Treća priča koja je pristigla na naš natječaj za najbolju kratku priču dolazi iz Rame.
Grumen zemlje u džepu
Imao sam šest godina kad su neki ljudi upali u našu kuću, svezali ruke moga oca Luke i odveli ga. U selu se čula galama, vikanje i plač.
– Daj zlato, daj žito! – čulo se oko kuća. Sjećam se zvukova puške, ali glasnije je bilo moje srce. Stajao sam skriven iza dolafa, grizao rukav svoje stare anterije i skrivao oči ručicom. Mama je sjela na tronožac ispred ognjišta i glasno plakala, zgrčena od nemoći i bijede, psujući četnike. Navukla je ćurdiju preko trudničkog stomaka i pogledala u mene sa najtužnijim pogledom na svijetu.
– Kako ću sama, umrt ćemo od gladi! – govorila je gledajući u vatru na ognjištu. Ja sam povirio kroz prozor koji je bio u tamnoj strani kuće, da vidim kud će s ocem, ali bio sam oprezan da me ne primjete. Ostavili su ga svezanog i upali u kuću susjede Sabihe, izveli i muža i sina joj. Jedan brkati četnik prislonuo je pušku i mjerio dječaka Amira. Kasnije sam saznao da su tako odabirali koga će strijelati, ako si veći od puške ubiju te, ali srećom Amir je bio sitan i tijelo mu ostade niže od oružja.
– Pustite njega, pustite ga, vidite da je dite! – viknu mu otac. Dječak skamenjen od straha pobježe majci i sakri se iza nje. Vidio sam da je jedan udario nogom u čanak i prolio mlijeko po drvenim daskama. Drugi četnik odnese cijeli kruh koji je Sabiha hladila. Bilo ih je dosta i svi su mi bili strašni.
– Nosite sve, uzmite i kukuruz, pustite mi čovika, vikala je panično. Nisu je poslušali, odveli su i njega i moga oca. Udarali su ih vrškom puške u leđa. Jedan četnik zastade, pokupi sve od narodne nošnje sa našeg štrika, sve anterije i košulje odnese. Da su mene vidjeli iza dolafa sigurno bih ja bio veći od puške. Oca sam s tog prozorčića vidio zadnji put. Cijelu noć je mama plakala, sjedila pored ognjišta i pričala sama sa sobom. Sutra smo, nedaleko od kuće, pronašli tijelo mog oca. Bio je zaklan, opanke su mu skinuli i ostavili ga bosa. Neprepoznatljiva tijela, natopljena kišom, ležala su na hrpi, čuo se miris krvi i dima jer su četnici zapalili ambare sa žitom gdje god su mogli. Gorile su kuće, štale i pojate u mojim Ripcima. Crkva na Šćitu također je spaljena i sve vrijedno u njoj. Osjećala se nemoć i bijeda u cijelom kraju. Neke žene su gledale u nebo i padale u nesvijest od tuge. Previše ružnih slika za dječaka od šest godina. Tko su bili ti četnici nisam znao, niti se bilo što spominjalo među nama djecom. Nekad bi se udovice sastale, močile bi konoplju ili pripremale vunu za pletiva pa bi spomenule tu riječ. Najgore je bilo onim udovicama čija kuća je zapaljena pa bi noćile u pojati, štali ili kakvoj zidini sa malom djecom.
Jednom dok smo mama i ja jeli kašu od brašna, uhvatila se za stomak, odvezala pregnjač, vidio sam da je boli i da se nešto događa. Rekla mi je da trčim do bilo koje susjede, kažem da brzo dođe i da ja ne dolazim u kuću, da budem gdje želim. Otrčao sam do Kate, to mi je bila strina, no njena djeca mi rekoše da je mater odnijela žito u mlin, ne znaju kad će doći. Uletio sam u kuću susjede Sabihe. Zatekao sam je kako klanja na podu, pa mi je bilo neugodno. Rekao sam da mami hitno treba. Znala je ona šta je u pitanju pa se skočila, prekinuvši molitvu. Ja sam se penjao po kruški ispod kuće i najednaput čuh plač djeteta. Sačekao sam još malo i ušao u kuću. Mama je ležala na podu, držeći djetešce na prsima. Rodio mi se brat.
