Obično mislimo da je usamljenost bolest modernih, urbanih gradova, ali ona je odavno postala najvjernija, a nekad i jedina suputnica žena u ruralnoj Hercegovini. Danas, kada su strojevi olakšali težak seoski rad, paradoksalno je nestalo ono što je ljude držalo zajedno — razgovor, pjesma i susjedska bliskost. Ipak, primjer iz Gacka pokazuje da tužni scenarij izolacije može biti pobijeđen zajedništvom. Tradicionalna proizvodnja kajmaka ih je spojila, a udruga povezala i unijela jednu novu dimenziju u život svake od njih.
Dok u šest ujutro muze krave, razlijeva mlijeko, pravi sir i kuha kavu da dočeka muža koji je otjerao krave na ispašu, Milenija Sušić nema mnogo vremena razmišljati o sebi. Posla ima dovoljno za cijeli dan, čak i kad bi bio dvostruko duži. Ono što najviše nedostaje, kaže, nije ni novac ni lakši posao. Nedostaju ljudi.
„Prođe dan da ne sretneš nikoga. Pogotovo sada kada na selu ima sve manje naroda“, priča Milenija dok pokazuje kolibu u kojoj već desetljećima na isti način pravi gatački kajmak. Dobra je stvar, kaže, tehnološki napredak, pa sada svatko ima mobilni telefon. „Malo smo se uvještili pa stavimo telefon na uho i ramenom pridržavamo dok razlijevamo mlijeko”, objašnjava kako svakodnevno održava kontakt s mnogobrojnom rodbinom, kumovima i prijateljima.
U planinskim selima Hercegovine život se promijenio više nego što bi se moglo zaključiti na prvi pogled. Poslovi su, kaže, danas lakši nego nekada. U kolibu je stigla voda, postoje strojevi, mehanizacija, mnogo toga se više ne radi ručno. Ali ljudi su, čini se, postali udaljeniji jedni od drugih.
„Nekada su poslovi bili mnogo teži. Nije bilo strojeva ni za mužnju ni za košnju. Ali svugdje se čula pjesma. Danas ako netko zapjeva, kažu – eno ga, poludio”, govori uz osmijeh, više sa sjetom.
Kaže da je nekada susjed bio razlog da se zastane, odmori i popriča.
„Kad bi susjed naišao dok se oralo ili kosilo, sjedilo bi se zajedno, zapalila lula duhana, razgovaralo. Danas sin balira sijeno, naiđe susjed, ne stigne mu ni mahnuti.“
Život u službi drugih
Milenija je radni vijek provela u ugostiteljstvu. Poslije smjene vraćala se kući, gdje su je čekali stoka, kućanstvo, četvero djece i velika obiteljska zajednica. Ni danas nije mnogo drugačije, piše Direkt-portal.
Na pitanje kada je posljednji put učinila nešto samo za sebe, razmišlja na trenutak.
„To je jedino kada odemo sa ženama na sajam ili obiđemo neki manastir. To je samo za sebe, a drugo… Teško, rijetko. Ne možemo, ne stižemo obići, ne samo ja, nego svi mi i većina naroda. Ne stižemo obići ni najbližu rodbinu. Ja imam dosta rodbine u Nikšiću, Trebinju. U Novom Sadu imam sestru, nikad kod nje nisam otišla”, priča Milenija, čija je kuća mjesto gdje se svi okupljaju.
Kaže da žene na selu često ni frizeru ne stignu otići kada požele.
„Treba organizirati tko će nas odvesti, tko će ostati kod kuće, tko će završiti poslove.“
I zato joj je članstvo u Udruzi proizvođača gatačkog kajmaka promijenilo život više nego što je očekivala.
„Postale smo obitelj”
Bila je među ženama koje su prve pokrenule ideju o osnivanju udruge. Danas kaže da ona nije samo mjesto gdje se govori o proizvodnji kajmaka.
Na sajmovima zajedno predstavljaju svoje proizvode, putuju, obilaze gradove koje mnoge od njih ranije nikada nisu vidjele.
„Pomuzemo krave, sjednemo u autobus i odemo na Zlatibor. Vozimo se gondolom. Ja sam provela vijek radeći u ugostiteljstvu, ali nisam doživjela ono što sam doživjela otkad sam sa ženama u udruzi. Postale smo kao obitelj“, kaže sugovornica Direk-portala.
Udruga im danas pomaže i u svakodnevnom poslu.
Ako neka nema dovoljno kajmaka, druga uskoči. Ako kupac traži sir, a kod jedne ga nema, preporučit će drugu proizvođačicu.
„Svi smo zadovoljni. Mi prodamo proizvod, a kupac dobije ono što je tražio.“
Nije problem posao, nego samoća
Na brdu iznad kuće često zastane i pogleda selo. Kuća ima mnogo. Ljudi sve manje.
„U svakoj kući ima po netko. Ali malo koga vidiš vani.“
Zato vjeruje da ženama u njezinim godinama najviše nedostaje upravo ono što se ne može kupiti. Više zajedničkih putovanja, druženja, više vremena za sebe.
„Imamo ideja i imamo želju. Samo nemamo vremena.“
Na kraju razgovora kaže nešto što možda najbolje opisuje život mnogih žena na selu.
Da nije bilo udruge, vjerojatno nikada ne bi sjela u autobus, otišla na put samo zbog sebe, noćila u hotelu. „I taj dan kad sjedneš u autobus, znaš li koje je to zadovoljstvo? Znači, ne razmišljaš ni o čemu. I taj jedan dan ne misliš hoće li prekipjeti mlijeko, sve ostaviš”, opisuje Milenija taj osjećaj sreće i pripadnosti.
A na pitanje – što bi da ne postoji udruga, odgovara: „Moj bi život bio začahuren.“
I tako, dok gatački kajmak osvaja stolove diljem regije, ove vrijedne žene su se, udružene, izborile da se njihov rad priznaje i cijeni. Odvojiti trenutak za sebe, za putovanje, razgovor i solidarnost kojom se udaljenost i usamljenost prevladavaju, nije luksuz nego nasušna potreba svakog čovjeka.
Istina.media
