Foto: Ilustracija
Siromaštvo u trećoj životnoj dobi: Kako je društvo zaboravilo svoje najranjivije građanke
Siromaštvo među osobama treće životne dobi, a posebice među ženama, jedno je od najizraženijih, ali istodobno najmanje vidljivih socijalnih pitanja u Bosni i Hercegovini.
Njihov nezavidan položaj nije splet okolnosti, nego kumulativni rezultat višedesetljećnih nejednakosti: nižih plaća, kraćeg radnog staža, neplaćenog rada u kućanstvu, skrbi o obitelji te pretrpljenih ratnih trauma.
Na sve se to nadovezuje nesposobnost sustava da odgovori na potrebe onih koje su desetljećima činile stupove svojih obitelji i zajednica.
Detalje je istražila je Dragana Erjavec za Atlantsku inicijativu.
Profesorica u redu za obrok
„Iskreno, najteže mi padaju blagdani. Kada čitav grad zamiriše na blagovaoničke stolove, a ja se vraćam u stan s kutlačom variva i četvrtinom kruha. Sjednem za stol i jedem… sama. Nisam ja gladna hrane, nego sam željna svojih, a gladna dostojanstva koje mi je ova država oduzela nakon toliko godina poštenog rada”, ovim riječima svoju priču započinje J.S. (77), umirovljena profesorica jezika i književnosti iz Sarajeva.
Nakon tri desetljeća provedena u učionici, profesorica S. danas živi s manje od 800 konvertibilnih maraka mjesečno. Život joj je postao nepodnošljiv nakon smrti supruga i sina. Njezina primanja jedva pokrivaju osnovne životne troškove, što je sudbina koja pogađa više od 60 posto umirovljenika u zemlji.
„Kad platim režije i lijekove, ostane mi par stotina maraka. Kupim brašno, povrće, katkad malo voća. Meso rijetko jedem… tek kad susjeda donese ili kad dođem po obrok u Narodnu kuhinju. Dok su moji bili živi, lijepo smo živjeli. Nisam mislila da ću u osamdesetoj ostati potpuno sama”, govori profesorica pognute glave.
Siromaštvo ima žensko lice
Prema istraživanju UNDP-a, u gotovo 60 javnih kuhinja diljem BiH svakodnevno se hrani blizu 19.000 građana. Ta brojka neprekidno raste, osobito među starijim ženama. Više od 200 korisnika svakog dana dolazi po svoj jedini dnevni obrok u Narodnu kuhinju „Dobrotvor” u Sarajevu.
„Osobe treće životne dobi, samci i žene koje nisu ostvarile pravo na mirovinu, čine našu najbrojniju kategoriju. Porast cijena hrane i režijskih troškova doveo je do toga da su minimalne mirovine nedovoljne za goli opstanak. Kada plate lijekove i račune, za hranu im ostane vrlo malo novca”, objašnjava Aleksa Čebić iz Narodne kuhinje „Dobrotvor”, ističući kako je dolazak u kuhinju za te žene praćen velikim stidom i tugom.
„Mnoge su cijeli život radile i podizale obitelji, a danas su prepuštene same sebi. Pojava samačkih kućanstava najizraženija je među ženama jer statistički žive dulje. Nakon smrti supruga ostaju same s minimalnim primanjima ili potpuno bez njih. Naš se rad ne svodi samo na puko pripremanje obroka, nego na očuvanje dostojanstva ljudi koji se osjećaju zaboravljenima”, zaključuje Čebić.
Da se starije žene, osobito u ruralnim područjima, suočavaju s dvostrukom izolacijom, potvrđuje i Hasan Jusufović iz organizacije Pomozi.ba. U selima nemaju u blizini trgovinu, ambulantu, pa ni rodbinu. Za njih je dolazak do javne kuhinje nemoguća misija, zbog čega Pomozi.ba kroz projekte dostave obroka na kućni prag nastoji doprijeti do najudaljenijih kućanstava.
„Naši vozači svakodnevno prijeđu stotine kilometara kako bi stigli do starijih žena koje žive same u napuštenim selima. Za njih taj topli obrok znači preživljavanje, ali im jednako znači i to što će im netko otvoriti vrata i upitati ih za zdravlje. Te su žene skromne, nikada ništa same ne traže, a kada im donesemo obrok, često zaplaču od zahvalnosti. To nam pokazuje koliko je situacija na terenu ozbiljna”, naglašava Jusufović.
