Pero Previšić, predsjednik Čapljinske neovisne stranke, kritički se osvrće na dva desetljeća političkog djelovanja Dragana Čovića na čelu HDZ-a BiH, propitujući rezultate njegove politike, neispunjena obećanja te položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kroz niz ranijih izjava, postavljenih rokova i političkih poteza, Previšić iznosi svoje viđenje razloga zbog kojih smatra da je vrijeme za promjenu političkog pristupa i dolazak novih ljudi.
Priopćenje prenosimo u cijelosti:
Dragan Čović: 20 godina nas vodi – a stigli smo – nigdje
Dvadeset godina. Toliko je prošlo otkako je Dragan Čović na čelu HDZ-a BiH i glavni je kreator hrvatske politike u BiH. U tom razdoblju, Hrvata u BiH je nestalo više nego u bilo kojem drugom desetljeću ili stoljeću. Obećanja su ista, izgovori uvijek novi, a rezultata – nema. Hrvatski narod danas je slabiji, malobrojniji i politički marginaliziraniji nego ikad. I dok Čović priča o “crvenim linijama” i “apsolutnim uvjetima”, mladi Hrvati razočarni neispunjenim obećanjima pakiraju kofere i odlaze.
Albert Einstein jednom je rekao: “Ludilo je raditi istu stvar iznova i iznova, a očekivati drugačiji rezultat.” Dragan Čović već 20 godina ponavlja istu političku formulu – ista obećanja, isti rokovi, isti savezi, isti izgovori. I svaki put očekuje da će ishod biti drugačiji. Hrvatski narod u BiH plaća cijenu tog političkog autizma – svake godine sve je manje Hrvata, sve manje političke moći, sve manje nade. Ponavljanje iste greške dvadeset godina nije strategija. To je obrazac ili možda tuđa strategija. Vrijeme je da prekinemo ovaj krug. Ne treba nam novi rok. Treba nam novi pristup. I novi ljudi.
Dragan Čović na čelu je HDZ-a BiH već 20 godina. U političkom svijetu to je vječnost. Tijekom tog razdoblja izmijenile su se generacije mladih Hrvata koji su rođeni, odrasli, školovali se, mnogi od njih i otišli — dok je na čelu „stožerne stranke“ i dalje ista osoba. Mjerilo vrijednosti su rezultati i politički opstanak uvjetovan je rezultatima i neobjašnjivo je da Dragan Čović bez i jednog pozitivnog rezultata ostaje na čelu stranke 20 godina. Kako to objasniti osim konsttacijom da to nije politička organizacija jer nema političke ciljeve već neke druge, materijalne.
Kada je 1991. godine u Bosni i Hercegovini živjelo 760.852 Hrvata , malo tko je mogao predvidjeti da će tri desetljeća kasnije ta brojka iznositi tek oko 300.000 . Približno 60% hrvatskog naroda nestalo je iz Bosne i Hercegovine. Rat je pokrenuo prvi val – pogrešna politika je uzela sve ostalo. Umjesto gospodarske strategije, dobili smo klijentelizam – posao ovisi o stranačkoj iskaznici, a ne o znanju. Umjesto investicija, dobili smo privatizaciju koja je uništila industriju i prepustila strance da odlučuju o sudbini radnika. Umjesto razvoja – stranačko zapošljavanje koje hrani uski krug podobnih, dok ostali traže posao u Beču, Berlinu i Dublinu. Kreator te politike, već 20 godina, je akademik? Jugoslaven! KOS-ovac Dragan Čović. S istim obećanjima. S istim izgovorima. I s istim rezultatom – sve manje Hrvata u BiH.
Dok i drugi narodi bilježe blagi demografski pad, kod Hrvata je on najdramatičniji. Katolička Crkva procjenjuje da je 2020. godine u BiH bilo 345.448 katolika, dok ih je 2003. bilo 464.821 — gubitak od gotovo 120.000 ljudi u petnaest godina . A podaci za 2025. g su još porazniji, nas Hrvata ostalo je u BiH oko 300.0000. Iseljavanje se ubrzava, posljednjih godina doseže oko 14.000 ljudi godišnje .
