Od školskih ormarića za pametne telefone do potpunih zabrana otvaranja računa na TikToku i Instagramu, države sve odlučnije pokušavaju ograničiti digitalni prostor namijenjen djeci.
Rasprava koja se donedavno uglavnom svodila na obiteljska pravila i školski kućni red danas prerasta u stroge zakone, usvojene propise i izravne zahtjeve upućene vodećim tehnološkim tvrtkama.
Turska je tako objavila provedbene propise kojima se djeci mlađoj od 15 godina zabranjuje uporaba društvenih mreža, Grčka najavljuje sličan zakonski potez, dok Slovenija priprema vlastiti model ograničavanja pristupa.
Razlozi za ovakve rigorozne poteze sve su vidljiviji i zabrinjavajući: vršnjačko nasilje koje se snima i širi internetom, kibernetičko zlostavljanje (cyberbullying), seksualne ucjene, govor mržnje te neprimjereni sadržaji, ali i sve veći poremećaji spavanja, pad koncentracije i ugroženo mentalno zdravlje mladih. Roditelji i prosvjetni djelatnici upozoravaju kako su pametni telefoni ovladali dječjom svakodnevicom, dok vlade nastoje pronaći osjetljivu granicu između zaštite najranjivijih, prava na privatnost i slobodnoga pristupa digitalnim informacijama.
Ipak, pojam „zabrana” prikriva značajne razlike u provedbi. Pravilo o ograničavanju uporabe mobitela tijekom nastave može autonomno donijeti škola, ravnatelj ili obrazovna vlast. S druge strane, uvođenje nacionalne dobne granice za platforme poput Instagrama, TikToka ili Snapchata otvara znatno kompleksnije pitanje — kako pouzdano provjeriti starost korisnika bez masovnog prikupljanja osobnih podataka djece i bez toga da se pravila jednostavno zaobiđu lažiranjem datuma rođenja ili uporabom virtualnih privatnih mreža (VPN-a).
Zabrane uglavnom ostaju iza školskih vrata
U zemljama jugoistočne Europe najkonkretnije mjere zasad ostaju unutar školskih ustanova. Pametni se telefoni ograničavaju ili potpuno zabranjuju tijekom nastave, a u pojedinim školama i tijekom odmora, dok opće nacionalne zabrane društvenih mreža za maloljetnike još nisu službeno stupile na snagu.
Slovenija je najdalje otišla u političkim i zakonodavnim raspravama o mogućem ograničavanju pristupa mrežama za mlađe od 15 godina. Crna Gora u parlamentarnoj proceduri ima konkretan prijedlog zakona, dok Srbija razmatra uvođenje jedinstvenih državnih pravila za uporabu mobitela u školskim klupama.
Slovenija najbliže nacionalnom modelu
Slovenija je trenutno najbliže ideji sveobuhvatnoga nacionalnog rješenja jer se u javnosti ozbiljno razmatra zakon koji bi djeci mlađoj od 15 godina ograničio ili potpuno zabranio pristup društvenim mrežama. Inicijativa koju je izradilo Ministarstvo obrazovanja usvojena je u veljači ove godine, a u daljnju razradu uključeno je i Ministarstvo za digitalnu transformaciju radi definiranja tehničkih modela verifikacije dobi.
Iako je prijedlog još u fazi političke najave, izazvao je žustru javnu raspravu. Ako dođe pred parlamentarne zastupnike, zakon će morati precizno odgovoriti na pitanja koje će sve platforme obuhvatiti, hoće li roditelji moći dati privolu, tko i kako provjerava dob korisnika te kolike su predviđene kazne za tehnološke tvrtke.
Zagovornici kao uzor navode Australiju, prvu zemlja u svijetu koja je službeno uvela takvu mjeru, tvrdeći da teret kontrole ne smije biti na roditeljima i nastavnicima, nego na platformama koje zarađuju na dječjoj pozornosti. S druge strane, kritičari upozoravaju da bi obvezna identifikacija mogla grubo narušiti privatnost, potisnuti mlade na neregulirane digitalne servise te im uskratiti pristup korisnim edukativnim sadržajima, piše Al Jazeera Balkans.