Dvostruka izolacija i sustavni propusti
Dok se humanitarne organizacije bore protiv akutne gladi, udruge za ženska prava upozoravaju da je masovan dolazak starijih žena pred narodne kuhinje krajnji ishod dubokih, sustavnih propusta društva.
Iz Udruge „Snaga žene” iz Tuzle naglašavaju da je financijska nesigurnost u starosti izravno povezana s ranijom diskriminacijom na tržištu rada.
„Kućanstva na čijem se čelu nalazi žena izložena su drastično većem riziku od siromaštva. Mnoge su provele život obavljajući neplaćeni kućanski rad, skrbeći o obitelji ili radeći u sivoj zoni, zbog čega danas nemaju ni minimalnu mirovinu. Bez sustavnih socijalnih mirovina, ove žene doslovno nemaju od čega kupiti kruh”, ističe predsjednica udruge Branka Antić Štauber.
Na isti problem ukazuju i u Zakladi „Udružene žene” iz Banje Luke, naglašavajući da društvo zanemaruje specifične potrebe žena u trećoj životnoj dobi, promatrajući ih isključivo kroz prizmu opće populacije umirovljenika.
„Najveći su izazovi ekonomska ovisnost, nedostatak institucionalne skrbi te činjenica da su ove žene, kao samice, potpuno nevidljive za sustav socijalne skrbi. Država mora prepoznati rodnu dimenziju siromaštva i žurno provesti reforme koje će ženama bez primanja zajamčiti osnovnu sigurnost, bez oslanjanja na humanitarnu pomoć”, pojašnjava Lana Jajčević iz „Udruženih žena”.
Ratne rane koje ne zacjeljuju
Profesorica na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Sarajevu, Sanela Bašić, navodi kako se rodni jaz u mirovinama u BiH procjenjuje na 18 do 25 posto. To znači da prosječna mirovina žene zaostaje za mirovinom muškarca za gotovo jednu četvrtinu.
U svojoj studiji „Žene i siromaštvo u dokumentima Europske unije i Bosne i Hercegovine” profesorica Bašić naglašava da je taj jaz izravna posljedica nejednakosti akumuliranih tijekom radnog vijeka.
„Žene se znatno češće povlače s tržišta rada ili prelaze na skraćeno radno vrijeme zbog skrbi o djeci i starijim članovima obitelji. Taj neplaćeni rad ostaje u mirovinskim sustavima BiH potpuno nepriznat i nevrednovan – ne generira staž ni doprinose, pa se izravno preslikava u niže mirovine u starosti”, objašnjava profesorica Bašić.
Dodaje da su žene treće životne dobi koje su preživjele seksualno zlostavljanje i ratno nasilje izložene višestrukoj marginalizaciji, pri čemu se dugotrajne psihofizičke traume isprepliću s ekstremnom ekonomskom ovisnošću.
„Te se žene danas suočavaju s neadekvatnom socijalnom skrbi, dubokom izolacijom i stigmom, što ih često prisiljava na ovisnost o humanitarnoj pomoći i narodnim kuhinjama”, navodi Bašić.
Dokumenti i istraživanja jasno pokazuju da su u svojim šezdesetim i sedamdesetim godinama, preživjele heroine često prisiljene braniti svoje dostojanstvo u redovima za hranu. Mnoge nikada nisu ostvarile status civilne žrtve rata zbog administrativnih prepreka i straha od javne stigme u patrijarhalnom društvu.
Alma Međuseljac iz Udruge „Žena-žrtva rata” naglašava da društvo i država zakazuju ondje gdje bi morali pokazati najviše empatije, budući da su te žene zdravstveno na izmaku snaga.
„Naše članice, koje su preživjele najgore oblike torture, danas su starice. Bolesne su, iznemogle i zaboravljene od institucija. Žive same, bez ičije skrbi, i primorane su birati između kupnje lijekova i komada kruha. Kada sustav zakaže u potpunosti, narodne kuhinje i paketi pomoći postaju jedini izvor preživljavanja za žene koje su već jednom preživjele pakao. To je naša sramota kao društva”, upozorava Međuseljac.
Ona dodaje da institucionalna podrška u vidu besplatne medicinske i psihološke skrbi na lokalnoj razini gotovo i ne postoji.