-Dođi bliže. – reče mi uzimajući zraka. Sabiha je namještala krevet, stavljajući slamu da bude udobnije i ložila vatru da se djetešce i majka ugriju. Bio sam sretan, konačno da se nešto lijepo desi.
– Zvat’ će se Luka, po ćaći ti- pričala je gledajući u djetešce. Nekad bi me ostavila da ljuljam brata u bešici, ona bi otišla u selo, ponekad sa ženama čak i do Bugojna prosit malo brašna. Došla bi umorna i gladna sa nešto soli i žita. Stavila bi dijete na prsa da doji, a i sama je znala da nema kap mlijeka. Uzela bi ga i nosila na kraj sela jednoj ženi da ga nadoji svojim mlijekom. Promatrao bih mamu kako uzdiše, kako spominje Boga, kao da se nekad pitala ima li ga, zašto je ne pogleda. Narod se bojao gladi. Djeca iz Rame i Prozora su poslana u Sarajevo i Zagreb na prehranu, jer kako su četnici ubili naše očeve i većinu žita zapalili ostali smo skoro bez kruha. Blizu naše kuće došao je bus. Majke su dovodile djecu, mali kaputići pokrivali su slabašna tijela, većina u skoro raspadnutim opancima, suknenim kapama i pletenim vunenim čarapićima. Kad se bus zaustavio počeo je plač žena i djeca. Djecu su gurali unutra dok su se čvrsto držala za pregnjače i ćurdije svojih majki. Žene su se stiskale jedna do druge da se zaštite od hladnog vjetra i kao da im je tako bilo lakše da svladaju tugu koju proživljavaju. Bus je otišao sa malim licima prislonutima uz stakla i smrznutim prstima koji brišu suze i crvene noseve. Sakrio sam glavu iza mamine ćurdije da ne vidim te suze. Jadna ta djeca. Sve te nedaće duboko su ranjavale moju osjetljivu dušu. Ovom kraju ostaje samo Bog, nitko više, baš nitko. Završio sam četiri razreda osnovne škole, kao dobar đak. Narod se oporavljao od rata, žene su gurale same kroz život. One čiji su muževi preživjeli imale su oslonac i motivaciju za dalje. Ja, mama i brat preživljavali smo od nešto ovaca i jedne krave. Bog je dao da ramska polja budu bogata žitom, konopljom i voćem, pa je narod od toga živio. Svake nedjelje odlazio bih u crkvu, to sam volio jer bi oblačio tek otkanu narodnu nošnju. Bila je možda 1953. godina i mama me povela na misu za Malu Gospu. Jedan dečkić, petnaestogodišnjak odprilike, tražio je čiji je. Mater ga 1943. poslala na prehranu, a tada je bio dijete i nije se vraćao jer se bojao gladi, nego je ostao u Sarajevu. Onda je odlučio doći u Ramu i tražiti majku jer se nije sjećao čiji je. Lutao je od žene do žene, gledao im u oči, u narodne nošnje, osmjehivao im se i nadao se da će ga jedna prepoznati kao svoje dijete, no nijedna žena ne reče: “Sine moj.”
Žene su klečale, molile i šaptale čije bi to dijete moglo biti. Vratio se odakle je došao. To me duboko potreslo. Kad sam stasao u momka vladao je novi režim, šaptalo se u vlastitoj kući. Onda se dogodio potop Rame. Neka sela izbrisana su kao da njima nikad nitko nije koračo. Preko dvi tisuće ljudi moralo je napustiti naš kraj. Ja sam javno po tuđim kućama i sijelima osporavao Titinu politiku i Udbine metode, a mama bi znala reći : “Nikola, nećeš zažalit’ zbog svoji’ očiju, ruku i misli ali zbog jezika ‘ oćeš. Ja sam vjerovao ljudima i nikad nisam podnosio one koje misle kao ja, a ne usude se progovoriti.
I kako to uvijek bude, materine riječi se obistine. Imao sam dvadeset i koju godinu kada je Ivan, moj rođak pokucao na niski prozor i pitao mater za mene.
– Moraš pobjeći, čuo sam da te traže.
– Kako misliš? – upitao sam.
– Netko te izdao, rekao da kritiziraš politiku, da…, ne znam ni ja. Čuo sam da neke fizički zlostavljaju, progone i uskraćuju osnovna prava, čak i ubijaju. Mislim da ti je bolje da se makneš, što dalje. Znaš da “ovi” ne podnose suprostavljanje i kritiku. Ujutro prije zore budi spreman, vozim te kamionom al’ ne znam ni ja kud.