U BiH fragmentirana pravila bez državne zabrane
U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstveni obrazovni sustav, pa tako nema ni odluke koja bi automatski vrijedila za svu djecu u državi. Obrazovanje je u nadležnosti entiteta, županija i Brčko distrikta, zbog čega se mjere svode na interne kućne redove škola, preporuke resornih ministarstava, radionice o sigurnosti na mreži te reakcije nakon pojedinačnih slučajeva nasilja.
U javnosti se sve glasnije zahtijeva strože ograničavanje uporabe mobitela u školama, što uključuje obvezno odlaganje uređaja prije početka sata ili potpunu zabranu tijekom boravka u školi. Takvi zahtjevi dobivaju na snazi nakon sve učestalijih prijava vršnjačkog nasilja koje se snima i širi društvenim mrežama.
Pri tome je važno naglasiti kako školsko pravilo ne predstavlja opću zabranu uporabe mobitela izvan škole niti zabranu otvaranja računa na društvenim mrežama. Do danas na državnoj razini nije pokrenuta zakonska inicijativa koja bi, po uzoru na australski model, platformama nametnula obvezu uklanjanja maloljetnih korisnika, a s obzirom na kompleksno političko uređenje i učestale blokade u radu institucija, teško je očekivati skorašnje uvođenje takvih mjera.
Stručnjaci stoga ističu da je prioritet za BiH usklađivanje školskih protokola — gdje se telefoni pohranjuju, kada se smiju rabiti u nastavne svrhe, tko i kako reagira na digitalno nasilje te na koji se način štite žrtve i dokazni materijali.
Nakon tragedije pojačan nadzor i protokoli u Srbiji
Napad i masovno ubojstvo u beogradskoj Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar” u svibnju 2023. godine korjenito su promijenili javnu raspravu o sigurnosti djece. Država je tada pokrenula opsežan paket sigurnosnih mjera u školama, uključujući pojačanu prisutnost policije, krizne timove i nove protokole, dok su roditelji i struka zatražili i znatno stroža pravila za digitalne uređaje.
Međutim, te sigurnosne mjere ne mogu se izjednačavati sa zakonskom zabranom društvenih mreža. U Srbiji se pitanje mobitela i dalje uređuje na razini pojedinačnih škola, što stvara neujednačenu praksu — u nekim se školama uređaji predaju na ulazu, u drugima su zabranjeni samo tijekom nastave, dok se u trećima pravila teško provode.
Zaštitnik građana Zoran Pašalić izradio je Nacrt zakona o zabrani uporabe mobilnih telefona u osnovnim i srednjim školama te pokrenuo konzultacije s učenicima, nastavnicima i roditeljima kako bi se pojedinačne školske zabrane zamijenile jedinstvenim zakonom koji bi vrijedio na području cijele države.
Hrvatska primjenjuje europski okvir, opće zabrane nema
Hrvatska kao članica Europske unije primjenjuje europski pravni okvir — posebice Akt o digitalnim uslugama (DSA) — koji od velikih tehnoloških platformi zahtijeva procjenu i ublažavanje sustavnih rizika za maloljetnike, što ipak ne predstavlja opću nacionalnu zabranu otvaranja korisničkih računa. Dobni prag koji same mreže navode u uvjetima uporabe najčešće je 13 godina, no njegova provedba u praksi ostaje najslabija karika sustava.
U hrvatskim se školama vođe učestale rasprave o zabrani mobitela tijekom nastave, a mnoge su ustanove takva pravila već ugradile u svoje kućne redove zbog ometanja nastave, snimanja bez privole i pada koncentracije učenika.
