Nekad su se ovdje svakodnevno okupljale stotine ljudi, a školsko zvono odzvanjalo je cijelim krajem. Danas je Divin jedno od najpustijih mjesta u Hercegovini.
Današnjim generacijama gotovo nestvarno zvuči podatak da je Divin nekada bio općina s oko 3.000 stanovnika, školom punom djece, domom zdravlja, poštom, prodavaonicama i kavanskim životom. Danas je to opustjelo selo na tranzitnoj cesti kod Bileće u kojem živi samo jedan stanovnik.
Divin nekada bio općina s 3.000 stanovnika
Divin je do šezdesetih godina prošloga stoljeća bio općina koja je obuhvaćala sela Fatnicu, Bačevicu, Orahovice, Gornje i Donje Davidoviće, Bijeljane, Milaviće, Gornju i Donju Zasadu, Kuti i Kukričje.
Na tom je području živjelo oko 3.000 stanovnika. Stariji se i danas sa sjetom prisjećaju vremena kada je Divin bio mjesto života i okupljanja, općina s osnovnom školom u kojoj je školsko zvono na nastavu pozivalo više stotina učenika iz Divina i okolnih sela, piše Radio Bileća.
Iz tih generacija, iako kroz maglu, sjećaju se i da je u divinskoj općini, uz stočarstvo, vrijedan narod uzgajao duhan, često hercegovački “ravnjak”, s malim brojem listova, ali izuzetne kvalitete. Danas tamo više nema ni struka ni lista duhana, ni prkosne stabljike kukuruza.
Sjećanja Mirjane Bilinac na djetinjstvo u Divinu
Mirjana Bilinac, rođena 1956. godine u obitelji Jovović iz Divina, mladost je provela u ovom mjestu. Prva tri razreda osnovne škole pohađala je u Fatnici jer, kaže, u školi u Divinu nije bilo dovoljno mjesta za sve učenike.
– Koliko me sjećanje služi, kada sam prešla u školu u Divin, tada je bilo punih osam velikih učionica, a u mom razredu bilo je oko tridesetero i petero vršnjaka. Kada bi završila škola, prema Kutima i Davidovićima krenula bi rijeka djece, tadašnji Divin vrvio je životom – prisjeća se Mirjana.
Sjeća se i tadašnjeg doma zdravlja, koji je imao stalnog liječnika i stomatologa, poljoprivredne zadruge, pošte, matičnog ureda koji je radio svaki dan, dviju kavana i prodavaonice u kojoj se moglo naći sve “od igle do lokomotive”.
Divin je, kaže, imao sve ono što treba imati jedna općina. Imao je i ono najvažnije – ljude koji su bili vrijedni i radišni, zadovoljni životom i usmjereni jedni na druge, uvijek spremni pomoći, raspoloženi za druženje i šalu.
Mirjana se 1976. godine odselila iz Divina i od tada sa svojom obitelji živi daleko od rodne Hercegovine. Ipak, i danas, koliko joj mogućnosti dopuštaju, barem dva puta godišnje svrati u svoj Divin kako bi obišla i otvorila kuću.
– Kad uzmem ključ da otključam vrata, zadrhti mi ruka, uhvati me tuga, ali što ćeš – priča Mirjana.
Pero Ljubomirac pamti vrijeme kada je Divin bio “mravinjak”
Jedan od najboljih kroničara života u Divinu je Petar Pero Ljubomirac, vlasnik nekada poznate kavane “Odmor”. Bila je na pravom mjestu za putnike namjernike, prolaznike, slučajne i nepoznate goste.
Kavana je otvorena 1981. godine. Za četiri i pol desetljeća Pero je zapamtio mnogo ljudi i događaja, pa se danas sa sjetom vraća u vrijeme kada je Divin bio, kako kaže, “mravinjak”.
– Četrdesetero je ovdje noćilo svaku noć, puno je bilo – dvije kavane, dvije prodavaonice, mjesni ured, poljoprivredna zadruga. Od ljudi iz Vranjske do Milavića, Kuti, Kukričja, Lukavca, Zovog Dola do Orahovica, sve je dolazilo ovdje. Vjerujte, sada se zimi u deset dana dogodi da ne svrati nitko – priča Pero.
Utorak je, prisjeća se, neformalno važio kao pazarni dan, kada je seoska prodavaonica najviše služila stanovnicima okolnih sela, prenosi Radio Bileća.
– Kad sam završio osmi, mislim da nas je bilo 220 od prvog do osmog razreda: dva odjela petog i dva odjela sedmog razreda. Nismo mi mogli utorkom otići u prodavaonicu zato što su ovi iz okolnih sela dolazili tu i kupovali brašno, pšenicu, tovarili na konje i gonili u svoje selo, znači nama je djeci bilo zabranjeno utorkom dolaziti u prodavaonicu. Možda bi se mnogi i sad vratili, ali su kuće srušene i zapuštene – priča Pero.
Zlatno doba ostalo samo u sjećanjima
Zlatno doba Divina danas živi uglavnom u sjećanjima. Poljoprivredna zadruga zatvorena je, kako navode mještani, početkom dvijetisućitih, a prodavaonica “kod Šeme” ne radi više od pet godina.
U selo su stigli asfalt, struja i rasvjeta, ali je otišlo ono najvažnije – ljudi. Jedina mještanka u selu danas je Vida Šakotić.
Školsko zvono je utihnulo, a stigla kineska slova
O vremenima koja su presudila ovom mjestu i njegovim stanovnicima svjedoče oronule i napuštene kuće. Od svega čime se ova varošica nekada mogla podičiti, u Divinu i danas stoji jedan objekt – zgrada osnovne škole.
Ne tako davno utihnulo je i ono preostalo školsko zvono koje je sa seoskih puteljaka pozivalo učenike u učionice. Zgrada svjedoči o jednom vremenu, ali odavno više ne služi svrsi za koju je građena – da školuje, odgaja i obrazuje. Djece nema.
Nekadašnja škola ustupljena je na korištenje kineskoj kompaniji čiji radnici već nekoliko godina izvode radove na izgradnji hidroelektrane Dabar.
Na fasadi školske zgrade više ne stoji plava ploča s natpisom “Osnovna škola Sveti Sava”. Njezin ulaz sada krase kineska slova, koja znaju pročitati samo privremeni stanari.
Istina.media
