Poraz Aleksandra Vučića na parlamentarnim izborima 25. listopada označio je kraj jedne političke ere u Srbiji, ali je istodobno otvorio pitanje gospodarskog nasljeđa koje ostaje iza njegove vlasti.
Tijekom prethodnog desetljeća Srbija je uspjela stabilizirati javne financije, ali je razvila i model gospodarstva koji se u velikoj mjeri oslanja na strana ulaganja i politički kontrolirane ekonomske tokove.
Američki časopis Foreign Policy analizirao je što je Vučić ostavio iza sebe i može li studentski pokret, koji je predvodio političke promjene, izgraditi drukčiji ekonomski sustav, prenosi Raport.
U razgovoru za podcast Ones and Tooze, koji objavljuje Foreign Policy, poznati ekonomski povjesničar Adam Tuz govorio je o razvoju gospodarstva Srbije od raspada Jugoslavije, rezultatima Vučićeve ekonomske politike i izazovima koji očekuju novu političku generaciju.
Prema njegovoj ocjeni, Srbija se danas nalazi pred važnom prekretnicom. Iako je tijekom prethodnih godina postigla određenu financijsku stabilnost, njezin razvoj i dalje opterećuju posljedice devedesetih, nedovoljna povezanost s Europskom unijom i sustav u kojem političke veze imaju velik utjecaj na poslovne odluke.
Srbija i dalje plaća cijenu devedesetih
Tuz smatra da se današnja ekonomska situacija u Srbiji ne može razumjeti bez osvrta na raspad Jugoslavije i ratove devedesetih godina.
Jugoslavija je krajem osamdesetih bila jedno od relativno uspješnijih gospodarstava istočne Europe, s razvijenim trgovinskim vezama sa Zapadom, posebno Zapadnom Njemačkom, kao i značajnim prihodima od turizma.
Međutim, ratovi, sankcije i međunarodna izolacija doveli su do dramatičnog gospodarskog pada. Prema Tuzovim riječima, bruto domaći proizvod Srbije do kraja devedesetih pao je na približno polovinu razine iz kasnih osamdesetih.
Oporavak je bio iznimno spor, pa se, prema službenim podacima koje navodi, BDP po stanovniku tek 2018. ili 2019. godine vratio na razinu iz vremena prije raspada Jugoslavije.
Tuz priznaje da ga je taj podatak iznenadio, posebno nakon posjeta Beogradu, koji je na njega ostavio dojam relativno prosperitetnog grada. Ipak, ukazuje na moguće velike razlike između životnog standarda u glavnom gradu i ostatku zemlje.
Za razliku od Slovenije, Hrvatske i Mađarske, Srbija je ostala znatno udaljenija od europskih gospodarskih integracija.
Prema njegovoj ocjeni, upravo je to jedan od najvećih problema gospodarstva Srbije. Iako Kina može osigurati ulaganja i pridonijeti izgradnji infrastrukture, takva ulaganja ne mogu u potpunosti nadomjestiti prednosti bliže suradnje s Europskom unijom.
Tuz zato u studentskom pokretu prepoznaje nadu da bi Srbija konačno mogla raskinuti s političkim i ekonomskim nasljeđem koje traje još od devedesetih godina.
Vučić stabilizirao financije, ali stvorio sustav političkih privilegija
Jedno od ključnih pitanja koje Foreign Policy otvara jest koliko je Aleksandar Vučić doista bio uspješan u vođenju gospodarstva Srbije.
Tuz ističe da je Vučić politički vješt i energičan vođe koji je uspio izgraditi reputaciju čovjeka sposobnog osigurati ekonomsku stabilnost.
Posebno izdvaja program fiskalne konsolidacije proveden uz potporu Međunarodnog monetarnog fonda sredinom prošlog desetljeća.
Srbija se tada suočavala s ozbiljnim financijskim problemima, ali je mjerama štednje i strožom kontrolom javne potrošnje uspjela smanjiti javni dug na približno 45 posto BDP-a.
Tuz smatra da Vučiću treba priznati određene rezultate u stabilizaciji javnih financija, ali upozorava da je takav model imao i drugu stranu.
Prema njegovoj analizi, stroga kontrola državne potrošnje nije spriječila razvoj korupcije i klijentelizma. Naprotiv, omogućila je stvaranje sustava u kojem su političke veze i bliskost s ljudima na vlasti postale iznimno važne za pristup ulaganjima, dozvolama i državnim resursima.
Drugim riječima, iza slike ekonomske stabilnosti razvijao se model u kojem poslovni uspjeh nije ovisio isključivo o tržišnim uvjetima, već i o odnosima s političkim vrhom.
Tuz ovaj sustav opisuje kao oblik klijentelističkog kapitalizma, koji je dodatno učvršćivan političkom kontrolom i pritiscima na kritičare vlasti.