U tišini sam osluškivao svaki korak, svaki šapat vjetra kroz šljive kraj kuće. Srce mi je tuklo tako glasno da sam mislio da će me izdati. Ivanov kamion stajao je podalje, u sjeni. To je bio jedini kamion u selu, pa je bilo sumnjivo, kud ide u ta doba. I opet jadno srce moje majke mora trpjeti, ispratila me, poljubila i u sivi kaput ugurala malo para. Ja sam uzeo malo svojih stvari i stari molitvenik, a na stranici sa krunicama bila je jedna crno-bijela fotografija svih nas iz kuće. Da mi je tada netko rekao da mamu neću vidjeti sljedećih dvadeset godina, ostao bih, pa neka me slobodno ubiju, ali nisam znao.
Sjeo sam na tvrdi, hladni sanduk u prikolici. Sve je ostajalo za mnom.
Svjetla su se gasila jedno po jedno, a meni su se oči punile suzama. Nisam znao kuda idem. Znao sam samo šta ostavljam. I znao sam — ako me uhvate, neću se vratiti, a ako i preživim, nikad više neću biti isti. Ivan me ostavio u Bugojnu na autobuskoj stanici i otišao. Nakon dva dana autobusa i strepnje stigao sam u Frankfurt. Par dana sam bio kod nekog čovjeka koji je povezan sa vozačem autobusa, rekao sam da idem tražiti posao, a on me uputio do njega. Radio sam na crno u skladištu velikog trgovačkog centra, skrivao se, a onda kada sam čuo da su dvojicu “mojih” ubili, znao sam da zarađenim novcima moram kupiti kartu za Ameriku i pobjeći.
Ne znam kako da opišem trenutak kada sam izišao iz aviona, kada sam udahnuo američki zrak. Imao sam osjećaj da svi gledaju samo u mene i znaju da sam posve sam na svijetu. Bio sam očajan, na granici starog i novog.
Tisuće ljudi odlazilo je i dolazilo na aerodrom. I svi su znali kuda idu, osim mene. Nosio sam crnu torbu sa nešto stvari i malo novaca. Oborio sam pogled prema cipelama i gledao kako su se pokidale sa strane. Mama je cijeli dan tkala struke nekoj ženi iz Varvare da bi meni kupila te cipele. Vani je bilo tmurno i prohladno.
– Pa Bože, pošalji bar malo sunca kad ništa nemam i reci nekome da sam ja ovdje, da me primjeti i spasi. – govorio sam u očaju.
Beskućnici su ležali po cesti na kartonskim kutijama, prljavi i beživotni, ali meni se čak i njihov život činio boljim od moga.
Sjeo sam pored njih. Nisu se bunili, samo su nešto komentirali na američkom engleskom. Možda su se dogovarali da me ubiju. Najbolje bi bilo. Nitko od tisuća ljudi koji su prolazili sa koferima nije nas doživljavao. Nikad se nisam osjećao tako jadno. Pred večer su se beskućnici premjestili ispod mosta u blizini aerodroma. Krenuo sam za njima. Obradovao sam se kad sam vidio da lože vatru. Pušili su cigarete ili možda nešto opasnije. Mene je najviše boljelo to što nitko ne zna gdje sam ja, jesam li živ, možda mama misli da su me našli, da sam mrtav. Milijun zvukova su slale ulice New Yorka.
Zrak je težak, gust od smoga i mirisa pržene hrane iz kioska. Zvuk taksija koji trube na svakom ćošku, autobusi koji dižu prašinu dok se zaustavljaju i glasovi prodavača novina koji viču naslove o ratu u Vijetnamu odzvanjali su mi u ušima. Kako me boli ova tama, al’ ne mogu nikoga kriviti, samo sebe.