Hrvatski Narodni Sabor, vodeća politička stranka HDZ i neprikosnoveni čelnik tih institucija Dragan Čović nisu učinili ništa da zaustave tu demografsku katastrofu . Umjesto strategije, nudili su se obećanja i grčevita borba za svoje pozicije. Umjesto rezultata, izgovori i upiranje prstom u izmišljene krivce. Umjesto odgovornosti, nove funkcije za podobne koje će podržavati klijentelističku politiku ne prezajući niti od kršenja zakona a sve zarad fotelje i privilegija.
Politički životopis Dragana Čovića: 20 godina iste priče – kronologija neispunjenih obećanja
Slijedi kronološki pregled Čovićevih javnih obećanja, s izvorima i ishodima:
2012.: “Mostar za 4-5 mjeseci”
Izjava: “Sigurno je kako sada neće biti izbora u Mostaru, ali vjerujem kako su oni mogući u roku od 4-5 mjeseci.”
Izvor: Večernji list, 6. rujna 2012.
Ishod: Rok propušten. Mostar nije dobio izbore.
2013.: “U ovoj godini završiti cijelu priču”
Izjava: “Cilj nam je u ovoj godini završiti cijelu priču i kad su u pitanju Mostar, izmjene Izbornog zakona BiH…”
Izvor: Oslobođenje, 29. rujna 2013.
Ishod: 2013. godina prošla bez ikakvih promjena.
2014.: “Prvi potez nakon izbora”
Izjava: “Zato će naš prvi potez nakon Izbora biti izmjena Izbornog zakona. Moramo mijenjati izborno zakonodavstvo… dužni smo mijenjati Izborni zakon već na osnovu presude Europskog suda za ljudska prava po presudi Sejdić-Finci…”
Izvor: Jutarnji list, 22. rujna 2014.
Ishod: Obećanje nije ispunjeno. Izbori su prošli, a prošlo je i 12 g od tada, a “prvog poteza” nije bilo.
2015.: “Do kraja godine”
Izjava: U ožujku 2015. najavljuje da će do kraja godine doći do promjena Izbornog zakona, a da će se 2016. lokalni izbori održati i u Mostaru.
Ishod: Opet rok propušten.
Dodatni detalj: Istinomjer bilježi dramatičan zaokret. Dana 3. rujna 2015. Čović kaže: “Što se tiče izmjena Ustava BiH, to je prezahtjevno i u ovom trenutku se to ne traži od BiH.” Dakle, ono što je 2014. bila “dužnost” prema Europskom sudu, 2015. postaje “prezahtjevno” — potpuna promjena narativa bez ikakvog objašnjenja.
2016.: “Do kraja drugog mjeseca”
Izjava: “Ja sam siguran da u parlamentu će to biti do kraja drugog mjeseca. Ako prethodno kvalitetnu pripremu napravimo… onda sam siguran da u parlamentu nećemo gubiti vrijeme na ovo.”
Izvor: Dnevnik 2, FTV, 18. siječnja 2016.
Ishod: Kraj veljače je prošao bez rješenja, a prošlo je još jedno i desetljeće.
2016.: “Osobni poraz”
Izjava: “Moraće biti donesen izborni zakon. Ja bih smatrao osobnim neuspjehom i političkim porazom ako se to ne dogodi.”
Izvor: Nezavisne novine, veljača 2016.
Ishod: Zakon nije donesen. Osobni poraz nije priznat., Dragane mislimo da si davno trebao priznati osobni poraz, priznaj ga sada, „Spasi narod od sebe“
2018.: “Apsolutni uvjet”
Izjava: “Izborni zakon apsolutni je uvjet za uspostavu vlasti.”
Izvor: Večernji.hr, 15. listopada 2018.
Ishod: Uvjet nije ispunjen, vlast je ipak uspostavljena.
2021.: “Crvena linija”
Izjava: Postavlja kraj lipnja 2021. kao “crvenu liniju”.
Izvor: HBŽ-Vijesti, 1. veljače 2021.
2022.: “Povijesni zaključci HNS-a” – ništa od toga
Kontekst: Na 10. izvanrednom zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora (HNS) u Mostaru, 19. veljače 2022., usvojeno je 7 zaključaka, uključujući i onaj najvažniji – da će se, ako nastavi dekonstituiranje Hrvata, pokrenuti procedure za novu teritorijalnu organizaciju BiH. Zaključci su proglašeni obvezujućima za sve hrvatske dužnosnike.
