Kupres se najčešće pamti po snijegu, skijama i zimskim vikendima. Međutim, kada bijele padine ponovo postanu zelene, život na visoravni ne prestaje. Samo mijenja ritam. Između kosaca na Strljanici, domaćih proizvoda, biciklističkih staza, konja i planinskih puteva nastaje jedno drugačije lice Kupresa – tiše od zimskog, ali možda upravo zato vrijedno pažnje.
Kada kosa ponovo zazvuči
Početkom jula na Kupresu se ne čeka snijeg. Čeka se zvuk kose.
Na livadi Strljanica taj zvuk ima posebno značenje. Kosa se priprema, kuje i oštri, a zatim u rukama kosaca ponovo prelazi preko kupreške trave na način na koji se to ovdje radilo generacijama. Nije riječ o folkloru napravljenom samo za fotografisanje turista. Kosidba na Kupresu običaj je koji je 2020. godine uvršten na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasljeđa čovječanstva. U njegovom središtu nalazi se upravo ono što je nekada bilo dio svakodnevnog života – ručna kosidba trave i znanje koje se prenosi sa starijih na mlađe.
Ovog ljeta ta tradicija ponovo nije ostala zatvorena u prošlosti. Tokom Dana kosidbe na Kupresu 2026. organizovane su praktične radionice na kojima se moglo vidjeti kako se kosa pravilno kuje, oštri i priprema za rad. Dok su iskusnije ruke pokazivale zanat koji je nekada bio neizostavan dio života na visoravni, nedaleko od njih odvijao se jedan sasvim drugačiji prizor, djeca su se takmičila u trci u vrećama.
U toj slici možda se najbolje vidi današnji Kupres.
Na jednom mjestu stara kosa, na drugom dječja graja. Ono što je naslijeđeno od prethodnih generacija ne čuva se samo u vitrini ili na staroj fotografiji, nego ponovo izlazi na livadu. Oko njega se okupljaju ljudi, organizuju događaji i stvara razlog da neko baš tog dana krene prema Kupresu.
A to više nije samo priča o tradiciji.
To je priča i o tome kako jedno malo mjesto može od onoga što već ima napraviti razlog za dolazak.
Od kosidbe do domaćeg proizvoda
Dani kosidbe 2026. nisu se završili na takmičenju kosaca. Tokom manifestacije organizovani su sajam rukotvorina, suvenira i domaćih proizvoda, etno-festival, sportska takmičenja i drugi sadržaji. Jedan događaj koji je nastao iz lokalne tradicije tako je oko sebe okupio čitav niz manjih priča – od zanata i hrane do muzike, sporta i turističke ponude.
Upravo tu se vidi koliko pojam lokalne ekonomije može biti širi od velikih investicija i poslovnih zona.
Ponekad lokalna ekonomija stane na jedan štand.
Na njemu može biti tegla domaćeg proizvoda, rukotvorina, suvenir ili nešto što je nastalo u nečijoj kući, radionici ili na porodičnom imanju. Iza takvog proizvoda nema velikog sistema, ali postoji nečiji rad. Kada pred taj štand stane čovjek koji je na Kupres došao iz drugog grada, tradicija i ekonomija više nisu dvije odvojene teme.
Jedna je dovela drugu.
Čovjek je možda krenuo da vidi Strljanicu, ali će usput popiti kafu, ručati, kupiti domaći proizvod ili prenoćiti. Možda će fotografisati krajolik i nekoliko mjeseci kasnije ponovo doći, ovaj put bez povoda velikog događaja.
Upravo na takvim malim susretima počiva dio života turističkih mjesta.
Kad utihne manifestacija, ostaje visoravan
Ipak, najzanimljiviji Kupres možda počinje tek onda kada se završi posljednji program, sklone štandovi i velika manifestacija utihne.
Tada ponovo ostaje ono što je bilo tu i prije nje – visoravan.
Ljeti ona izgleda gotovo kao suprotnost Kupresu sa turističkih zimskih fotografija. Bijele površine zamijene livade i pašnjaci, skijaške padine postanu planinski obronci, a putevi koji zimi vode prema snijegu nastavljaju kroz zelenilo.
Na njima se sada pojavljuju drugi gosti.
Neko dolazi sa biciklom. Neko zbog planinarenja. Neko želi da provede nekoliko sati na konju. Neko nema nikakav poseban plan osim da pobjegne od ljetne vrućine i provede dan na mjestu gdje se i usred avgusta jakna u automobilu ne čini potpuno besmislenom.
To više nije tek teorija o mogućnostima Kupresa. U aktuelnoj ljetnoj ponudi već postoje planinarske ture, vođene biciklističke i MTB vožnje, kao i jahanje. Drugim riječima, ono što je zimi prostor skijanja tokom toplijih mjeseci postaje prostor neke sasvim druge vrste kretanja.
Promjena je jednostavna, ali važna.
Gost više ne mora čekati decembar da bi imao razlog da dođe.
Jedan bicikl mijenja računicu
Biciklista koji prolazi Kupreškim poljem možda na prvi pogled nije velika ekonomska vijest. Isto važi za nekoliko planinara ili porodicu koja je došla da provede dan na visoravni.
Ali lokalna ekonomija malog mjesta često se i ne sastoji od velikih vijesti.
Biciklisti je potreban smještaj. Planinar će negdje ručati. Porodica će sjesti na kafu. Nekome će trebati vodič, nekome iznajmljivanje opreme, a neko će poželjeti da ponese nešto domaće sa sobom.
