Slobodni, demokratski i pošteni izbori temelj su svakog demokratskog društva. Međutim, demokracija ne završava onoga trenutka kada građanin ubaci glasački listić u kutiju. Upravo tada počinje odgovornost onih kojima je povjeren mandat.

Građani na izborima ne daju političkoj stranci vlasništvo nad institucijama niti pravo na vlast do daljnjega. Daju joj vremenski ograničeno povjerenje da u njihovo ime upravlja javnim poslovima i javnim novcem.

Zato politički mandat treba promatrati kao ugovor o povjerenju između građana i izabranih predstavnika.

Piše: Prof. dr. sc. Božo Vukoja/Istina.media

Građani daju mandat. Vlast preuzima obvezu. Program predstavlja obećanje. Rezultat pokazuje je li obećanje ispunjeno. Sljedeći izbori predstavljaju završni račun.

U najjednostavnijem obliku:

Povjerenje → mandat → program → rad → rezultat → odgovornost → ocjena građana.

Upravo taj posljednji korak često nedostaje.

Previše se vremena tijekom izbornih kampanja troši na pitanje što će političke stranke napraviti u sljedeće četiri godine, a premalo na pitanje što su napravile tijekom prethodne četiri. Ako je neka politička opcija na vlasti deset, petnaest ili dvadeset godina, to pitanje postaje još važnije.

Dvadeset godina znači pet četverogodišnjih mandata. U dvadeset godina mogu se izgraditi autoceste, bolnice, škole i sveučilišta. Mogu se pokrenuti industrijske zone, razviti turizam, energetika i poljoprivreda, digitalizirati javna uprava, privući milijarde investicija i stvoriti tisuće radnih mjesta.

Zato nakon dvadeset godina nije dovoljno ponovno reći:

„Napravit ćemo.“

Građanin ima pravo odgovoriti: „Što ste napravili?“

Broj obećanja nije mjerilo uspjeha – njihovo ostvarenje jest

Ovo nije samo teorijsko pitanje.

Istinomjer je tijekom mandata 2022.–2026. pratio ukupno 1.047 predizbornih obećanja i postizbornih mjera na razini Vijeća ministara BiH, Vlade Federacije BiH, Vlade Republike Srpske i Vlade Kantona Sarajevo. Njih 154, odnosno 14,7 posto, ocijenjeno je potpuno ili većim dijelom realiziranima, uz napomenu autora monitoringa da rezultati različitih razina nisu potpuno usporedivi.

Na razini Vijeća ministara BiH, primjerice, 118 praćenih obećanja ostalo je neispunjeno. Na razini Vlade FBiH 68 od 496 praćenih obećanja dobilo je dvije najviše ocjene, odnosno 13,7 posto.

To pokazuje zašto u kampanji ne trebamo brojati samo nova obećanja. Trebamo brojati ostvarena stara obećanja.

Kampanja treba biti natjecanje programa, a ne populizma

Nadam se da će kampanja koja počinje biti natjecanje programa, znanja, projekata i ostvarenih rezultata.

Neka političke stranke predstave nove programe. To je njihovo pravo i obveza. Ali prije toga neka donesu programe s prethodnih izbora. Stavimo ih na stol. I napravimo jednostavnu tablicu:

Obećano → ostvareno → djelomično ostvareno → neostvareno → utrošeni novac → rezultat.

Tada ćemo vrlo brzo vidjeti razliku između političke retorike i političkog rezultata. Građani ne bi trebali ponovno dobivati isto obećanje svake četiri godine, samo upakirano u novi slogan.

Predizborne donacije nisu zamjena za četiri godine rada

Posebno treba biti oprezan prema pokušajima stvaranja političke zahvalnosti neposredno pred izbore.

Nemam ništa protiv financiranja kvalitetnih udruga, kulturnih institucija, obrazovanja, zdravstva, sporta, socijalnih programa i razvojnih projekata. Naprotiv.

Pomoć Hrvatima u Bosni i Hercegovini također je potrebna i dobrodošla, posebno kada se radi o strateškim projektima i područjima u kojima domaće institucije nemaju dovoljno sredstava ili ne ispunjavaju svoje obveze. Ali pomoć mora biti transparentna, institucionalna i programska.

Ne smije postati politička investicija od koje se očekuje povrat u glasovima.