Navodi da je razgovarao s aktivistima u Srbiji koji su dobivali prijetnje smrću, dok kontrolu medija uspoređuje s modelom koji je Viktor Orbán izgradio u Mađarskoj.
Prema njegovoj ocjeni, kombinacija fiskalne discipline, centralizirane vlasti i političkog utjecaja na gospodarstvo karakteristična je i za druge autoritarne sustave u istočnoj Europi.
Što studentski pokret nudi kao alternativu?
Nakon izbornog poraza Vučićeve vlasti, pozornost se sada usmjerava na studentski pokret, koji je od prosvjeda prerastao u široku političku snagu.
Foreign Policy ističe da je riječ o neobičnom političkom fenomenu – pokretu koji je nastao izvan tradicionalnih stranačkih struktura, bez jednog vođe, a uspio je mobilizirati velik dio društva.
Tuz navodi ocjenu jednog srbijanskog komentatora da su studenti na izborima praktički pobijedili i vlast i dotadašnju oporbu, pokazujući da postoji alternativa postojećem političkom sustavu.
Međutim, nakon političke pobjede postavlja se mnogo složenije pitanje – kako upravljati državom i njezinim gospodarstvom?
Tuz naglašava da studentski pokret nije bez ekonomskih ideja, ali da među njegovim predstavnicima i saveznicima još ne postoji jedinstven program.
Početkom listopada skupina od 30 istaknutih srbijanskih ekonomista predstavila je platformu kojom je poručila da promjena vlasti ne mora značiti ekonomsku nestabilnost.
To je posebno važno u zemlji u kojoj i dalje postoji strah od povratka visoke inflacije, pada vrijednosti dinara i financijskih problema kakvi su obilježili devedesete godine.
Tri moguća smjera gospodarstva Srbije
Prema analizi Foreign Policyja, unutar šireg pokreta za promjene mogu se izdvojiti tri pristupa budućoj ekonomskoj politici.
Prvi se temelji na fiskalnoj stabilnosti, borbi protiv korupcije i odgovornijem upravljanju javnim financijama.
Među ekonomistima koji zastupaju takav pristup izdvaja se Dejan Šoškić, nekadašnji guverner Narodne banke Srbije.
On se zalaže za kontrolu državnih rashoda, suzbijanje korupcije i kvalitetnije trošenje javnog novca, uz očuvanje makroekonomske stabilnosti.
Tuz ga vidi kao jednog od važnijih predstavnika umjerenog ekonomskog pristupa, posebno kada je riječ o osjetljivom pitanju vrijednosti dinara i konkurentnosti gospodarstva Srbije.
Drugi smjer usmjeren je na promjenu samog modela gospodarskog razvoja
Njega, između ostalih, zastupa ekonomist Branimir Jovanović, koji u prvi plan stavlja pitanje kako Srbija može ostvariti dugoročan gospodarski rast bez prevelikog oslanjanja na izravna strana ulaganja.
Posebno se otvara pitanje odnosa s kineskim ulagačima i toga koliko takvi projekti doista pridonose razvoju domaćeg gospodarstva.
Treći pristup dolazi iz lijevog, socijalno orijentiranog dijela pokreta. Njegovi zagovornici traže snažnije oporezivanje najbogatijih, ograničavanje utjecaja oligarha, obnovu socijalne države i poboljšanje životnog standarda građana.
Poseban naglasak stavljaju na one koji su tijekom prethodnog desetljeća podnijeli najveći teret mjera štednje.
Najteži zadatak tek predstoji
Tuz ocjenjuje da će jedan od najvećih izazova u sljedećem razdoblju biti usklađivanje različitih ekonomskih ideja unutar pokreta koji je doveo do političkih promjena.
Dok jedni inzistiraju na financijskoj stabilnosti i kontroli javne potrošnje, drugi smatraju da je nužna ozbiljnija promjena industrijske politike i modela gospodarskog rasta. Treći, pak, u prvi plan stavljaju socijalnu pravdu i smanjenje ekonomskih nejednakosti.
Iako među njima postoje značajne razlike, Tuz smatra da bi bilo pogrešno studentski pokret predstavljati kao političku snagu koja nema razumijevanja za ekonomske probleme.
Naprotiv, kako ocjenjuje, postoji velik broj ozbiljnih prijedloga, ali tek predstoji njihovo objedinjavanje u jasan i održiv program. Osnovna poruka analize Foreign Policyja jest da odlazak Aleksandra Vučića ne znači i automatski kraj ekonomskog sustava koji je izgrađen tijekom njegove vlasti. Srbija i dalje ostaje suočena s ovisnošću o stranom kapitalu, političkim utjecajem na gospodarstvo i velikim razvojnim razlikama.
