Brojke o iseljavanju iz hercegovačkih sela dobijaju svoje pravo lice kroz priču Munire Čampare, povratnice iz Amerike u Bileću.
Njeno iskustvo 25 godina provedenih u Sjedinjenim Državama i odluka da se u zrelim godinama vrati kući gotovo je studija slučaja odnosa emocija i egzistencije koji obilježava suvremene migracijske tokove u Hercegovini.
Posjeta koja je potrajala 25 godina
Munira Čampara je početkom 2001. godine otputovala u Sjedinjene Američke Države u posjetu sestri, s planom da ostane svega nekoliko mjeseci. Ipak, uslijed brojnih, kako kaže, nepredviđenih okolnosti, izbivanje iz Bosne i Hercegovine potrajalo je čitavih 25 godina. Kaže da tada nije mogla ni naslutiti da će proći toliko vremena prije povratka: „Čovjek kada ode, uvijek nekako misli da će se vratiti za nekoliko godina.” Iako je put započeo kao obična obiteljska posjeta, život je, prema njenim riječima, prvenstveno zbog njenog zdravstvenog stanja, egzistencije i želje za sigurnijim životom preokrenuo u trajniji ostanak
– ali ne zato što nije voljela svoj kraj.
Od kuhinje u Hercegovini do vlastitog biznisa u Americi
Prije odlaska, u vremenima koja danas naziva „sretnijim”, Munira je u Bosni i Hercegovini radila kao kuharica u nekoliko u to doba poznatih restorana. Taj zanat nije ostavila ni u Americi, nastavila je raditi isti posao i tamo, oslanjajući se na vještinu koju je ponijela iz rodnog kraja.
Vremenom je, svjesna da je Amerika zemlja brojnih mogućnosti odlučila zakoračiti i u samostalni biznis. Posljednjih godina boravka osnovala je vlastitu tvrtku u kojoj je zajedno sa nekolicinom svojih prijateljica pomagala klijentima u održavanju njihovih kuća i stanova.
Taj poduzetnički korak od zaposlenice u tuđoj kuhinji do vlasnice vlastitog posla dio je iste priče o samostalnosti i odgovornosti koju, kako kaže, smatra jednom od najvrednijih lekcija koje joj je Amerika dala.
Gdje želim provesti ostatak života
„Odluku da se vratim donosila sam godinama, a konačan poticaj bilo je pitanje – gdje želim provesti ostatak života” sjeća se Munira. Ona kaže da je ta odluka bila i emotivna i racionalna: „Emocije su me vratile, ali mirovina mi je omogućila da taj povratak bude realno moguć.”
Munira priznaje da, ako bi se morala vraćati bez prihoda i očekivati podršku obitelji, teško da bi donijela istu odluku. „Rodni kraj nas može vratiti, ali egzistencija nas mora zadržati”, kaže.
Ono što je Munira prvo primijetila nakon povratka bila je tišina, a odmah zatim i prazan prostor tamo gdje su nekad bili ljudi koje je pamtila. „Vratite se kući i shvatite da kuća postoji, ulica postoji, grad postoji, ali ljudi koje pamtite više nisu tu”, kaže.
Administracija, zdravstvo i pitanje mladih
Munira ne krije da je povratak nakon četvrt stoljeća nosio administrativne izazove: „Prebivalište, dokumente, zdravstveno osiguranje i mirovinu trebalo je iznova regulirati, a proces zahtijeva strpljenje, posebno kod starijih osoba”, govori Munira.
Također, zdravstveni sustav ocjenjuje kao jedan od najvećih izvora nesigurnosti dok pozitivno ističe toplinu ljudi i usporeni ritam svakodnevice, koji joj je isprva smetao, a potom postao razlog zbog kojeg ostaje. Kada je riječ o mladima, poručuje: „Nije dovoljno da dijete završi školu, mora imati razlog da nakon toga ostane ovdje”, kaže Čampara.
Poruka za one koji razmišljaju o odlasku i povratku
Munira Čampara savjetuje ljudima da se vrate ako to uistinu žele, ali da odluku ne temelje isključivo na emocijama, već da unaprijed isplaniraju gdje će živjeti, od čega, i kakva im je zdravstvena i mirovinska situacija.
Njezina zadnja misao možda najbolje sažima cijelu njenu priču: „Voljela bih da oni koji danas odlaze jednog dana mogu reći da su se vratili zato što su željeli, a ne zato što više nisu imali izbora”, govori Munira.
Što o istim procesima kaže znanost
Munirino iskustvo nije usamljen slučaj potvrđuje i istraživanje profesora Adnana Šalde o migracijskim trendovima u Hercegovini.
Prema njegovim riječima među mladima u njegovom uzorku polovina ispitanika kao glavni razlog za napuštanje sela navodi želju za boljim životnim standardom nezaposlenost te osjećaj da je selo besperspektivno. Također, više od 30 posto mladih u istom uzorku izjavljuje da namjerava otići što ukazuje na to da će priče poput Munirine u narednim godinama biti sve češće, a ne rjeđe.
Prema mišljenju profesora Šalde kod odluke o ostanku dominiraju emocionalni faktori: obiteljska povezanost, povjerenje u zajednicu, osjećaj pripadnosti dok ekonomija prevladava kod odluke o odlasku.
Krug propadanja ruralnih sredina profesor Šaldo objašnjava jednostavno.
„Nizak broj stanovnika smanjuje broj korisnika usluga, što obeshrabruje ulaganja i otvaranje radnih mjesta, što dodatno potiče iseljavanje” Šaldo predlaže strategiju razvoja koja se oslanja na ono što ruralna Hercegovina već ima – tradiciju, kulturu i prirodni krajolik umjesto forsirane urbanizacije uz prioritet otvaranja radnih mjesta i poticaje za mlade poljoprivrednike.
M.Zukanović/Istina.media
