Punih trideset godina majka Sandra Kalesića, najmlađe žrtve tuzlanske Kapije, liježe i budi se s mislima na plavokosog dvogodišnjaka čiji je život prekinut 25. svibnja 1995. godine od granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske (VRS), kada je ubijena 71 osoba, a ranjeno njih 200.
foto: Detektor.ba
Za Irenu Mujačić mjesec svibanj nosi posebnu težinu. U ovom mjesecu naviru emocije i sjećanja koja pokušava potisnuti.
„Svaki dan kad ustanem i kad legnem mislim na Sandra, ali u svibnju naviru ta sjećanja iz kojih pokušavam izaći. Tijekom ovih 30 godina pokušavala sam to nekako umanjiti koliko god mogu. Bolno je, grozno, i zato sam pronašla svoj način kako si olakšati, pa nekad uspijem, nekad ne“, govori Irena za Detektor, koja je do sada izbjegavala javno govoriti o svojim osjećajima.
Sandra pamti kao nježnog dječaka s kojim je, zbog njegovih godina, ali i tadašnjih ratnih okolnosti, provodila svaki trenutak.
Sitni geler odnio život njezina dječaka
„Provodila sam sa Sandrom 24 sata dnevno i osjećala sam taj mir – bili smo potpuno povezani i jedno drugom smo dali sve što se moglo dati. Bio je sladak plavokosi dječak s plavim očima, pun ljubavi i pažnje, i uglavnom dobro dijete“, prisjeća se Irena.
Posebno je dirne sjećanje iz prosinca 1994. godine, kada je Sandro za svoj posljednji rođendan dobio motor na akumulator.
„Podigli bismo tepih i stalno se vozikali po stanu. Govorio bi mi: ‘Hajde, mama, sjedni’. Cijeli smo hodnik izribali tim motorićem. To mi je jedna od najdražih uspomena“, kaže Irena u razgovoru za Detektor.
Svibanj 1995. bio je kišovit – sve do 25., kada je osvanuo sunčan dan. Irena je tada sa Sandrom i tadašnjim suprugom Dinom izašla na Kapiju ispratiti prijateljicu koja je napuštala Tuzlu.
„Sandro je sjedio u mom krilu, a onda je zatražio da sjedne na stolicu jer je htio biti ‘veliki’. Tada je pala granata i nastao je mrak, prašina… nisam znala što se događa jer se sve odvijalo iza mojih leđa. Uzela sam Sandra za ruku i uvela ga u jedan prostor. Potom ga je uzeo Dino i tada smo vidjeli da na prsima ima kapljicu krvi“, kaže Irena.
Kapljicu opisuje kao zrno riže.
„Taj geler pogodio ga je ravno u srce. Ne znam ni sama kako smo, preko ranjenih, u tom kaosu, stigli do bolnice“, prisjeća se.
Bolnica je bila puna krvi i ranjenih. Ljudi su pristizali, a mjesta nije bilo. U tom užasu, Irena je na klupi čekala vijesti o svom sinu.
„Više puta smo pitali što je sa Sandrom. Na kraju je Dino izašao i rekao da ga nisu uspjeli spasiti“, kaže tiho.
„Ne mogu opisati to stanje. Kao da iziđete iz vlastitog tijela i promatrate sa strane. Valjda je to bijeg od stvarnosti“, dodaje.
Godinama je sama sebi pokušavala objasniti da je „Sandro negdje i da će se vratiti“. Emocije je zaledila, pokušavajući ostati snažna.
„Nisam osoba koja rado pokazuje emocije, osim kad sam sama doma. Taj osjećaj i gubitak ne mogu se opisati. Može ga razumjeti samo netko tko je prošao isto. I zato ne želim da me ljudi razumiju – jer bi morali proći kroz ono što sam ja prošla. A osjećaj je strašan“, kaže Irena, većinu razgovora uspijevajući voditi bez suza.
Večer prije dženaze, koja je održana noću zbog straha od novog granatiranja, roditeljima je omogućeno da posljednji put vide svoju djecu u Komemorativnom centru Tuzla.
„Imala sam tada 24 godine. Sanjala sam da sama odem i oprostim se na svoj način. Sandro je bio obučen u odjeću koju sam mu donijela. Izgledao je kao da spava. Oprostila sam se, poljubila ga i to je bilo to“, kroz suze govori Irena.
Za zločin na Kapiji Novak Đukić je proglašen krivim pred Sudom BiH kao zapovjednik Taktičke grupe „Ozren“ VRS-a, jer je 25. svibnja 1995. naredio granatiranje Tuzle, što je dovelo do masakra. Ubijeno je više od 70 osoba.
U veljači 2014. pušten je iz zatvora jer je Ustavni sud BiH ukinuo presudu zbog pogrešne primjene zakona. U lipnju iste godine kazna mu je smanjena na 20 godina, a nekoliko dana kasnije njegov odvjetnik je obavijestio Sud da se Đukić liječi u Srbiji.
Za Đukićem je raspisana tjeralica u listopadu 2014. jer se nije odazvao pozivu na izdržavanje kazne, a Srbija do danas nije preuzela izvršenje presude.
„Strašno je za roditelje ubijenih da čovjek osuđen za ovaj zločin nije u zatvoru, nego je pobjegao. Više ni ne razmišljam o tome – ništa mi to ne znači jer ne mogu vratiti Sandra. To mi je najteže“, kaže Irena.
Već desetljećima, svakog 24. svibnja, Irena sa svojim najmilijima odlazi na Sandrov mezar u Aleji mladosti u Tuzli.
Ide dan ranije
„Tad odnesem cvijeće, sredim sve što želim. Želim da 25. svibnja osvane mirno i dostojanstveno. Godinama izbjegavam ići na sam dan žalosti. Ne volim gužvu, ni razmišljati hoću li ili neću pokazati emociju. Zato idem dan ranije“, govori.
Zahvaljujući prijateljima, na godišnjicu se ne osjeća sama, a najveću podršku danas joj pruža suprug Adnan.
„Sandro bi danas imao 33 godine. U dragim ljudima njegovih godina pokušavam zamisliti kako bi on mogao izgledati. Bio bi divan mladić. Bio je pažljiv i nježan dječak, i znam da bi i danas bio isti. On je dio moga srca i ne mogu ga zamisliti drugačije nego kao divnog“, zaključuje Irena.