Ako se neposredno pred izbore intenzivira financiranje politički ili stranački bliskih udruga i organizacija, građani imaju pravo pitati zašto baš tada. Ako udruga zaslužuje potporu, zaslužuje je i dvije godine prije izbora. Ako projekt vrijedi, vrijedi i godinu nakon izbora. Sve drugo može ostaviti dojam jeftinog mazanja očiju biračima. Javna sredstva nisu dar političara. Ministar koji potpisuje odluku o dodjeli proračunskog novca ne daje svoj novac. Vlada koja gradi cestu ne plaća je iz privatnih džepova svojih ministara.

To je novac građana. Zato vrijedi jednostavno pravilo: Pomoć se može primiti – glas se ne duguje nikome.

Najopasniji problem: korupcija, nepotizam i stranačka država

Ali postoji nešto još ozbiljnije od neispunjenih obećanja. To su korupcija, nepotizam, stranačko zapošljavanje, sukob interesa, zloupotreba položaja i ovlasti te korištenje javnih institucija i javnog novca za privatne i političke interese.

To pitanje mora biti u samom središtu ove kampanje. Jer možemo izgraditi stotinu kilometara ceste, ali ako građanin vjeruje da njegovo dijete bez stranačke veze ne može dobiti posao, nismo izgradili pravedno društvo.

Možemo povećati proračun, ali ako se javnim novcem upravlja netransparentno, nismo izgradili odgovornu državu.

Možemo govoriti o Europskoj uniji, ali ako politička pripadnost određuje tko će biti direktor, član uprave ili zaposlenik javne institucije, nismo usvojili europske standarde.

Problem nije apstraktan. Transparency International BiH navodi da su tijekom 2025. među prijavama građana državna uprava, zapošljavanje, imenovanja i upravljanje javnim resursima ostali među najrizičnijim područjima za korupciju.

Prema Indeksu percepcije korupcije za 2025., BiH ima 34 od mogućih 100 bodova i nalazi se među četiri najlošije pozicionirane države u Europi prema tom pokazatelju.

A pred izbore problem dobiva dodatnu dimenziju. TI BiH je već u prvom mjesecu monitoringa izbornog razdoblja 2026. među najčešćim evidentiranim nepravilnostima naveo zloupotrebu javnih resursa i preuranjenu kampanju te je nadležnim institucijama uputio 26 prijava.

Zato građani imaju pravo tražiti odgovore.

Ne smijemo bez dokaza unaprijed proglasiti jednu vladu „najkorumpiranijom“. Ali smijemo i moramo svaku aktualnu vlast podvrgnuti strožoj provjeri upravo zato što ona danas raspolaže institucijama, imenovanjima i javnim novcem.

To je demokratska kontrola vlasti.

Politički završni račun: 12 pitanja – 120 bodova

Predlažem zato da svaku vlast, bez obzira na njezinu političku boju, građani ocijene kroz dvanaest područja.

Svako nosi maksimalno deset bodova.

Ukupno: 120 bodova.

1. Gospodarstvo i investicije – 10 bodova

Koliko ste stvarnog gospodarskog razvoja ostvarili?

Koliko je novih investicija realizirano? Koliko je poduzeća otvoreno? Koliko je povećan izvoz? Koliko je novih proizvodnih kapaciteta pokrenuto?

Ne zanimaju nas samo memorandumi, najave i fotografije sa sastanaka.

Zanimaju nas realizirane investicije.

Ocjena: 0–10.

12. Vizija budućnosti i realizacija programa – 10 bodova

Posljednje pitanje:

Znate li gdje želite dovesti ovu zemlju za deset ili dvadeset godina?

Program mora sadržavati cilj, nositelja, rok, izvor financiranja i mjerljivi rezultat.

Drugim riječima:

Cilj → mjera → odgovornost → novac → rok → rezultat.

Sve drugo lako postaje predizborni katalog želja.

Ocjena: 0–10.

Konačni rezultat

Kriterij | Bodovi
Gospodarstvo i investicije | 10
Zapošljavanje | 10
Plaće i životni standard | 10
Infrastruktura i razvojni projekti | 10
Zdravstvo | 10
Obrazovanje, znanost i tehnologija | 10
Demografija i ostanak mladih | 10
Javna uprava i vladavina prava | 10
Transparentnost i javni novac | 10
Korupcija, nepotizam, stranačko zapošljavanje i zloupotreba položaja | 10
Približavanje EU | 10
Vizija budućnosti i realizacija | 10
Ukupno | 120

Predložena ocjena bila bi:

108–120 – izvrstan rezultat
96–107 – vrlo dobar rezultat
84–95 – dobar rezultat
72–83 – zadovoljavajući rezultat
60–71 – slab rezultat
0–59 – nezadovoljavajući rezultat

Ali uz važnu napomenu: korupcija i zloupotreba vlasti ne mogu se jednostavno „kompenzirati“ bodovima za asfalt ili subvencije.

