Hanas Kovačević, Zeničanin koji već 59 godina živi u svom rodnom gradu, čovjek je koji ne traži ništa za sebe, ali neumorno pomaže drugima. Bio je policajac, a kasnije krim inspektor, no danas je poznat po sasvim drugačijem poslu – onom kojeg radi iz srca, bez ikakve koristi, iz čiste ljudskosti.
Piše: Irma Leto Nametak/Istina.media
Već petnaest godina bavi se potragama za izgubljenim članovima obitelji, prijateljima, školskim kolegama. Ljudi iz cijele bivše Jugoslavije, ali i Europe, pa i šire, traže njegovu pomoć, a njegova misija traje „dok mu zdravlje dozvoli“.
Od policajca do tragača za izgubljenima
Hanasov put u svijet potraga počeo je potpuno neočekivano.
„Još dok sam radio počele su neke potrage. Naime, zbog zdravstvenih problema nisam neki kraći period radio, pa sam napravio profil na društvenoj mreži Facebook i počeo tragati za svojim nekim prijateljima iz bivše JNA. Brzo sam to našao, a onda sam vidio da ima nekih grupa čija je tema potrage, pa sam počeo tu spontano da pomažem ljudima u spajanju sa rodbinom i prijateljima“, govori Hanas za Istinu.
Ubrzo su mu se ljudi počeli javljati privatno, prepoznajući njegovu upornost i predanost. Ali tek kada je objavljen video prilog o njemu od strane Udruge „MOST BRO“, gdje je apelirao da se pomogne jednom demobiliziranom borcu kojem su ukradene koze iz štale, njegov rad je postao poznat široj javnosti.
„Bilo im je čudno da neko traži pomoć za drugog, a ne za sebe, a naročito policijski inspektor za svoju oštećenu stranku. Spomenut je i moj rad u spajanju porodica i to je tako spontano krenulo medijski da se prati“, ističe Hanas.
Težina povjerenja i rad iz sjene
„Na početku te moje putešestvije problem je bio stvoriti povjerenje kod ljudi da to radite humanitarno, a ne da otimate novac. Mnogo je pozitivnih reakcija na moj rad i taj rad je prepoznat širom bivše nam države, a i Europe, pa i dalje. U mom gradu me mnogi prepoznaju, zaustavljaju i hvale moj rad, a neki i traže da im pronađem nekoga“, govori Hanas.
Danas mu vjeruju, ali mnogi se i dalje ne žele javno eksponirati. Hanas ih iz tog razloga poziva da se njemu osobno obrate, te im garantira anonimnost. „Ja uvijek u objavama spomenem tko mi je pomogao, ali pod nekim pseudonimom i kažem tim pomagačima koji je njihov pseudonim, da ne misle da sve zasluge sebi pripisujem“, objašnjava.
Svaka uspješno završena potraga bila je motiv da krene u drugu
„Nisam sebe opterećivao sa tim potragama u smislu da ću posvetiti život tome. Sve je to išlo spontano i svaka uspješno završena potraga tjerala me da riješim drugu“, nastavlja Kovačević.
Prva velika inspiracija bila je kada je spojio Sandru Kovačević i njenog oca Bobana Poletana. Sandra je tragala za ocem i Hanas ga je pronašao – u Australiji, a sudbina je učinila svoje. „Igra sudbine je bila da je u vrijeme potrage Boban došao u BiH na svadbu i tako se sreo i upoznao sa kćerkom“, prisjeća se ovaj umirovljeni inspektor.
Nakon tog slučaja, sve je postalo ozbiljnije. Poslije Sandre, posjetile su ga sestre Alisa Pezo iz Sarajeva i Mirjana Hatezić iz Rijeke, kao i Tijana Zujić iz Beograda kojoj je pronašao oca u Zenici.
Svaki slučaj je drugačiji
Za ovog čovjeka svaki slučaj predstavlja priču za sebe i nijedan nije isti što se tiče potrage, tj. preduzimanja određenih radnji u potrazi. Nije isto tragati za usvojenim djetetom, roditeljem kojeg traži dijete ili za nekim školskim kolegom, kolegicom i tako tim slučajevima. Ističe da ljudi uglavnom ne napišu sve podatke koji su bitni za potragu, pa prvo to rješavam, tj. upotpunim što se može saznati, pa onda traži po mjestima u kojima je osoba rođena ili na zadnjim adresama na kojima je boravila. Kako kaže, pomažu mu također njegovi prijatelji iz svih država. „Kada tragam za usvojenom djecom ili roditeljima onda dajem savjete šta treba da prvo urade ti roditelji ili djeca, pa onda koristim svoje veze“, objašnjava Hanas.
Informacije su ključ
„Informacije prikupljam preko svojih poznanika, a izlazim i na teren da bih prikupio što više informacija o traženoj osobi. Bitni su mi i dokumenti koje posjeduju osobe koje tragaju, jer nekada je svaki detalj bitan“, ističe.
Također ističe da društvene mreže igraju veliku ulogu pomoćnika u potrazi, jer se preko njih može mnogo saznati. „Samo treba biti malo ‘pismen’ informatički, a također mi se jave osobe koje imaju određena saznanja, a neće javno da pišu. To je ono o čemu sam govorio – da treba steći povjerenje“, kaže Hanas.
„Ako imate neki dokument – svaki i najmanji detalj iz dokumenta je bitan. Na primjer, imao sam slučaj gdje je vrijeme rođenja upisano u rodni list pomoglo da pronađem usvojeno dijete. Naime, usvojitelji kada usvoje dijete u 99% slučajeva mijenjaju sve u novom rodnom listu, ali tačno vrijeme rođenja ne promijene. Sa nekim drugim informacijama koje sam imao i tim bitnim detaljem pronašao sam nekoliko usvojene djece. Naravno, imena ne smijem pisati zbog djece, a i mojih suradnika“, naglašava.