„Ovima je ženama potrebna sustavna skrb, lječilišno liječenje, besplatni lijekovi i, prije svega, poštovanje. Umjesto dostojanstva, pod stare dane moraju dokazivati svoje traume pred šalterima kako bi dobile mrvice pomoći. Vrijeme nam istječe, mnoge od njih odlazak s ovoga svijeta dočekaju u neimaštini i tišini”, zaključuje Međuseljac.
Iz pepela – sjemenka koja je promijenila život
Udruga „Snaga žene” iz Tuzle već više od 25 godina dokazuje da adekvatna podrška može transformirati živote obilježene ratnim stradanjima. Predsjednica Branka Antić Štauber ističe kako priča njihove korisnice R.B. na poseban način svjedoči o snazi ljudskog duha kada dobije pravi oslonac.
Zbog dubine traume i društvene stigme, R.B. u javnosti istupa samo pod inicijalima. Tijekom rata izgubila je supruga, prošla kroz prisilno raseljenje i preživjela seksualno nasilje. Desetljećima je u tišini nosila teret boli, usmjerena isključivo na preživljavanje i odgoj djece.
Spas je stigao kada je zakoračila u prostorije ove tuzlanske udruge.
„Najprije je dobila siguran prostor u kojem je mogla govoriti o svom iskustvu bez straha od osude. Kroz psihološku podršku, grupni rad i druženja sa ženama koje su prošle slična iskustva, polako je počela vraćati osjećaj sigurnosti i vlastite vrijednosti”, objašnjava Branka.
Preokret se dogodio kada je uključena u programe održivog povratka i poljoprivrede, putem kojih je dobila mali plastenik od 25 četvornih metara. Ta naizgled jednostavna donacija za ženu u trećoj životnoj dobi značila je novi početak.
„Rad u plasteniku dao joj je svakodnevnu rutinu, osjećaj korisnosti i zadovoljstvo što vlastitim radom doprinosi obitelji. Kako sama kaže, svaki plod koji ubere podsjeća je na to da se život, unatoč svemu, može obnoviti”, prenosi Branka.
Danas R.B. živi u Tuzli, okružena djecom i unučadima. Aktivna je u zajednici i redovito sudjeluje u aktivnostima udruge, pružajući podršku drugima.
„Njezina priča pokazuje da podrška nije samo materijalna pomoć. Ponekad je najvažnije da žena dobije mjesto gdje će biti saslušana i prihvaćena. Mi ne možemo promijeniti ono što se dogodilo, ali možemo biti uz njih kada iznova uče živjeti. Kada žena ponovno počne planirati sutrašnji dan, posadi svoju baštu ili se nasmije u grupi, tada znamo da je naš rad imao smisla”, zaključuje Branka.
Od čekaonice do nove obitelji
Dok nevladin sektor gasi požare na terenu, institucije kroz lokalne zajednice nastoje ponuditi održiviji model putem Centara za zdravo starenje, koji djeluju pod okriljem općina. Ovi centri aktivno sprečavaju društvenu izolaciju, depresiju i osjećaj bespomoćnosti među starijom populacijom.
Kroz mrežu centara, poput onih u općinama Novo Sarajevo, Centar ili Novi Grad, korisnicima se nudi čitav spektar aktivnosti – od korektivne gimnastike do kreativnih i informatičkih radionica.
„Naša je misija osigurati da treća životna dob ne bude sinonim za samoću. Ovdje starije osobe, a posebice žene koje pod stare dane ostanu same, pronalaze prostor u kojem su važne i aktivne. Kada vidimo koliko im znači običan razgovor, shvaćamo da društvo mora ulagati u ovakve prostore”, ističe koordinatorica sarajevskog Centra, Ena Kovačić.
Koliko ovaj model mijenja svakodnevicu, pokazuje primjer umirovljenice E.M. (73) iz Sarajeva. Nakon gubitka supruga i odlaska djece u inozemstvo, E. je godinama živjela u potpunoj samačkoj izolaciji. Prekretnica se dogodila kada je na nagovor susjede ušla u Centar za zdravo starenje.
„Mislila sam da je moj život završen i da su moji dani svedeni na čekanje poštara. Dolazak ovamo doslovno me vratio u život. Ponovno imam razlog ujutro izići iz kuće”, sa smiješkom priča E. te nastavlja:
„Ovdje se družimo, pletemo, idemo na izlete. Jednom tjedno imamo i zajednički obrok koji same pripremamo, svi sjednemo za isti stol i smijemo se. Taj ručak za mene nije samo hrana za tijelo, nego i za dušu. Shvatila sam da nisam sama i da još uvijek mogu biti sretna”, zaključuje E.