Dao bih cijelu Ameriku samo da sam sad kod ovaca na livadi, da čujem susjede kako se dozivaju, smiju, kupelice kako pjevaju i brusove kako udaraju po užarenim kosama. Jedan od beskućnika ponudio mi je nešto iz boce, uzeo sam, što god to bilo. Bio je to samo običan alkohol koji me uspavao i hvala Bogu zagrijao. Noć je počela padati. Zasanjao sam konje kako vršu žito na guvnu, orahe, uzorane oranice, ovce… Kad sam se probudio, užas. Tijelo mi se ukočilo od položaja i hladnoće. Mislio sam brzo će zora ali nažalost dugo još nije svanulo. Taj grad nije spavao – nikad. Pred zoru mi je bilo toliko hladno da sam počeo plakati i moliti Boga da me uzme. Drugi beskućnici su teturali od alkohola. Amerikanci su počeli odlaziti na posao. Ja sam gledao u kip slobode, valovi ružne rijeke Hudson su ga zapljuskivali.
– Excuse me, is this yours? – reče mi ženski glas.
Digao sam pogled, djevojka, sa najtoplijim očima koje sam ikad vidio držala je moju sliku, odnosno sliku što sam je ponio u molitveniku, slika svih nas Jozića.
– To je moje! – rekao sam trznuvši joj sliku iz ruke, bez obzira što nisam razumio šta mi je rekla, ali mogao sam zaključiti da me pita jeli to moja slika, da li mi je ispala, tako nešto.
-Govorite hrvatski? – rekla je začuđeno.
Kad sam čuo da mi se obraća na mom jeziku, ne više na stranom, došlo mi je da je zagrlim. Osjećao sam kao da sam spašen.
– Govorim hrvatski.- odgovorio sam joj.
– Baš čudno, Hrvat kao beskućnik.
– Čudno je i meni. – rekao sam na rubu plača.
Tankim prstima tražila je nešto po torbi i izvukla jedan veliki sendvič.
– Uzmi, pojedi. – rekla je, sretna što mi pomaže i otišla. Žurila je da uhvati taxi. Jedva sam čekao da ode da se mogu najesti.
Drijemao sam na klupi cijeli dan, nisam se smio pomaknuti da ne izgubim skupljenu toplinu, a onda osjetih nečiji dodir.
– Hello. – reče opet onaj isti ženski glas, a topla ruka dotaknu mi rame. Trznuo sam se i ugledao onu istu djevojku od jutros.
– Niste mi rekli kako se zovete?
– Nikola. – rekao sam.
– Šta radite ovdje? – gledala me i čekala odgovor.
Šutio sam, jer kako sad da joj pričam zbog čega bježim. Ne vjerujem nikome, niti smijem riječ reći.
– Spletom okolnosti sam tu, nebitno.
– Odakle ste točno? – ispitivala me dok je puhala ruke da ih ugrije.
– Ja sam iz Rame pored Prozora, ako Vam to išta znači.
– Nepoznato mi je, koji je to dio Europe?
– Najljepši dio u Jugoslaviji – rekao sam ponosno, jer me nije zanimalo kako će ona to shvatiti.
-Ja sam Helen – reče djevojka i pruži mi je bijelu tanku ruku.
Dolazim s Korčule, kao dijete su me donijeli u New York.
Klimnuo sam glavom.
-Znate što, idemo kod mene kući, moj otac Vam može pomoći, ostanete li ovdje umrijet ćete od hladnoće, jer prolazim ovuda na posao i često vidim leš nekog beskućnika, Vama se isto može dogoditi.
Jedva sam dočekao ali opet, strah me ispitivat će me od koga bježim. Možda joj je i otac dio “njih”, možda će me izbaciti na ulicu.
– Ma ne bih Vam smetao, idite vi, pustite me.
– Ne dolazi u obzir, da ispričam ocu da sam srela našeg čovjeka a da mu nisam pomogla, sigurno bi me vratio da Vas dovedem u stan.
Odlučio sam, idem, pa šta god bude, jer bojim se umrijeti ću od smrzavanja.
Vodila me pored ogromnih nebodera, poredani kao šake koje hvataju nebo.
Ulice, ljudi, hrpa ljudi koji koračaju, trče, zaustavljaju taksije, reklame na svakom koraku… Baš bezveze. Moji Ramci imaju puno posla oko žita, poljoprivrede, tkanja na stanu, pravljenja sira, odgajanja puno djece ali mi ne žurimo kao ovi ovdje, mi imamo kad sjest ispod oraha i zapjevati.
Kad smo ušli u stan, dočekali su nas njeni roditelji.
– Tata, pogledaj, čovjek iz Jugoslavije, luta ispod mosta, smrznut će se, morala sam mu pomoći – rekla je Helen.