Izazovi i prepreke
Hanas ističe da moderni alati pomažu kao i drugi ljudi, te da sam može riješiti mnogo potraga, ali sa drugim ljudima, tj. suradnicima to je mnogo lakše i brže. „Institucije otežavaju potrage, jer ne daju informacije – tj. pozivaju se na zakone o zaštiti osobnih podataka iako ima slučajeva gdje po tim istim zakonima moraju dati informacije, tj. po zakonu o pristupu informacijama. Sve zavisi od slučaja do slučaja, od centra do centra za socijalni rad, od države do države, itd.“, objašnjava Hanas.
„Neke rane nikada ne zarastu, ali makar zatvorimo poglavlja“
Hanas Kovačević je kroz godine shvatio da potraga za izgubljenim članovima obitelji nije samo čin ponovnog spajanja – to je često zatvaranje rana koje nikada nisu zacijelile. Mnogi ljudi koji mu se obraćaju ne traže samo nekoga koga su izgubili, već žele odgovore. Žele znati zašto su ostavljeni, zašto ih nitko nije potražio ranije, zašto su godinama živjeli s osjećajem praznine.
„Ljudi prvo javno traže, a kada treba ispričati svoju priču, onda ne žele da se eksponiraju“, dodaje.
Mnogi se plaše ishoda. Plaše se da će biti odbijeni, da će istina biti teža nego što su očekivali. „Te potrage za djecom i roditeljima su jako emotivno teške, jer nikada ne znate kako će koja strana reagirati“, dodaje Hanas.
Neizbrisive emocije susreta
Kada pronađe nekoga, ne bude prisutan susretima. Ljudi mu šalju fotografije, a nekad i snimke. Jedan od najposebnijih snimaka dobio je od Valentine Lozar iz Ljubljane, koja je zabilježila susret s bratom nakon 47 godina. „Taj snimak postoji u Facebook grupi ‘POKIDANE VEZE’“, objašnjava. „Onda sam dobio informaciju da je u Mostaru susret oca i sina nakon 70 godina, koje sam spojio, bio jako emotivan. Zamoljen sam od kćerke tog sina Mostarca da ne pišem ime njenog oca, pa neću spominjati“, nastavlja Hanas. Dalje spominje dirljiv susret Marije iz Biograda na Moru sa svojim bratom i naglašava da su joj prije par dana našli i sestru koja je usvojena, pa čekaju njihov susret.
No, nisu svi susreti sretni. „Ima jako mnogo osoba koje jednostavno neće kontakt sa recimo svojom djecom koja su dana na usvajanje i to meni kao insanu teško pada“, govori tužno za Istinu.
Kada majka odbije svoje dijete – najteže priče
„Teško je objasniti kako je toj djeci koja su po drugi puta od iste osobe, ‘majke’, odbačena“, ističe.
Jedan od slučajeva koji mu je posebno ostao urezan u srce jeste slučaj djevojke iz Tuzle koja je željela pronaći majku. Nije tražila ništa osim susreta i mogućnosti da je pozove na svoju svadbu. Kada ju je Hanas pronašao, majka nije htjela ni da čuje za nju. „Otišla je do nje u mjesto Dubrave da bi je majka otjerala sa kućnog praga prijeteći joj policijom.“
Slučaj iz Bosanske Gradiške bio je jednako težak. Majka je ostavila sinove sa ocem početkom rata jer je bila u ‘miješanom’ braku. Kad su je konačno pronašli u Hrvatskoj, nije ih htjela vidjeti. „Majka je odbila kontakt govoreći da su oni druge vjere i da ne želi sa njima da ima bilo što, a i svojoj djeci iz tog novog braka sa čovjekom iste ‘vjere’ je zabranila kontakt sa braćom“, nastavlja Hanas za Istinu.
Kovačević ističe da takvi slučajevi nisu rijetkost. Ljudi nekad žele zatvoriti prošlost, ali time nanose još veću bol onima koji traže odgovore.
„Jedna djevojka iz Sarajeva tragala je za majkom iz Zenice. Pronašao sam je u Derventi i ona je odbila kontakt sa kćerkom uz izgovor da je ona nju dobila na nečastan način, tj. vanbračno. Također je zabranila svojim kćerkama koje je ‘časno’ dobila da komuniciraju sa njom“, s tugom se prisjeća svih ovih slučajeva.
Nije uvijek lako, ali odustajanje nije opcija
„Zbog svojih zdravstvenih problema ponekad se poslije tih teških potraga isključim da bih se oporavio“, iskreno govori za Istinu.
Ali, ovaj čovjek velikog srca i s dubokim osjećajem za druge, nikad nije pomislio da prestane. „Koliko god mi zdravlje dozvoli, ja ću tragati i pomagati“, odlučno govori.
Posebno se zahvaljuje Ajli Velagić Kreso iz Mostara, našoj sugrađanki i humanitarki o kojoj je Istina već pisala, za koju kaže da mu nesebično pomaže. „Nismo se nikada sreli, ali evo nadam se, ako Bog da zdravlja da hoćemo, jer dolazim u Mostar polovinom aprila“, kazao je Hanas.
Tragovi koje ostavlja za sobom
Neke priče završavaju srećom, suzama radosnicama, zagrljajima nakon desetljeća razdvojenosti. Druge ostaju bolne, otvorene rane koje možda nikada neće zacijeliti.
Ali ono što je sigurno jeste da Hanas Kovačević neće prestati tragati. Dokle god mogne, nastavit će spajati pokidane veze.
