Kao i u cijeloj Crkvi u svijetu, Sveto trodnevlje obilježeno je i u Varešu. Snaga zajedništva i vjera vareških Hrvata katolika posebno se osjeti u Velikom tjednu. Crkva Svetog Mihovila puna je vjernika, postaje središte tihe molitve, sabranosti i nade – od mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak, preko Kristove muke i smrti na Veliki petak, do šutnje Velike subote i radosnog slavlja uskrsne polnoćke.
Piše: Maja Kristić / Istina.Media
U razgovoru za Istina.Media povodom Uskrsa, fra Leon Pendić, župnik vareške župne zajednice, s nadahnućem govori o važnosti svetih dana i naglašava kako vjera u Varešu živi kroz snažno zajedništvo vjernika.
“Susret s uskrslim Kristom povezuje ljude i uči nas ljubiti jedni druge. To je smisao naših blagdana, ono što svemu daje značenje. Vidjeli ste da to nije mrtva, nego živa zajednica. Vareških vjernika ima, i to se posebno vidi u ovim ključnim trenucima naše vjere”, ističe fra Leon.
Čuvari Kristova groba u Varešu
Osim što je posebna po slavlju uskrsne polnoćke – rijetkom običaju u ovim krajevima – župa u Varešu njeguje i još jednu dragocjenu tradiciju: čuvare Isusova groba, takozvane žudije. Ovaj stoljetni običaj prenosi se s koljena na koljeno, s oca na sina ili drugog člana obitelji, poput ujaka ili rođaka. Riječ je o jedinstvenoj praksi koja Vareš čini posebnim i koja se rijetko susreće u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine.
Dvojica rimskih vojnika sa zapovjednikom dolaze do Isusova groba i smjenjuju stražu – od Velikog petka do uskrsne noći. U tom simboličnom činu, mladi Varešani uprizoruju Kristovu muku i slavno uskrsnuće, koje se objavljuje obredom vazmenog bdijenja.
Tradicija je, unatoč svim ratovima, pa i onom posljednjem, ostala živa.
“Čak i u vrijeme posljednjeg rata, kada nisu imali gotovo ništa, stražari su improvizirali vlastitu opremu. Koristili su vojničke bluze i kaiševe kako bi napravili tunike, ali su i tada, unatoč svemu, nastavili čuvati Kristov grob. Bilo je tu i starijih i mlađih, ljudi koji su htjeli održati tu živu tradiciju i biti prisutni uz Isusov grob na Veliki petak i Veliku subotu”, priča nam fra Leon.
Ova tradicija za mnoge nosi osobno i obiteljsko značenje – tako, primjerice, jedan od stražara Mateo Pejčinović svjedoči da mu je otac godinama bio stražar, te da i on sam, nastavljajući tu praksu, osjeća duboku povezanost s vjerom, zajednicom i obiteljskom poviješću.
„Za vrijeme obreda Velikog petka, kada se pjeva Muka i simbolično polaže Isus u grob, stražari ulaze i preuzimaju svoju dužnost,” pojašnjava Mateo. “Straža se nastavlja nakon obreda i Gospina plača, a stražari se izmjenjuju svakih 15 minuta. Tijekom noći se čuvanje prekida, iako se nekada stražarilo i do zore. Na Veliku subotu, stražari ostaju uz Isusov grob od ranih jutarnjih sati, točnije od Posvećenja (op.a. blagoslova hrane), pa sve do večernje mise slavljenja – polnoćke.”
Goran Kuhar iz Vareša već više od petnaest godina sudjeluje u uskrsnoj straži. Za njega, kao i za mnoge druge, riječ je o tradiciji koja ima duboko značenje.
„Moj ujak je bio stražar, a ja sam kao dijete dolazio u crkvu i gledao kako to izgleda. Danas i najmlađi među nama, neki od deset godina pa naviše, sudjeluju u toj časti. Kad stojiš kraj groba, to je poseban osjećaj – kao da te nešto privlači. Duhovno, prelijepo. Imamo vremena razmisliti o svemu i pomoliti se u sebi, ako nismo stigli prije.“ kaže Goran i dodaje kako žudije u Varešu ove iste nošnje nose preko 60 godina.
Trpezu predamnom prostireš Gospodine
Velika subota je dan i kada domaćice s posebnom pažnjom i poštovanjem prema tradiciji pripremaju košare za blagoslov. Svaki detalj ima svoje mjesto – u središte ide okrugli sir, oko njega oguljena jaja, mladi luk te šunka i pogača, ali obavezno i šibica kao simbol žive vatre. Košara mora biti uredna i lijepo uređena jer Posvećenje se nikada nije nosilo “tek tako”.