Javnost je podijeljena — dok jedni zagovaraju potpunu odsutnost mobitela iz škola, drugi podsjećaju da uređaj može poslužiti kao nastavno pomagalo i sredstvo komunikacije s roditeljima. Opća nacionalna zabrana društvenih mreža za djecu u Hrvatskoj nije usvojena, iako iz vlasti stižu signali kako će se o toj temi uskoro konkretnije razgovarati.
Crna Gora razmatra rigorozan zakon i visoke kazne
U Crnoj Gori javne rasprave o zaštiti djece na internetu sve češće obuhvaćaju ideju dobnih ograničenja. Stvari se u toj zemlji konkretno pomiču prema zakonskom rješenju.
Zastupnica Socijalističke narodne partije Slađana Kaluđerović uputila je u skupštinsku proceduru Prijedlog zakona o zaštiti djece u digitalnom prostoru. Ako bude usvojen, djeca mlađa od 13 godina u Crnoj Gori uopće neće moći rabiti digitalne platforme, dok će ih tinejdžeri od 13 do 16 godina moći koristiti isključivo uz izričitu privolu roditelja.
Prijedlogom su predviđene iznimno visoke novčane kazne — do 40.000 eura za digitalne platforme koje ne budu poštovale ove zakonske odredbe.
Ministar unutarnjih poslova Danilo Šaranović podržao je predloženi zakon u Skupštini Crne Gore, naglasivši kako je ideja u zreloj fazi te dodavši kako taj korak može biti iznimno koristan i s aspekta borbe protiv organiziranoga kriminala.
Trendovi u Europi i svijetu
Na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji zasad nema javno potvrdjenih nacionalnih modela opće zabrane. Najvidljivije mjere i dalje ostaju preventivne — školski protokoli, edukativne kampanje o sigurnosti na mreži te postupanje nadležnih tijela nakon prijavljenih incidenata.
S druge strane, Turska je objavila provedbene propise kojima detaljno uređuje zabranu uporabe društvenih mreža za djecu mlađu od 15 godina. Platforme će morati spriječiti otvaranje novih računa za tu dobnu skupinu, a ograničenja će se potom proširiti i na postojeće korisnike. Teret provedbe i provjere dobi u potpunosti se prebacuje na tehnološke tvrtke.
Grčka je također otišla korak dalje od političke najave te je javnosti predstavila nacrt zakona kojim se minimalna dob za pristup društvenim mrežama postavlja na 15 godina. Prijedlog je upućen u parlamentarnu proceduru pri vladi premijera Kyriakosa Mitsotakisa, koja je mjeru obrazložila nužnom zaštitom mentalnog zdravlja mladih.
Nadaleko najambiciozniji test u uvođenju zabranā izvodi Australija. Od 10. prosinca 2025. godine sve obuhvaćene platforme moraju poduzeti stroge mjere kako osobe mlađe od 16 godina ne bi mogle otvoriti korisnički račun. Kazne su usmjerene isključivo na tvrtke, a ne na djecu ili roditelje. Ipak, prvi izvještaji o provedbi upozoravaju na veliku učestalost zaobilaženja pravila, što otvara pitanje stvarne učinkovitosti takvih zakona.
Na razini Europske unije još ne postoji konsenzus. Europska komisija odustala je od plana opće zabrane društvenih mreža te planira dopustiti pristup mlađima od 13 godina uz privolu roditelja, budući da dobne granice među članicama variraju od 13 do 16 godina.
Pojedine države stoga postupaju samostalno. Francuski je parlament odobrio zakon o zabrani pristupa mrežama za mlađe od 15 godina, no njegovu je provedbu privremeno zaustavio Ustavni sud. Velika Britanija kroz Online Safety Act jača obveze platformi, dok Danska i Norveška također najavljuju dobne granice od 15 godina.
Unatoč rastućem pritisku javnosti i vlada diljem svijeta, sve se države suočavaju s istim problemom — pouzdana verifikacija dobi zahtijeva uvid u osobne dokumente ili biometrijske podatke, što otvara teška pitanja zaštite privatnosti i potencijalne digitalne izolacije mladih.