Što druge zemlje rade bolje?
Osim centara, u BiH se razvijaju i drugi modeli, poput programa dnevnog boravka u Tuzli, koji omogućuju starijim osobama da tijekom dana koriste resurse ustanova, dobiju fizikalnu terapiju i tople obroke, a zadrže svoju samostalnost.
Također, pojedini mobilni timovi obilaze starije žene u udaljenim naseljima, pružajući im zdravstvenu skrb i administrativnu pomoć.
Međutim, duboki sustavni jaz između BiH i Europske unije ostaje bolno vidljiv. Kod nas se socijalne politike oblikuju reaktivno, dok su starije žene gurnute na marginu prioriteta.
Za razliku od BiH, ističe profesorica Bašić, zemlje EU-a problem siromaštva starijih žena rješavaju kroz preventivne i strukturne mjere.
„U zemljama poput Austrije, vrijeme provedeno u skrbi o obitelji izravno se uračunava u mirovinski staž. Na taj način država kompenzira neplaćeni rad i sprečava financijsku kaznu u starosti. Uz to, kroz rigorozne direktive EU-a o transparentnosti plaća, aktivno se smanjuje platni jaz između muškaraca i žena tijekom radnog vijeka, što vodi ujednačenijim mirovinama u budućnosti”, objašnjava profesorica Bašić.
Iz Direkcije za europske integracije (DEI) BiH za Atlantsku inicijativu navode kako usklađivanje Bosne i Hercegovine s ključnim europskim standardima kaska godinama.
„U Izvješću o BiH za 2025. godinu, Europska komisija ocijenila je kako je načelo jednakih mogućnosti uređeno zakonima, ali da je provedba i dalje slaba. Usklađivanje s Direktivom EU-a o transparentnosti plaća još nije ni započelo, a tek u listopadu 2025. godine BiH je dobila zadatak identificirati razlike u plaćama i dostaviti vremenski okvir za usklađivanje”, potvrđuje glasnogovornica DEI-ja BiH Martina Trogrlić.
Kao najuspješniji primjer iz regije izdvaja se program „Zaželi” u Republici Hrvatskoj, financiran iz Europskoga socijalnog fonda. On zapošljava teže zapošljive žene starije životne dobi kao pomoćnice u kući za druge, nemoćne sugrađane. Od pokretanja 2017. godine, program je zaposlio tisuće žena.
Službeni podaci DEI-ja BiH otkrivaju zašto BiH ne može jednostavno preuzeti ovaj model:
„Program ‘Zaželi’ financira se iz Europskoga socijalnog fonda plus (ESF+) kojemu BiH nema pristup, s obzirom na to da nije članica EU-a. To je ključni razlog zbog kojeg se jedna ovakva financijski značajna inicijativa ne može implementirati u BiH”, objašnjava Trogrlić.
Ipak, novca za srodne namjene ima kroz druge fondove teritorijalne suradnje (poput projekta Caring Communities vrijednog 2,9 milijuna eura), no on se troši na administrativne mreže i „izgradnju kapaciteta”, umjesto izravno u ruke ugroženih žena na terenu.
Aktivistica Lana Jajčević iz Zaklade „Udružene žene” iz Banje Luke vidi model „Zaželi” kao idealan smjer za BiH:
„Zaposlili bismo tisuće žena starije dobi i dali im stabilna primanja, a s druge bismo strane dobili radnice koje bi brinule o bakama u zabačenim, ruralnim krajevima. To je model koji dokazano funkcionira i koji bi se morao hitno primijeniti i u BiH”, smatra Jajčević.
Birokratski labirint: Od „neodrživih” mirovina do zaboravljenih fondova
Iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike naglašavaju da inicijative za uvođenje socijalnih mirovina za žene bez radnog staža nikada nije ni bilo. Službeni podaci iz ranijih mirovinskih strategija pokazuju da je uvođenje takve vrste davanja procijenjeno na 150 do 300 milijuna konvertibilnih maraka godišnje, što je od strane donositelja odluka ekspresno proglašeno „fiskalno neodrživim”.