– Mladiću, što se dogodilo? – upitao me oštro visoki čovjek sa naočalama i novinama u ruci.
– Ma napali su me neki ljudi i uzeli sve, došao sam ovamo raditi. – slagao sam mu stidljivo.
Gledao me kao da mi ne vjeruje a i ne mora.
– Gdje si trebao raditi? – pitao je.
Ja sam šutio, nisam se mogao sjetiti šta da slažem.
– Idemo ručati – prekinula nas je Helen. Za ručkom je bila ona glupa šutnja, kao da si višak i osjećaš da ne pripadaš tu. Njena majka koji put bi bacila pogled na moje skupljanje nožne prste i oskudne čarape. Osjećao sam se tako jadno. Živio sam s njima par mjeseci i svako jutro putovao na posao sa tim ozbiljnim čovjekom. Radio sam kao moler. Ponekad bi odlazili u stanove poznatih osoba iz svijeta glazbe i glume, pa bih se šokirao koji luksuz posjeduju, a mojoj materi najveće bogatstvo voda u čatranji, vatra na ognjištu i njena djeca.
Uvečer bih plakao jer me bolilo to što mama ne zna gdje sam, to što sigurno pati, a ja bih joj tako volio reći da sam živ. Plakao sam jer mi je nedostajala naša jednostavnost, dok ovi ovdje cijeli dan trče za novcima. Bojao sam se za život mog brata, možda je Udba njega progonila i prisiljavala da kaže gdje sam ja.
Ono što me počelo čupati iz depresivnih dana je ljubav prema Helen. Zaljubio sam se u nju, pa me i to činilo razdražljivim, ali bar malo sretnijim. Uvečer, kad bi njeni roditelji zaspali, dolazio bi po vodu u kuhinju, pio bih je na silu samo da budem blizu nje. Ona bi čitala debele knjige, gledala me s toplinom i slušala pjesmu “Nights in White Satin”.
Malo – pomalo, primjećivao sam, i ja se njoj sviđam. Jedne nedjelje pozvala me da prošetamo do Central Parka. Tada sam prvi put nakon dugo vremena čuo zvona crkve. Sklopio sam oči i zamislio kako sjedim na Draševu a ispod mene ramska dolina i onda kad otkuca podne čujem zvona, odjekuju do Raduše i Vrana a sve žene prekidaju poslove i prekrste se. Neke bi spustile pletenske igle, preslice, ribanje dolafa i sinija, odložile motike i grablje i ostavile tih par minuta samo za molitvu.
Vidjela je Helen da sam tužan, da se ne mogu utješiti. Kako ću kad je nostalgija nešto najgore što me moglo snaći. Uzela me za ruku i pogledala.
– Ne brini, bit će sve dobro, sjeti se svog početka, a sada si zaposlen čovjek, imaš svoje novce – rekla je smireno.
– Helen, ni milijun dolara ne može mi izbrisati nostalgiju, ne može mi izbrisati prošlost ni nadomjestit dom i majku – izvikao sam se na nju.
Zagrlila me i poljubila u čelo.
– Ja sam uz tebe, ne brini, vidjet ćeš da će se nešto riješiti.
Dani su prolazili, upao sam u kolotečinu američkog života, tu sam već skoro dvije godine. U međuvremenu, počeo sam svoju vezu s Helen. Upoznao sam naših ljudi, Mahmuta iz Sarajeva, Edina, čiji je otac iz Kovačeva Polja al su otišli zbog potopa, Duška iz Trebinja i Marka iz Širokog Brijega. Kad progovore, ja oživim, kad čujem onu našu ikavicu moje oči se smiju i srce igra. Kako sam ih volio, ma samo da zapalim cigaru s njima i uživam u kavi, meni dosta. Edin mi je bio kao brat, moj zemljak, spas u depresivnim danima. Išao bi nekad na ručak kod njega. Njegova žena Alma, dočekala bi nas onako kako znaju samo naše žene. Dok bi nas dvojica pričali, Alma bi sjela i milovala svoj veliki trudnički trbuh. Vidio sam kako joj se oči smiju, blaženi izraz lica bi imala na trenutke. Sigurno bi čula bebine udarce. Negdje iz kuhinje sa gramofona bi dopirao zvuk sevdalinke i poznati stihovi: “Uvijek si mi kao što si bila, sva zelena, vesela i mila”. Onda me stegne u grlu i prsima. Stvarno, da sam ptica, sad bi se uputio preko oceana. Ne mogu ja nikako s Amerikancem osjetiti život kao sa ljudima iz mog kraja. Uvijek će biti dobrih ljudi, samo što oni većinom šute, a oni s manjom inteligencijom su bučniji pa se i čuju dalje. Najgore su mi bile nedjelje, jer onda samo pretjerano razmišljam i trošim vrijeme umarajući mozak glupostima i nepotrebnim scenama. Nisam želio zamarati Helen šetnjama, najljepše mi u četiri zida, ne volim ja ići tamo gdje su svi i podnosim društva samo onih ljudi koji su slični meni.