Ista mjerila za vlast koju volimo i onu koju ne volimo

Ovo je možda najvažniji uvjet cijelog modela.

Ne možemo korupciju vidjeti samo kod političkog protivnika.

Ne možemo osuđivati nepotizam druge stranke, a opravdavati zapošljavanje rođaka kada to čine „naši“.

Ne možemo kritizirati tuđe korištenje javnog novca u kampanji, a vlastito nazivati brigom za narod.

Ako želimo odgovornu demokraciju:

Isti kriteriji moraju vrijediti za sve.

I za aktualnu vlast.

I za prethodnu vlast.

I za buduću vlast.

Neka kampanja počne polaganjem računa

Zato predlažem nešto vrlo jednostavno.

Prije prvog velikog predizbornog skupa neka svaka stranka koja je sudjelovala u vlasti objavi završni račun mandata.

Na jednoj strani:

Obećali smo

Na drugoj:

Ostvarili smo

A zatim:

Nismo ostvarili – zašto?

Posebna rubrika neka bude:

Korupcija – nepotizam – stranačko zapošljavanje – sukob interesa – javne nabave – zloupotreba javnih resursa.

Tek nakon toga neka predstave novi program.

To bi bila ozbiljna izborna kampanja.

Građanin nije dužnik političke stranke

Građanima želim poručiti nešto što smatram temeljnim. Ako ste dobili stipendiju – ne dugujete glas.

Ako je vaša udruga dobila sredstva – ne dugujete glas. Ako je izgrađena cesta kroz vaše mjesto – ne dugujete glas. Ako ste dobili zakonsko pravo ili socijalnu naknadu – ne dugujete glas. To nije privatni dar političke stranke. To je funkcioniranje države.

Političar treba zahvaliti građaninu što mu je povjerio javni novac na upravljanje, a ne građanin političaru što je taj novac potrošio.

To je promjena političke kulture koja nam je potrebna.

Zaključak: Građanin je konačni revizor vlasti

Dolazim iz profesije u kojoj postoji jednostavno načelo:

Nema tvrdnje bez dokaza.

Volio bih da isto pravilo počnemo primjenjivati i u politici.

Kažete da ste razvili gospodarstvo?

Pokažite rezultat.

Kažete da ste otvorili radna mjesta?

Pokažite brojke.

Kažete da ste zadržali mlade?

Pokažite demografiju.

Kažete da ste se borili protiv korupcije?

Pokažite rezultate, ne priopćenja.

Kažete da ste približili BiH Europskoj uniji?

Pokažite provedene reforme.

Kažete da ste ispunili program?

Stavite program iz prethodne kampanje na stol i označite svako ostvareno obećanje.

To je odgovornost.

Zato se nadam da će kampanja pred nama biti natjecanje programa i njihove ostvarivosti, a ne populizma.

Neka pobijedi onaj tko građanima ponudi bolju budućnost.

Ali neka prethodno pokaže što je napravio s povjerenjem koje je već imao.

Jer:

Glas birača mora se zaslužiti.

Ne donacijom.

Ne stranačkim zapošljavanjem.

Ne financiranjem politički podobnih udruga.

Ne nepotizmom.

Ne obećanjem zaposlenja.

Ne zloupotrebom položaja.

Ne javnim novcem pretvorenim u predizbornu promociju.

Ne strahom i podjelama.

I ne još jednim obećanjem koje će trajati samo do zatvaranja biračkih mjesta.

Glas se zaslužuje: Radom. Poštenjem. Znanjem. Odgovornošću. Ispunjenim programom. Mjerljivim rezultatima.

Zato svim političkim strankama koje izlaze pred građane s novim programima treba postaviti dva pitanja prije svih drugih:

Što ste obećali?

Što ste ostvarili?

A potom i treće, možda najvažnije:

Jeste li javnu vlast koristili u interesu građana ili u interesu stranke i povezanih pojedinaca?

Nakon odgovora na tih 12 pitanja i mogućih 120 bodova, neka građani sami donesu odluku.

Jer u demokraciji građanin ne duguje glas vlasti. Vlast duguje račun građaninu.