Jedan gost vjerovatno neće promijeniti Kupres.
Ali mnogo malih dolazaka tokom više mjeseci mijenja način na koji se može razmišljati o turističkoj sezoni.
U tome je možda važnija priča ljetnog Kupresa od bilo kojeg pojedinačnog sadržaja. Nije presudno hoće li neko doći baš zbog bicikla, konja, planinarenja, kosidbe ili jednostavno zbog svježijeg dana. Važno je da postoji razlog da se boravak na visoravni više ne vezuje isključivo za trenutak kada meteorolozi najave prvi ozbiljniji snijeg.
Za ljude koji ovdje nude smještaj, hranu ili neku uslugu, svaki dodatni mjesec u kojem gost ima razlog za dolazak znači više od lijepe turističke slike.
Znači mogućnost da sezona traje duže.
Kupres ne mora postati nešto drugo
U turističkom razvoju malih sredina uvijek postoji iskušenje da se napravi nešto veliko, novo i spektakularno. Da se prirodi doda još sadržaja kako bi, navodno, postala dovoljno zanimljiva.
Kupres možda ima mogućnost da učini upravo suprotno.
Njegova prednost nije u tome što može oponašati velika odmarališta, nego što još uvijek može ponuditi iskustvo koje se u njima sve teže pronalazi – prostor, tišinu i neposredan dodir sa krajolikom.
Ovdje planina ne mora dobiti novu namjenu da bi imala vrijednost. Dovoljno je napraviti stazu kojom će neko proći. Livada ne mora nestati pod građevinom da bi donosila korist. Može ostati livada, a ipak postati razlog zbog kojeg će neko doći, fotografisati je, prošetati njome i potrošiti novac u lokalnoj sredini.
Isto važi i za tradiciju.
Strljanica nije morala postati nešto moderno da bi bila zanimljiva savremenom posjetiocu. Upravo suprotno – njena vrijednost je u tome što je ostala svoja. U vrijeme kada se turistička iskustva često proizvode tako da liče jedno na drugo, autentičnost postaje možda najvrjednija ponuda koju jedno mjesto može imati.
Između kose i bicikla
Možda zbog toga dvije naizgled potpuno različite slike mogu ispričati priču o današnjem Kupresu.
U prvoj je čovjek sa kosom u rukama na Strljanici.
U drugoj je biciklista na planinskom putu.
Između njih su vijekovi tehnološke razlike, ali ih povezuje ista visoravan.
Prvi čuva znanje koje je nastalo iz života na toj zemlji. Drugi je na Kupres došao upravo zato što takva zemlja i takav prostor još postoje.
Tu se prošlost i budućnost ne moraju međusobno isključivati. Naprotiv, mogu jedna drugoj davati smisao. Tradicija stvara identitet, priroda daje prostor, a savremene aktivnosti donose novi razlog za dolazak. Kada se tome pridruže domaći proizvodi, smještaj, gastronomija i mali lokalni poslovi, dobija se nešto što možda nije spektakularno na prvi pogled, ali za jednu malu sredinu može biti mnogo važnije – život koji ne zavisi samo od jedne sezone.
Kupres zbog toga ne mora birati hoće li biti mjesto tradicije ili mjesto savremenog aktivnog turizma.
Može biti oboje.
Kada se snijeg otopi, život ostaje
Zima će još dugo biti prvo na šta će mnogi pomisliti kada čuju riječ Kupres. Snijeg je dio identiteta ovog mjesta i jedan od njegovih najprepoznatljivijih simbola.
Ali posljednjih godina sve je vidljivije da između posljednjeg proljetnog i prvog zimskog snijega ne postoji praznina.
Postoji život.
Početkom jula začuje se kosa na Strljanici. Oko nje se okupe generacije, domaći proizvodi, muzika i sport. Kada manifestacija prođe, ostaju biciklističke i planinske staze, konji, pašnjaci, smještaj, domaća hrana i kilometri otvorenog prostora zbog kojih neko može odlučiti da upravo ovdje provede dan ili vikend.
Možda upravo u tome leži jedna od najboljih razvojnih prilika ovog kraja.
Ne u pokušaju da Kupres postane nešto što nikada nije bio, nego u tome da se savremenom gostu pokaže vrijednost onoga što ovdje već postoji.
Jer planina ne vrijedi samo kada na njoj ima snijega, tradicija ne vrijedi samo dok traje manifestacija, a priroda nije samo pozadina za lijepu fotografiju.
Kada se sve to poveže sa ljudima koji od svog rada pokušavaju živjeti, nastaje lokalna priča koja ima i prošlost i budućnost.
Zato Kupres između dvije zime zapravo ne čeka.
Na Strljanici raste nova trava. Kosa se ponovo priprema za sljedeće ljeto. Biciklističke staze ostaju na planini, konji na visoravni, a pogled preko Kupreškog polja mijenja boju zajedno sa godišnjim dobima.
Snijeg će ponovo doći.
Ali do tada Kupres ima šta da radi.
Nemanja Sopić/ Istina.media
Ovaj medijski sadržaj nastao je u okviru projekta Centra za građansku suradnju „Promoviranje participacije građana u lokalnoj upravi“ uz financijsku podršku Nacionalne zaklade za demokraciju/NED. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne mora nužno održavati stavove NED-a ili CGS-a.
Korištenje sadržaja i njegovo ustupanje trećim stranama je moguća uz prethodnu suglasnost Centra za građansku suradnju, Livno.