Helen me vraćala u život, pomagala da zaboravim, da prihvatim surovu Ameriku, hrabrila me dok bi šetali Wall Streetom i kad bih na trenutke bio uvjeren da me netko prati…
Bio je rujan mjesec, inače meni najdraže doba godine, tada imam rođendan a i priroda nam pokazuje svu svoju ljepotu. Helen je došla i kao dar donijela modri džemper i cipele. Pili smo kavu i dugo pričali. Volio sam tu djevojku. Da nije bilo nje depresije bi me dotukla.
– Helen, udaj se za mene! – prelomio sam u jednom trenutku.
– Ti si ozbiljan?
– Da, ozbiljno mislim.
Crvenilo joj udari u lice, gledala je u pod, pa u mene. Tišinu je razbijao jazz s televizije.
– Pristajem! – reče glasno i uzbuđeno.
Poljubio sam je i zagrlio.
Koliko god se nekad činilo da izlaza nema, Bog svojim prstima izmiješa karte u našu korist. Desetak ljudi bilo je na vjenčanju. Sasvim dovoljno. Napravili smo par fotografija na ulicama okićenog New Yorka. Bližio se Božić.
Bio je mjesec ožujak kad je Helen rekla da je trudna. Moj život opet je imao smisao. Dobili smo djevojčicu, dali smo joj ime Marija.
Prošlo je šest godina, dobili smo i drugo dijete, a prvo smo upisali u školu. Ja sam prigrlio život u New Yorku, godine su prolazile, ništa posebno se nije događalo, djeca su rasla… Uz pomoć Helen naučio sam i jezik, ne tako dobro, ali dovoljno. Ja sam djecu učio da vjeru stave na prvo mjesto, da ništa na ovom svijetu nije bitnije od vjere i obitelji. Gadilo mi se kad bi nedjeljom vidio poluprazne američke crkve. Dobro sam, ali stalno u meni vrije nostalgija. Svaki dan zamišljam Ramu, svoje selo, zamišljam Prozor, omladinu i naše ljude. Koliko god me Amerika otimala sebi ja nosim svoj grumen zemlje u džepu. Da sad nekoga savjetujem rekao bih mu da ne govori uvijek ono što misli, da se ne izdvaja jer ljudi su zli i ulizice, dok kreneš da se izdvajaš čudan si i samo gledaju da ti onemoguće tvoje naume. Te ulizice su me i odale i radije bih u društvo prihvatio preljubnika, kockara ili lopova nego ulizicu. Doduše, ja sam sebi to natovario na leđa, tu muku. Sretan sam jer ja nikog nisam povrijedio, pa makar umro u tuđoj zemlji.
Jedne nedjelje Helen, djeca i ja, otišli smo kod Edina i njegove žene. Rekli su da je Bajram za mjesec dana i planiraju putovati u Jugoslaviju. Otkad je bio potop nisu posjetili svoje. Ja sam pogledao u Edina, on u mene. To je značilo samo jedno. Po njemu ću poslat pismo materi. Morat će joj ga oprezno uručiti, da neko nešto ne posumnja, jer teror Udbe još je bio prisutan. Već sam smišljao šta da joj napišem.
Napisao sam sve što sam osjećao i stavio osam fotografija u kovertu, pročitao pismo tri-četiri puta i zatvorio ga.