Ishod: Ni jedan jedini zaključak nije proveden. Izborni zakon nije izmijenjen, dekonstituiranje Hrvata se nastavilo, a prijetnja novom organizacijom BiH ostala je samo riječ. Ovo je najveća prevara i obmana Dragana Čovića – jer je iskoristio instituciju HNS-a da stvori privid odlučnosti, a onda dopustio da svi zaključci ostanu mrtvo slovo na papiru. Dragan je ponovo izigrao hrvatski narod – koristio je svoju slatkoriječivost u cilju još jedne obmane, dajući lažne strategije i prazna obećanja, dok je istina ostala ista – nula rezultata.Dva desetljeća obećanja, nula rezultata
Ishod: Prošlo je pet godina. Pet godina od trenutka kada je Čović rekao “ovdje više nema natrag”. Pet godina u kojima je iz Bosne i Hercegovine otišlo još desetaka tisuća Hrvata. Pet godina u kojima je hrvatski narod postao još malobrojniji, politički slabiji i demografski ugroženiji. A onaj koji je povukao tu “crvenu liniju” – i dalje je na vlasti. I dalje postavlja nove rokove. I dalje nema odgovornosti za propuštene. Crvena linija je davno prekoračena. Ali ne za njega. Za njega, crvene linije ne postoje. Postoje samo riječi, postoji njegov optimizam, ili jednom rječju rečeno postoji obmana u kojoj nas drži 20. godina.
Dva desetljeća obećanja, nula rezultata
Kada se sve ove izjave stave na jednu vremensku crtu, obrazac je više nego jasan:
Čović postavlja konkretan rok → rok prođe → obećanje se ne ispuni → postavlja novi rok s još jačom retorikom → ciklus se ponavlja, a onda onako infantilno na kraju svakog izlaganja kaže, ja sam optimista- gajim optimizam.
Godine prolaze, a ključna pitanja ostaju neriješena:
•Hrvatski televizijski kanal u okviru javnog RTV sustava BiH — nije zaživio
•Posebna izborna jedinica za Hrvate — nije uspostavljena , ali nije ni riješen izborni Zakon po kojem će Hrvati biti jednakopravni sa druga dva naroda u izboru svoga člana Predsjedništva
•Mostar je čekao rješenje 12 godina izbore, pa jedva, a pitanje je i tokoliko je dobro rješenje sa tim kadroviranjem
•Izmjene Izbornog zakona — još uvijek se pregovara- Dragan Čović je optimista jer je vrijeme bezgranična kategorija, a on će postaviti nove rokove
Afere, nepotizam i obiteljski poslovi
Čovićeva politička karijera obilježena je i brojnim aferama koje su uzdrmale povjerenje u njegovo vodstvo:
Nepotizam i postavljanje “svojih ljudi, ne za hrvatski već za svoj interes”
Kritičari tvrde da je Čović izgradio sustav u kojem se funkcije dijele unutar uskog kruga obitelji prijatelja. Njegovi zetovi i bliski suradnici zauzimaju ključne pozicije u gospodarskim i političkim strukturama.
Luksuzna hacienda
Čović je izgradio raskošnu haciendu pored Mostara, zbog koje je, prema pojedinim izvještajima, skrenut tok rijeke Radobolje. Na proslavi rođendana 2021. Čović se pohvalio specijalno izrađenim obiteljskim grbom — zlatni lav, mač i šahovnica. Čovjek koji je dvadeset godina na čelu, a nema što pokazati od rezultata — izrađuje grbove. Čovjek koji nije uspio zadržati Hrvate u BiH, priča o veličini. Čovjek koji nije donio izmjene Izbornog zakona, postavlja se kao veliki meštar s amblemom. To je klasičan obrazac oholosti: kada ne možete ostaviti trag djelima, ostavljate ga simbolima. Prava snaga se ne dokazuje grbom. Prava snaga se dokazuje time što ste napravili za svoj narod. A on — nema što pokazati osim zlatnog lava..
Savez s Dodikom
Dok istovremeno glumi “čuvara hrvatskih interesa”, Čović gradi politički savez s Miloradom Dodikom, čovjekom kojeg međunarodna zajednica smatra najvećom prijetnjom ustavnom poretku BiH. Čovjek koji je presuđen zabranom političkog djelovanja. Godine 2018. Čović je otvoreno hvalio suradnju s njim: “Za mene je osobno najvažnije da je riječ o čovjeku s kojim, kada nešto dogovorite, onda to funkcionira.”