Umjesto sustavnog rješenja, Ministarstvo kao alternativu nudi privremeni Program „Gerontodomaćice”. Međutim, on u praksi predviđa zapošljavanje tek 50 žena u svega 14 općina u cijeloj Federaciji. S proračunom od jedva dva milijuna konvertibilnih maraka namijenjenih neprofitnom sektoru, ova usluga ostaje tek kap u moru koja potpuno zanemaruje rodnu dimenziju siromaštva, samački život i ratne golgote starijih žena samica.
Dok Federacija BiH rješenje vidi u minimalnim i privremenim programima, u Republici Srpskoj zakonski se koraci pokreću s mrtve točke, ali uz oprez civilnog sektora.
Lana Jajčević iz Zaklade „Udružene žene” kao jednu od rijetkih svijetlih točaka izdvaja tamošnji Alimentacijski fond, premda upozorava da je sve tek na samom početku.
Iz Stručne službe Javnog fonda za dječju zaštitu RS-a potvrdili su da je ovaj zakon stupio na snagu tek 6. srpnja 2026. godine te da se na prve realne učinke tek čeka.
„Postupak obrade zahtjeva i donošenja odluka još je uvijek u tijeku. Stoga je prerano govoriti o postotku izvršenih plaćanja. Jasnija slika bit će moguća nakon što se izvrše prve isplate”, pojašnjava Sonja Todorović iz Stručne službe Fonda, ukazujući na to da će administrativni proces biti dugotrajan.
Dok se entitetske institucije bave sporim procedurama i razgraničenjem nadležnosti, podaci s državne razine dodatno potvrđuju da su starije osobe potpuno izbrisane iz prioriteta velikih stranih fondova.
Glasnogovornica Direkcije za europske integracije (DEI) BiH Martina Trogrlić potvrđuje da u raspodjeli milijunske međunarodne pomoći ova populacija uopće nije prepoznata kao poseban fokus.
„Starije osobe i samačka kućanstva mogu biti obuhvaćeni kao dio šire definiranih ranjivih skupina, ali ne predstavljaju posebnu ciljnu skupinu u aktualnim IPA III projektima (2021. – 2027.) iz državnog paketa pomoći”, zaključuje Trogrlić, čime se zatvara krug institucionalnog sljepila za potrebe najranjivijih građanki.
Žurnost promjene: Četiri konkretne mjere
Kako bi se zaustavio trend rasta siromaštva starijih žena, struka predlaže četiri žurne i konkretne mjere:
- Uvođenje socijalnih mirovina: Model osnovne socijalne mirovine za sve građane iznad 65 godina koji nisu ostvarili pravo na radnu mirovinu, s naglaskom na žene koje su obavljale neplaćeni kućanski rad.
- Institucionalizacija programa po uzoru na „Zaželi”: Pokretanje državnog projekta koji bi kroz zapošljavanje teže zapošljivih žena osigurao besplatnu kućnu skrb u urbanim i ruralnim sredinama.
- Reforma mirovinskog sustava (Priznavanje neplaćenog rada): Zakonski priznati razdoblja provedena u skrbi o djeci i bolesnim članovima obitelji u mirovinski staž.
- Širenje i stabilno financiranje dnevnih centara: Pretvoriti Centre za zdravo starenje u obvezni dio lokalne socijalne infrastrukture u svakoj općini, uz stabilno financiranje iz proračuna.
Kapitulacija humanosti: Izbor pred kojim stoji bh. društvo
Pitanje siromaštva žena treće životne dobi u Bosni i Hercegovini nije elementarna nepogoda koja nas je iznenada zadesila, niti je to tek hladna ekonomska statistika. To je prvorazredni moralni slom i ogledalo kolektivne savjesti.
Činjenica da tisuće majki i baka, pa i heroina koje su preživjele najstrašnije ratne golgote, danas svoje dostojanstvo brane držeći prazne posude u redovima ispred narodnih kuhinja, predstavlja kapitulaciju humanosti i poraz cjelokupnog bh. društva.
Vrijeme za kozmetičke promjene, deklarativnu empatiju i privremene akcije davno je isteklo. Bosna i Hercegovina nalazi se pred jasnim izborom: ili će žurnim zakonskim reformama i sustavnim uvođenjem socijalnih mirovina vratiti dug onima koje su joj dale sve, ili će nastaviti nijemo promatrati vlastiti moralni sunovrat. Jer društvo koje dopusti da mu stariji gladuju – gubi svako pravo nazivati se humanim, civiliziranim i europskim.
Istina.media
