Dok se Hercegovina svakog jutra budi u tišini u dolini Neretve i dužinom granice sa Hrvatskom već satima traje sasvim drugačiji ritam.
Prije nego što sunce obasja mandarinske nasade, desetine žena iz Hercegovine kreću na put koji za mnoge od njih više nije izbor već dio svakodnevnog opstanka. Prelazak granice, gužve na graničnom prijelazu, sati provedeni u berbi mandarina pod otvorenim nebom, sve to postalo je rutina za žene čiji kućni budžeti zavise od onoga što zarade na drugoj strani granice.
Jedna od njih je Alma, žena čiji je radni dan odavno prilagođen ritmu sezone berbe. Kada je upitana što ju je prvog jutra natjeralo da krene preko granice, njezin odgovor otkriva suštinu cijele priče, ne romantizirana odluka o boljem životu, nego trezven proračun o dozvolama, troškovima i zaradi.
„Prvo i važno pitanje je da li idete sa dozvolom ili bez dozvole”, kaže Alma, objašnjavajući da onaj ko radi legalno ima poslodavca koji plaća dozvolu i putne troškove, dok radnik sam snosi jedino troškove hrane.
Njezin opis radnog dana lišen je patetike, ali upravo u toj jednostavnosti krije se težina svakodnevice.
“Posao traje osam sati, sa pola sata pauze za doručak, a kod pojedinih poslodavaca i dodatnih petnaestak minuta za kafu. Uslovi rada,variraju od plantaže do plantaže „to sve zavisi kolike su mandarine visine da li se morate penjati ili ne”, objašnjava Alma ali generalno posao ocjenjuje kao naporan iako isplativ.
Prema njezinim riječima dnevnica je prošle godine iznosila 60 eura, uz nadoknadu za gorivo koja zavisi od broja putnika u vozilu: dvadeset eura ako se vozi troje ljudi, deset ako je vozač sam.
„Znači ostaje vam zarada, jedino hranu nosite”, zaključuje Alma napominjući da su njena iskustva uglavnom dobra.
Granica ipak nije samo administrativna linija ona je svakodnevna prepreka koja oduzima vrijeme i energiju prije nego što radni dan uopće počne. Alma opisuje da je gužva uobičajena i ujutro i pri povratku, jer veliki broj ljudi istovremeno putuje na berbu mandarina. Dodatnu otežavajuću okolnost predstavlja i nova procedura za građane BiH.
„Ljudi sa bosansko-hercegovačkim pasošem sad se moraju skenirati i to je još jedna stavka gužve. Radni dan obično počinje u sedam ujutro i traje do tri popodne, ili od osam do četiri, a vremenski uslovi direktno diktiraju hoće li se raditi. Kada pada kiša, berba mandarina se obustavlja, dok jutarnja rosa i hladnoća kasnije u sezoni predstavljaju poseban izazov. „Što se mene tiče meni dobra zarada a nije prezahtjevan, jedino eto kad zahladi bude malo problem”, zaključuje Alma, sažimajući u jednoj rečenici odnos hiljada žena poput nje prema ovom poslu, pragmatičan, bez iluzija, ali i bez žaljenja.
Što kažu institucije?
Kako bismo sagledali širu sliku fenomena prekograničnog sezonskog rada obratili smo se Državnom inspektoratu Republike Hrvatske i Zavodu za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanskog kantona s nizom pitanja o broju radnika, kontroli zapošljavanja, kršenjima prava i mogućim rješenjima.
Iz Državnog inspektorata Republike Hrvatske odgovorili su da inspekcija rada kontinuirano provodi nadzore u skladu sa Zakonom o Državnom inspektoratu i posebnim propisima sa pojačanim aktivnostima tokom turističke sezone, prvenstveno u ugostiteljstvu, turizmu i srodnim djelatnostima.
Tijekom prvih osam mjeseci 2026. godine obavljeno je 4.545 inspekcijskih nadzora u području radnih odnosa, no institucija ne raspolaže posebnim podacima o broju nadzora provedenih isključivo kod poslodavaca koji zapošljavaju sezonske radnike.
