Foto: Ilustracija
Bosna i Hercegovina trenutačno bilježi iznimno visok broj visokoškolskih ustanova u odnosu na ukupan broj stanovnika. Uz osam javnih sveučilišta, u državi djeluje i čitav niz privatnih sveučilišta te visokih škola. Međutim, sama brojnost ovih institucija ne predstavlja nužno srž problema.
Pitanje koje se s razlogom nameće
Ključno pitanje koje se u javnosti sve glasnije postavlja jest: proizvodi li postojeći visokoškolski sustav kvalitetu koja je uistinu potrebna studentima, gospodarstvu i širem društvu? Rasprave o nužnim reformama prečesto se svode na puko smanjenje broja sveučilišta, čime se potpuno promašuje suština. Mnogo su važniji parametri sama kvaliteta nastave, stručna potkovanost nastavnog kadra, ažurnost studijskih programa te stvarni ishodi obrazovnog procesa.
Tijekom posljednjih godina postalo je očito da sustav ne uspijeva dovoljno brzo pratiti dinamiku i promjene na tržištu rada, kao ni trendove u suvremenom društvu. Brojni studijski programi godinama se prepisuju i ne mijenjaju, praktična nastava je zanemarena, a suradnja između akademske zajednice i realnog sektora gotovo da ne postoji. Istodobno, izraženi demografski pad i masovni odlazak mlađe populacije izravno smanjuju broj studenata, što ozbiljno ugrožava dugoročnu održivost velikog broja postojećih ustanova i smjerova.
Nužnost redovitih i neovisnih evaluacija
Prije nego što se uopće pokrenu rasprave o restrukturiranju ili novim modelima financiranja, nužno je uspostaviti znatno stroži i vjerodostojniji sustav kontrole kvalitete.
U tom kontekstu, autor ovog teksta Mirsad Đonlagić, profesor emeritus, ekspert za promociju Bolonjskog procesa i bivši član državnog tima za reformu visokog obrazovanja za Raport posebno naglašava važnost korjenitih promjena u dosadašnjoj praksi.
“Postupak akreditacije sveučilišta ne smije se svoditi na puku administrativnu provjeru dokumentacije i ispunjavanje formulara. Ona mora postati ozbiljan, dubinski mehanizam za procjenu stvarnih rezultata koje pojedino sveučilište ostvaruje”, navodi.
To u praksi podrazumijeva uvođenje redovitih i potpuno neovisnih evaluacija koje će ocjenjivati kvalitetu nastave, znanstvenoistraživački rad, kompetencije profesora, ali i uspješnost svršenih studenata pri pronalasku posla. Poseban fokus mora biti na egzaktnim pokazateljima: stopi zapošljivosti diplomiranih studenata, međunarodnoj razmjeni, znanstvenoj produktivnosti te stvarnom zadovoljstvu onih koji te fakultete pohađaju.
Transparentnost kao ključni pokretač promjena
Jedan od prijelomnih koraka u ovom procesu svakako je potpuna transparentnost. Šira javnost, roditelji i budući studenti moraju imati jednostavan i otvoren pristup podacima o ishodima akreditacija, kvaliteti programa i uspješnosti svake pojedine ustanove. Takav bi uvid mladim ljudima omogućio donošenje informiranih odluka o vlastitoj budućnosti, dok bi sveučilištima bio izravan poticaj da stalno unaprjeđuju svoj rad.
Jednako je važno u procese ocjenjivanja i akreditacije uključiti veći broj međunarodnih stručnjaka. Time bi se drastično smanjio prostor za lokalne političke i interesne utjecaje, a povećalo povjerenje u konačne rezultate ocjenjivanja.
Financiranje isključivo prema ostvarenim rezultatima
Tek nakon što se uspostave jasni standardi i nakon što prođe nekoliko ciklusa rigoroznih provjera koje će pokazati stvarnu krvnu sliku sustava, može se otvoriti pitanje novog modela financiranja. U tom bi trenutku bilo potpuno opravdano da se dio javnog novca usmjerava na temelju ostvarenih rezultata i dokazane kvalitete, a ne isključivo prema dosadašnjim, zastarjelim proračunskim modelima.
Takav bi pristup omogućio veća ulaganja u uspješne i progresivne programe, dok bi se institucije koje ne zadovoljavaju minimalne standarde suočile s jasnim izborom – ili hitno unaprjeđenje i reorganizacija, ili zatvaranje. U određenim, radikalnijim slučajevima, to bi značilo i gašenje neodrživih studijskih grupa ili spajanje pojedinih organizacijskih jedinica.
Jasna kronologija reformskih koraka
Bosni i Hercegovini nije potrebna kozmetička reforma koja će se svesti na puko gašenje pojedinih sveučilišta radi forme. Državi je potrebna transformacija koja će kvalitetu beskompromisno staviti ispred kvantitete. U tom procesu nužno je pravilno pozicionirati Agenciju za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvalitete, resorna ministarstva obrazovanja na svim razinama (uključujući i kantonalne i entitetske razine) te Rektorsku konferenciju. Te institucije moraju preuzeti punu odgovornost za zahtjevne procese prilagodbe i neophodnog razvoja.
Redoslijed koraka mora biti kristalno jasan i neumoljiv:
- Uspostavljanje visokih i jasnih standarda
- Stroga i neovisna kontrola kvalitete
- Potpuna transparentnost svih rezultata
- Financiranje temeljeno isključivo na ostvarenom uspjehu
Samo takav pristup može stvoriti konkurentan i vjerodostojan visokoškolski sustav sposoban mladim generacijama pružiti znanja i vještine nužne za uspjeh u suvremenom svijetu.
Podizanje obrazovnih standarda za budućnost zemlje
Bez pretjeranog i jalovog analiziranja trenutačnog stanja, sasvim je jasno da se radi vlastite budućnosti moraju što prije poduzeti konkretni koraci. Podizanje obrazovnih standarda sudbonosno je pitanje za pozicioniranje obrazovnog sustava budućih generacija, ali i za nasušnu potrebu zemlje da drži korak s ubrzanim razvojem država Europe i svijeta.
Govoriti o reformi, a pritom zaobići precizan način akreditacije i licenciranja visokoškolskih ustanova te pripadajućih nastavnih planova i programa, bio bi promašaj koji nas ne bi pomaknuo s mrtve točke. Ako sustav kontrole nije strogo definiran, nikakav dodatan novac ne može riješiti temeljni problem – a to je evidentna degradacija sustava. Cjelokupno društvo, a primarno budući studenti, moraju točno znati tko stvara stvarnu vrijednost, kako bi znali što upisati, a što izbjegavati.
U suprotnome, riskiramo da se dodatnim proračunskim sredstvima samo umjetno održavaju postojeće slabosti. Iako u BiH već postoje institucionalni mehanizmi – poput Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvalitete BiH, državnog registra akreditiranih ustanova i definiranih kriterija (koji obuhvaćaju strategiju, unutarnju kontrolu, nastavno osoblje, resurse i međunarodnu suradnju) – stvarna reforma mora otići korak dalje.
“Moramo promijeniti logiku djelovanja. Standardi vode do kontrole kvalitete, ona donosi javnu transparentnost, a iz nje proizlazi financiranje prema rezultatima. To je politički teži put, ali je dugoročno jedini pravedan. Kriterij mora biti isključivo kvaliteta, a ne veličina ili vlasnička struktura fakulteta, jer je dosad previše toga urađeno pogrešno, površno i čisto formalno, bez jasno postavljenog cilja i dostignuća toliko potrebnih rezultata”, poručio je profesor emeritus Mirsad Đonlagić.
Istina.media
