Laganje bh. političara ustaljena je predizborna praksa već nekih dvadesetak godina. Posve je ovdje normalno da nam lažu kako ćemo imati posla i kruha, da će proraditi tvrtke, da će nam se dvaput otvoriti ured hrvatskog člana Predsjedništva, da će nam šetnja po američkim hodnicima donijeti investicije i da će se sve ono što nije riješeno godinama riješiti – čim prođu izbori.
No, možda čak nije najveći problem to što oni lažu. Problem je što njihove laži ne analiziramo, što ih ne lovimo u njima, što ih ne podsjećamo na ono što su govorili prije četiri, osam ili dvanaest godina i što ih za neispunjena obećanja ne kažnjavamo. Ne pozivamo ih na odgovornost.
Dragan Čović, ako ćemo se prisjećati čak i samo posljednjih dvadeset godina, uvijek vrti manje-više iste rečenice, samo pomiče rokove. Tko god ima Google i malo volje može pretražiti njegove izjave za posljednjih 20 godina i usporediti obećano s ostvarenim.
Kao kakav politički čarobnjak, privatne poslove i interese zamagljuje nacionalnima. Uvijek se nešto veliko treba dogoditi do kraja mjeseca, za dva tjedna, nakon sastanka, nakon izbora, nakon još jednog kruga pregovora. A nijedno suštinsko hrvatsko pitanje nikada nije riješio. Niti će.
Zapravo, Hrvatima je tijekom svoje dugogodišnje političke dominacije napravio mnogo problema. Maksimalno ih je ekonomski raselio, doveo na najniže brojke, podijelio i ponizio do te mjere da ga ljudi dolaze moliti za posao, uslugu, liječenje ili kakvu drugu intervenciju, koja im pripada po rođenju. Sustav je postavljen tako da ljudi jedni protiv drugih pričaju, jedni druge prijavljuju i natječu se tko će biti bliže političkom centru moći.
I opet ga gotovo nitko ozbiljno ne proziva, niti mu analizira neispunjeno.
Njegov stari jaran Bakir Izetbegović prešao je igricu u kampanji 2026. godine, kada je u Stocu obećao tri puta po 50 tisuća svačega, a nigdje ničega. U istom tom Stocu njegovi kadrovi žive iznad prosjeka, dok narod devera – jedva.
I on, poput svoga starog partnera u vlasti, vrlo vješto privatne poslove i interese zamagljuje nacionalnima, uz obveznu dozu patetike gratis. Kad ponestane rezultata, uvijek ostaje narod i patnja kojom će se saprati. Kad nema odgovora na pitanje gdje su radna mjesta, investicije i razvoj, tu su nacionalni interesi, ugroženost i velike riječi.
U isto vrijeme, dok nam obećavaju radna mjesta – tisuće njih – službe za zapošljavanje zapravo nam služe kao registri nezaposlenih. Tako bi ih, pošteno govoreći, trebalo i nazvati.
Stvarnu ulogu službi za zapošljavanje odavno su preuzele političke stranke. One znaju gdje ima posla, kome će ga dati, čije će dijete zaposliti, a čije će ostati u registru – godinama. Registri za zapošljavanje, koje zovu službama, a još gotovo nikoga nisu uslužili poslom, pritom služe i kao mjesta za zapošljavanje podobnih i rodbine.
Tako, primjerice, u registru nezaposlenih HNŽ-a radi rodbina Dragana Čovića, Vlade Čuljka, Rade Bošnjaka i ostalih. I onda je prilično jasno kome ti registri zapravo služe.
Tvrtke? Investicije?
Ako mislimo na mutne projekte od kojih zajednica nema gotovo ništa, toga će biti. I već ima. Kineski i ruski kapital ulazio je, ulazi i ulazit će nam sazad. Pitanje je samo što nakon tih „velikih investicija“ ostaje građanima, lokalnim zajednicama i generacijama koje će eventualne dugove i posljedice tih poslova naslijediti.
I onda mi pade na pamet moj pokojni djed. Znao bi reći:
„Sinko moj, nije meni krivo što on mene laže, nego što misli da me je slagao.“
Jadni ne bili, nije narod potkapacitiran.
Ustrašen jest. Nehrabar jest. Neslobodan jest. Ovisan često jest.
Ali glup nije.
Pamti narod što ste govorili. Pamti obećane tvornice, radna mjesta, investicije, urede, rokove, sastanke i povijesne dogovore. Pamti i koliko je puta ono „za dva tjedna“ postalo još četiri godine.
I smije vam se.
Kristina Perić/Istina.media
