Dragan Čović i HDZ BiH na kraju ipak nisu uspjeli pronaći kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva koji bi bio nestranačka osoba s ugledom u znanstvenoj i društvenoj zajednici. Ideja o takvom kandidatu u početku je predstavljana kao politički potez koji bi mogao neutralizirati kritike i istodobno otvoriti prostor za širi konsenzus među hrvatskim političkim akterima u Bosni i Hercegovini. Međutim, ono što je u startu izgledalo kao taktički promišljena strategija, s vremenom se pretvorilo u situaciju u kojoj se HDZ BiH našao suočen s vlastitim ograničenjima i političkim kalkulacijama.
U tom kontekstu kao kandidatkinja se pojavljuje Darijana Filipović, no njezina kandidatura ne odgovara očekivanjima koja su se u javnosti stvarala mjesecima. Umjesto nestranačke osobe s jasnim profesionalnim i akademskim autoritetom, riječ je o dugogodišnjoj stranačkoj dužnosnici koja je političku karijeru gradila unutar struktura HDZ-a BiH. Zbog toga mnogi smatraju kako ona prije svega predstavlja stranački izbor, odnosno kandidatkinju koja uživa povjerenje vrha stranke i samog Dragana Čovića.
Za dio javnosti koji je očekivao kandidata izvan stranačkih struktura, osobu koja bi mogla okupiti širi krug birača i predstavljati sve Hrvate u Bosni i Hercegovini, ovakav izbor teško može biti zadovoljavajuće rješenje. Kritičari smatraju da se HDZ BiH u konačnici odlučio za politički najjednostavniju opciju – kandidata iz vlastitih redova, čime je odustao od ranije najavljivane ideje o nestranačkoj i konsenzualnoj osobi.
Istodobno, u političkim krugovima sve češće se može čuti i procjena da je Darijana Filipović u ovoj situaciji zapravo najpogodnija kandidatkinja za stranački vrh, jer eventualni politički rizik ili izborni neuspjeh neće značajnije pogoditi ključne centre moći unutar stranke. Drugim riječima, odgovornost za takav ishod lako bi se mogla prebaciti na samu kandidatkinju, dok bi politički vrh HDZ-a BiH ostao relativno zaštićen od izravnih posljedica.
S druge strane, priča o „zajedničkom kandidatu“ svih hrvatskih stranaka u Bosni i Hercegovini, koja se povremeno pojavljivala u javnom prostoru, u praksi nikada nije ozbiljno zaživjela. Iako se o toj mogućnosti govorilo kao o potencijalnom modelu političkog jedinstva, konkretni razgovori i pokušaji dogovora između različitih političkih opcija gotovo da nisu ni vođeni.
Kritičari takvo stanje ponajprije pripisuju političkom stilu vodstva HDZ-a BiH, koje, prema njihovom mišljenju, često pokazuje sklonost jednostranom odlučivanju umjesto traženju šireg političkog dogovora. Upravo zbog takvog pristupa ideja o zajedničkom kandidatu ostala je tek na razini političke retorike, bez stvarne volje da se o njoj ozbiljno pregovara.
U konačnici, cijela situacija dodatno je otvorila pitanje političke strategije HDZ-a BiH uoči izbora, ali i odnosa prema ostalim hrvatskim političkim akterima u zemlji. Umjesto najavljivanog okupljanja oko zajedničke i nestranačke osobe, proces je završio izborom stranačkog kandidata, što će zasigurno ostati jedna od važnijih tema političkih rasprava u razdoblju koje slijedi.
Mili Marušić / Istina.media