Tijekom obreda posvećenja hrane, fra Leon je podsjetio vjernike da smo svi po svetim sakramentima krštenja, pomirenja i euharistije s Kristom uskrsnuli na novi život te poručio kako je ovaj blagoslov jela znak tog novog života: „Počelo je sveto proljeće, od sada valja živjeti novim životom, od sada svaki objed podsjeća na gozbu tijela i krvi, na onu ljubav koju je Krist pokazao na posljednjoj večeri, na lomljenje kruha u kojoj su učenici prepoznali uskrslog Gospodina.“
Mještanin Franjo Iličić ističe da se tradicija posvećenja hrane u Varešu vjerno čuva:
„Ovo je dan koji se čeka cijelu godinu – znači najveći kršćanski blagdan, iščekivanje u vjeri, u miru sa svakim, gledati pomoći kome god možeš, ne odmagati ni u kom slučaju.“
Uskrsna polnoćka u Varešu
Poseban običaj u Varešu je i uskrsna polnoćka, rijetkost u većini župa. Na Veliku subotu, tijekom bdijenja uoči ponoći odnosno Uskrsa, čuvari Kristova groba sudjeluju u obredu, a u trenutku kada svećenik zapjeva „Slava Bogu na visini“ i nakon što se oglase crkvena zvona, stražari simbolično padaju na tlo – uprizorujući trenutak Kristova uskrsnuća.
Uskrsna jutra kakva se pamte – priča iz sela Zvijezda
Na Veliku subotu posjetili smo i obitelj Lučić u malom selu Zvijezda, smještenom između šuma i brežuljaka, gdje još uvijek žive običaji kakvi su se prenosili s koljena na koljeno. Razgovarali smo s Božanom Lučić, majkom i bakom, koja nam je ispričala kako se kako se nekada slavilo.
„Ja nikako ne mogu dočarati kolika je ta radost bila. Bilo nas je desetero u kući, samo tata je radio. Nikad ne pamtim da smo bili gladni, ali sam se radovala svakom doručku, svakom zajedničkom trenutku, tom dijeljenju“, priča nam Božana.
Prisjetila se kako su Uskrs započinjali u molitvi, svi zajedno, okupljeni u jednoj sobi.
„Ujutro se ustajalo, svi, naravno. Prvo se moli Bogu, to nije moglo izostati. E onda se tucamo jajima, pa onda gulimo ta jaja. A mama je posebno pravila cicvaru. Mi smo to zvali cicvara: umute se samo jaja, ne dodaje se ni mlijeko ni ništa, nego se samo jaja posoljena, naravno, posvećenom solju, stave peći u pećnicu. Na stolu su bila i kuhana jaja, domaći sir, pa i malo suhog mesa koje bi se, uz luk, posluživao već za doručak. A za ručak – pečeno meso, ovisno o tome tko je imao tele ili ovcu.“
Priča nam kako se za vrijeme jutarnjeg objeda svijeća morala zapaliti. „Nije to bila obična svijeća – već ona koja je u crkvi posvećena i paljena posvećenom šibicom. Ta je svijeća gorjela cijelo vrijeme objedovanja, čuvajući mir i blagoslov u domu.“
„U crkvu se nosi po koje jaje da se s nekim potučeš. Nisu se toliko dijelila jaja koliko se išlo da se “tucamo” – ja s tobom, ti sa mnom… Eto, to je bila poanta. Nakon mise, ponovno se okupljala obitelj, dolazili bi rođaci, susjedi, stričevi, tetke. Cijelo selo tada je živjelo kao jedna velika obitelj,“ prisjeća se kroz osmijeh.
Tradicija uskrsnih pisanica u Varešu
Uskrs nosi posebnu radost u domovima vareških obitelji, gdje se tradicija njeguje s ljubavlju i poštovanjem. Obitelj Anđić s nama je podijelila što za njih znači uskrsni doručak, dok je Monika Dužnović oživjela staru tehniku šaranja jaja voskom, baš onako kako je to radila njezina baka.
„Uskrsni doručak za nas znači puno više od zajedničkog obroka. To je trenutak kada smo svi na okupu, s osmijehom i mirom u duši. Nakon korizmene pripreme, ovaj doručak nam donosi radost novog početka i blagoslov za život. Dok dijelimo blagoslovljenu hranu, dijelimo ljubav i zahvalnost jer imamo jedni druge“, poručuju iz obitelji Anđić.
„Šaranje jaja voskom je tradicija vareškog kraja. Radi se na način topljenja pčelinjeg voska u pisaljki nad svijećom. Kao mala nisam vjerovala da ću nekada i ja šarati na ovaj način na koji je šarala moja baka. Ove godine odlučila sam da naše pisanice budu kao nekada i da vratimo tradiciju u našu kuću. Naučila sam pisati pisaljkom prošle godine i od tada mi je ta tehnika prirasla srcu“, priča Monika Dužnović.
Za kraj smo ostavili poruku župnika fra Leona Pendića za sve koji danas slave Uskrs:
„Uskrsnuće pokazuje da je Isus doista Bog, ne samo čovjek. Svojom smrću i uskrsnućem On nas je otkupio i oslobodio. I to je velika radost – zapravo, to je središnja poruka cijelog Uskrsa: On je živ! Tako i mi trebamo živjeti, svjesni da nismo ostavljeni, da imamo Uskrs u Kristu, uz Njega i s Njim. Na koncu, i mi težimo tomu da jednoga dana doživimo svoj Uskrs – uskrsnuće od mrtvih, odnosno život vječni.”