Iz inspektorata napominju da je značajan dio nadzora bio usmjeren na zakonitost zapošljavanja stranih državljana, uključujući državljane trećih zemalja, te da je u slučajevima utvrđenih nepravilnosti, pored prekršajnih mjera, izricana i privremena zabrana obavljanja djelatnosti poslodavcima. Prema navodima institucije najveći broj stranaca zatečenih u nezakonitom radu bili su državljani Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova, Indije, Sjeverne Makedonije i Nepala, s tim da je nezakoniti rad najčešće registrovan u građevinarstvu i ugostiteljstvu.
Za neprijavljene radnike zakonom propisane konkretne novčane kazne
Poslodavac je dužan uplatiti 2.650 eura po neprijavljenom radniku za prvi utvrđeni slučaj, 6.630 eura ukoliko se isto utvrdi drugi put u periodu od tri godine, a za treći i svaki naredni put kazna iznosi 8.000 eura uz zabranu obavljanja djelatnosti od najmanje trideset dana. Radnici koji žele prijaviti nepravilnosti to mogu učiniti putem predstavke koja sadrži osnovne podatke o poslodavcu i opis nezakonitosti, a inspektor je zakonski obavezan čuvati identitet podnositelja prijave.
Sa druge strane Zavod za zapošljavanje HNŽ-a bio je znatno suzdržaniji u odgovorima, Iz Zavoda su potvrdili da ne postoji precizna evidencija broja osoba koje odlaze na sezonski rad, jer se prate isključivo osobe registrirane kao nezaposlene, dok veliki broj sezonskih radnika uopće nije evidentiran u tom sustavu. Prema njihovom viđenju na sezonski rad se najčešće odlučuju mlađe osobe, prvenstveno iz financijskih razloga, budući da su primanja tijekom sezone u Hrvatskoj konkurentnija nego u Bosni i Hercegovini.
Istaknuto je i da je građanima BiH za rad u Hrvatskoj potrebna radna dozvola, izuzev u slučajevima dvojnog državljanstva dok su prava iz radnog odnosa uključujući zaštitu prava izjednačena za obje kategorije radnika.
Slika koja se sklapa iz fragmenata
Ono što se iz svega navedenog vidi je raskorak između institucionalnog poznavanja fenomena i stvarnosti koju žive žene poput Alme.
Dok Državni inspektorat raspolaže preciznim podacima o broju nadzora i visinama kazni za neprijavljeni rad institucije u Bosni i Hercegovini priznaju da praktički nemaju uvid u to koliko je zapravo ljudi a posebno žena svakodnevno uključeno u ovaj vid prekograničnog rada.
Ne postoji procjena ukupne vrijednosti novca koji kroz sezonski rad ulazi u hercegovačka domaćinstva, niti sistemska analiza razloga zbog kojih se ljudi odlučuju na ovakav način zarade, iako je odgovor implicitno dan u riječima same Alme i Zavoda za zapošljavanje. Primanja su jednostavno bolja na drugoj strani granice.
Time se otvara pitanje koje nadilazi pojedinačne sudbine, treba li prekogranični rad posmatrati kao privremeno rješenje egzistencijalne nužnosti ili kao trajnu ekonomsku kategoriju koju bi trebalo uključiti u razvojne politike regije.
Dok se na institucionalnom nivou traži odgovor na to pitanje, žene poput Alme nastavljaju svoju svakodnevnu rutinu ustajanje prije zore, čekanje na granici, sati provedeni među redovima mandarina i povratak kući gdje ih, uz umor čekaju i sve druge obaveze koje takav raspored dana nameće.
Njihova priča nije priča o herojstvu niti o žrtvi nego o trezvenom suočavanju s okolnostima i kako to sama Alma najbolje sažima, o dobroj zaradi koja, uz sve teškoće, ipak čini razliku.
M. Zukanović/Istina.media