Edin i obitelj otputovali su u šestom mjesecu. Ja sam malo sumnjao, bojao se, šta ako ne nađe moju kuću, šta ako je mama umrla… Helen je uvijek bila pozitivnija, ona je vjerovala da će pismo stići do mojih Ripaca u prave ruke. Čekao sam kad će Edin nazad, srce bi mi na trenutke počelo jako tući, crne misli navirale bi u glavu. Kosio bih travu oko naše kuće, zalijevao cvijeće, vodio djecu na tenis samo da ne mislim na ishod svega toga.
Bio je skoro kraj srpnja koji je namjerno sporo prolazio, kao da je dan trajao trideset pet sati. Kiša nas utjerala u kuću, popravljao sam Heleninu šivaću mašinu.
Telefon je zazvonio, moja kćer se javila i nakon nekoliko sekundi spustila slušalicu, pogledala u mene i rekla da me Edin zove da dođem.
– Znači vratio se u Ameriku! – uzbudljivo je izjavila moja žena.
Vrisnuo sam, srce je htjelo iskočiti. Zamolio sam Helen da ona vozi, jer ja trenutno nemam ni koncentracije ni strpljenja. Pripremao sam se na loše vijesti.
Kad smo stigli do Edinove kuće osjećao sam se kao da ulazim u najsvetiju prostoriju.
– Nikola, našao sam ti majku, živa je – reče mi on smireno i ispunjeno jer je znao koliko veliku stvar je napravio. Ja sam se rasplakao pred svima i sjeo na trosjed da mi bude lakše.
– Pričaj mi molim te, pričaj! – govorio sam boreći se sa svim mogućim emocijama.
– Prijatelju moj, dobri moj Nikola. Dvije večeri prije Bajrama, uzeo sam tvoje pismo i krenuo prema Ripcima. Odlučio sam da ću nešto slagati ako me ljudi ispitivali tko sam. Neka žena čuvala je koze, pa sam je upitao zna li Maru Jozić. Srećom nije pitala zašto mi treba, nego me uputila na pravi put. Sišao sam niz prašnjavu stazu i vidio jednu staricu na čatranji. Znao sam da ti je to mater, jer sličiš na nju, isto čelo, isti pokreti. Grabila je vodu, prala vunu i prostirala po suhozidu. Odmah sam joj rekao tko sam i zašto sam došao. Kad sam spomenuo da si živ i izvadio pismo, gledala je u kovertu kao u živo biće. Moj Nikola kako je plakala, na sav glas. I ja sam počeo plakati sa njom. Tek tada sam vidio da je ta žena skupljala u sebi milijune trenutaka nedostajanja. Dao sam joj da pročita, no reče mi da ne zna čitati, niti vidi dobro, ali one slike je itekako dobro vidjela. Poljubila ih je preko pedeset puta, promatrala tvoju dječicu, Helen, pa ih sakrila u kecelju.
Kad sam krenuo da čitam, dlanovima je pokrila lice i samo govorila: “Sine, sine!”
– Možeš li mi reći kako izgleda? – pitao sam sretan i miran nakon dvadeset godina.
– Sve joj je staro osim očiju, moj prijatelju.
Lice izborano, umorno i kao da se svaki životni udarac odrazio na njemu. Tetovaže na rukama upale su u ispucale bore, narodna nošnja iznosana, opanci blatnjavi ali njene oči su tako lijepe, posebno plave kao i tvoje. U njenim očima vidi se da je dobra žena. Ostao sam sigurno preko dva sata. Pričala mi je o tome kako su joj “oni” dolazili na vrata, tražili te, ispitivali i prijetili. Bila je uvjerena da si umro pa bi se molila Bogu za tvoju dušu. Jednom je načula kako si navodno ubijen u Njemačkoj. Kaže da je samo molila da ostane bistre glave, da joj Bog sačuva pamet da može dalje.
Dok mi je Edin pričao, tolika mirnoća je obuzela moje srce. Helen me držala za ruku i vidio sam da je ponosna na mene, da je sretna zato što sam ja sretan, konačno.
– A moj brat, jeli živ, kakav je, gdje je?
– Eh da, tvoj brat je vjerovao ili ne, svećenik. Na župi je, čini mi se negdje u Dalmaciji i baš mi je rekla da treba doći kući za par dana.
– Svećenik! – bio sam preponosan dok sam to izgovarao.