U Parlamnetu RS izgovara rečenicu „Čuvajte Republiku Srpsku, toliko ste emocija iznijelo oko toga da vam jednostavno svi mogu zavidjeti“
Ovakav savez i ovakvi stavovi nameći pitanje: koga Čović zapravo zastupa — hrvatski narod – srpski narod ili vlastite interese?
Nezadovoljstvo u vlastitim redovima
Unutar HDZ-a BiH već duže vrijeme tinja nezadovoljstvo Čovićevom politikom, osobito zbog neupitne potpore Republici Srpskoj i čvrstog savezništva s Miloradom Dodikom, koje mnogi članovi smatraju štetnim za hrvatski narod.
1.Iako se otpori rijetko javno artikuliraju zbog stroge stranačke discipline, sve je više onih koji napuštaju stranku – neki tiho, neki javno – nezadovoljni centralizacijom moći, obiteljskim klijentelizmom i dvadesetogodišnjim nedostatkom konkretnih rezultata.
2.Najveći kamen spoticanja je koalicija s Dodikom, koja HDZ sve više udaljava od bošnjačkih stranaka, a Hrvate ne približava ni izbornoj jedinici ni federalizaciji – samo ih sve dublje gura u političku izolaciju.
3.Dok Čović gradi imanja, solarne elektrane i obiteljske grbove, Hrvati napuštaju Bosnu i Hercegovinu u tisućama, a oni koji ostaju – sve češće napuštaju i HDZ, jer uviđaju pogubnost neraliziranih obećanja i sve neizvjesnije stvarnosti.
4.Sve više Hrvata postavlja isto pitanje: zašto da Mu vjerujemo? Nakon 20 godina istih obećanja i sve neuvjerljivijih izgovora, jasno je – problem nije u okolnostima, nego u ljudima i metodama. Sve je manje vjere u metode i ljude a napose u iskrenost Dragana Čovića pa čak i među onima koji su bili uz njega.
Sve je više glasova, čak i unutar HDZ-a, koji traže promjenu.
Što je zapravo ostavština Dragana Čovića?
Nakon dvadeset godina na čelu, postavlja se pitanje: gdje je strategija?
•Gospodarstvo? Nema strategije, nikada se akademik Čović ovom temom nije ni bavio, jer da jeste bio bi bar jedan dokaz. Hrvati masovno odlaze.
•Demografija? Nema rješenja ni kratkoročnih ni dugoročnih. Broj Hrvata se prepolovio.
•Položaj Hrvata? Od jednakopravnosti nakon Daytonskog sporazuma do majoriziranog naroda. Nismo više jednakopravni niti unutar svog nacionalnog korpusa. Diskriminirani su svi koji nisu uz „Velikog vođu“.
•Izborni zakon? Nema rješenja. I dalje samo obećanja – izborni zakona Draganu Čoviću postao instrument ostanka na vlasti. Niti on sam ne vjeruje svojim obećanjima ali narod se još uvijek nada.
Jedino što je ostalo su obećanja. I ono što je još gore — sve više članova HDZ-a u njih više ne vjeruje, ali strah od gubitka privilegija još uvijek je jači od savjesti.
Vrijeme je za odlazak
Dragan Čović već 20 godina vodi HDZ BiH i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Tijekom tih godina:
•Broj Hrvata na rubu je ugrošavanja statusa konstitutivnog naroda
•Iselilo je više od 400.000 Hrvata
•Ključna ustavna pitanja ostala su neriješena
•Obećanja su davana i kršena u nedogled
•Afere su zamijenile strategiju
•Obiteljski interesi postali su važniji od nacionalnih
Vrijeme je za promjenu.
Hrvatski narod u BiH ne može si priuštiti još jedno desetljeće praznih obećanja. Trebaju mu ljudi koji znaju što žele, koji imaju viziju i koji su spremni provesti je u djelo. Dosta je „šupljih“ priča.
Dragan Čović već 5 g. prima mirovinu. Vrijeme je da prestane davati obećanja i da konzumira svoju mirovinu u punom kapacitetu, a vođenje politike hrvatskog naroda u BiH prepusti onima koji znaju i mogu donijeti rezultate. Hrvati u BiH zaslužuju bolje.