Razišli smo se. Danima sam bio odsutan u mislima ali sretan i smiren. Mislim da je bio početak desetog mjeseca, došao sam nešto ranije s posla, a moja žena me gledala drugačije nego inače. Kao da mi ima nešto važno reći. Iz kuhinjske pregače izvukla je kovertu. Na njoj je bila adresa iz Jugoslavije. A moje nespretne ruke su se tresle, srce udaralo…
Bio je to moj brat Luka. Od sreće sam trčao po kući, zagrlio Helen, otvorio vrata da zrake sunca uđu u kuću, smijao se, plakao…
– Mater dolazi u Ameriku! – rekao sam najsretniji na svijetu.
Brat je uspio preko Crkve dogovoriti joj putovanje sa jednim franjevcem koji dolazi u New York služiti misu ljudima u iseljeništvu.
Napisao je točan datum i vrijeme kad bi trebala biti na aerodromu. To je otprilike za mjesec dana. Bio je 4.11. 1990. godine kada je mama stigla u New York. Došao sam na aerodrom sat prije, jer više nisam znao kud bi s rukama, nogama i mislima.
– To je samo susret – govorio sam, pričajući sam sa sobom. Mislim da su i one tisuće putnika mogli vidjeti da sa mnom nešto nije u redu, previše sam uznemiren, mogli su pomisliti da nešto krijumčarim.
Avioni su stizali sa svih strana svijeta. Ja sam zamišljao mamu i znao sam da je ona isto uzbuđena, da se sigurno čudi šta je sve čovjek sa dvije ruke napravio, da osjeća strah gore visoko, da večeras sigurno neće moći spavati, a neću ni ja.
Čekao sam i lomio prste i tražio bilo što da mi odvuče pažnju. Kada je ženski glas sa zvučnika rekao da je avion njemačke kompanije upravo stigao na pistu, meni se cijelo tijelo ukočilo od uzbuđenja. Ugledao sam fratarski habit i svoju mamu. Prepoznao bih je među tisućama po njenom hodu i ramskoj košulji.
– Fascinantno, stvarno fascinantno, mama u srcu New Yorka u ramskoj narodnoj nošnji! -ponavljao sam. Koračala je brzo i razgledala okolo. Navikla je ona gledati u guvno, torove, oprane struke, male klupice izlizane od dječjeg lizanja šećera sa njih, plavo nebo i puru, dok joj je sve ovo bilo kao u zemlji čudesa. Pravio sam se hrabar, al’ oči su me izdale. Na ovom svijetu ništa ne može zamijeniti ljubav majke prema djetetu, bez obzira koliko mu je godina i koliko daleko bilo. Ugledala me nakon dvadeset godina, moja mater, moja Mare. Bože dragi, dvadeset godina. Gleda mi u oči par metara od mene, moja mama.
Vrijeme je stalo. Potrčala je prema meni, gurajući se kroz ljude.
– Majko, majko, majko! – vikao sam plačući na glas.
Sine moj, jesi li to ti, dite moje! – jecala je držeći se rukama oko mojih leđa. Ja od plača nisam mogao disati, a nije ni ona. Bilo me strah za njeno srce. Milovao sam joj glavu preko crnog rubca i ljubio čelo. Ostarila je od godina, od svega a najviše od moje sudbine. Koliko puta me bila željna a ja nisam bio na guvnu isprid kuće, nisam bio u ašikovanju, ni na Draševu, nego tisućama kilometara daleko. Ponekad sam mislio umrijeti će, ili ona ili ja željni jedno drugoga. Ostali smo tako neko vrijeme. Nošnja je mirisala na sanduk iz podruma, na naš zrak, našu kuću i našu zemlju. Malo bismo se pogledali u oči i opet pali u zagrljaj jedno drugome. Tresao sam se u njenom naručju. Najradije bi sjeo na njenu kecelju i molio je da me više ne pušta od sebe. Ona je bila moj grumen zemlje.
Ostala je kod mene mjesec dana, upoznala svaku ulicu u kojoj sam bio, sve ljude koji su mi bitni… Do pola noći bi mi pričala o ljudima, rođenima i umrlima, o sebi, borbi, bratu svećeniku… Stalno je ljubila moju djecu, hvalila Helen i zahvaljivala joj, kao i njenim roditeljima što su joj spasili sina. Mamine vrijednosti nosio sam kroz svijet, kroz tamne i svijetle dane. Sve što jesam i sve dobro što nosim u sebi, majko tvoje je.
Ankica Šarčević/Prozor-Rama
