U južnom dijelu grada na Neretvi, u izdanju koje izvana djeluje gotovo idilično, kriju se priče prepune tuge, snage, i nade. U Domu za djecu bez roditeljskog staranja „Mostar“ svakodnevno se vodi tiha borba – borba za djetinjstva koja su prerano ispunjena gubitkom. Ovo nije samo ustanova, ovo je mjesto gdje se pokušava vratiti ono što nijedna zgrada, ma koliko lijepa bila, ne može nadomjestiti – toplina obitelji.
Piše: Irma Leto Nametak/Istina.media
Bili smo u posjeti Domu za djecu bez roditeljskog staranja „Mostar“ i porazgovarali sa direktoricom Doma Dalidom Demirović o izazovima svakodnevnice na ovome mjestu gdje se prepliću ljubav i neprekidna borba da se mališanima pruži osjećaj pripadnosti i sigurnosti.
Od ratnih ruševina do grandiozne egipatske vizije
Prije rata, Dom za djecu bez roditeljskog staranja nalazio se u središtu Mostara, nedaleko od hotela “Ruža”. Međutim, tijekom ratnih sukoba 1990-ih, zgrada je postala nepristupačna – uništena i smještena na samoj liniji razdvajanja. Djeca su tada premještena u privremene barake u Zaliku, gdje su ostala sve do kraja rata.
Kada je došlo vrijeme obnove, uključila se Egipatska vlada, predvođena predsjednikom Hosnijem Mubarakom i njegovom suprugom Suzan Mubarak. Tadašnji gradonačelnik Mostara, Safet Oručević, sugerirao je da bi najbolje bilo obnoviti staru zgradu u centru grada, ali Egipćani su imali drugu viziju – novi dom, grandiozan i moderan kompleks.
Rezultat je kompleks kućica vrijedan 5,5 milijuna konvertibilnih maraka, izgrađen sa svim luksuzima.
„Egipatski Crveni polumjesec angažovao je svoje arhitekte i inžinjere kako bi projekt bio unikatan, nalik njihovim vlastitim Domovima. Ti isti arhitekti i inžinjeri su vršili nadzor, a domaće firme su radile izgradnju“, priča direktorica Doma.
Iako je zgrada impozantna, svakodnevni rad u njoj otkrio je njene slabosti.
„Dom je projektovan po zapadnjačkom standardu, s centralnim grijanjem koje mi finansijski ne možemo izdržati. Samo nafta za grijanje bi nas koštala previše, pa smo morali preći na grijanje putem klima uređaja“, dodaje direktorica.
Sedam kućica i zajedništvo
Dom danas funkcionira kao kompleks sa sedam kućica, simbolično nazvanih „Kairo 1“, „Kairo 2“ i tako dalje. Prve tri kućice međusobno su povezane hodnicima, a u njima borave mlađa djeca pod stalnim nadzorom. Njihov svijet je siguran, ali i daleko od tipičnog djetinjstva.
„Kućica ‘Kairo 7’ namijenjena je starijim štićenicima, našim maturantima i studentima. To je prelazni korak u kojem mladi žive polusamostalno. Sami se brinu o kuhanju, pranju i svakodnevnim obavezama, ali im je na raspolaganju odgajatelj koji ih prati i vodi kroz ovaj period priprema za život izvan doma“, objašnjava direktorica.
„Ništa ne može zamijeniti obitelj“
Direktorica ne krije emocije dok govori o djeci koja ovdje odrastaju.
„Najveći izazov u radu s djecom koja dolaze u Dom je emotivni aspekt. Teško je prihvatiti te teške sudbine koje su pale na leđa te male djece koja ni sa čim to nisu zaslužila, koja nisu ništa kriva, a jednostavno su se našla u tim teškim situacijama. Zamislite samo tu malu djecu koja su, ni kriva ni dužna, ostala bez roditeljske ljubavi“, ističe.
Navodi da nijedan drugi izazov ne može parirati ovome sa emotivnim aspektom iako imaju armiju ljudi koja im pomaže i uz čiju pomoć uspiju riješiti materijalne stvari i probleme. „Ništa na ovom svijetu ne može zamijeniti porodicu, koliko god mi to pokušavali“, nastavlja.
Dom uspijeva funkcionirati zahvaljujući stručnom kadru i velikodušnim donatorima.
„Imamo izuzetnu saradnju s lokalnim vrtićima, školama i nevladinim organizacijama. Ali sve to može samo ublažiti prazninu koju ostavlja nedostatak porodice,” ističe ona.
Individualni planovi i životi ispunjeni izazovima
Postoje jako jasno propisana pravila i zakoni koji reguliraju način rada socijalnih ustanova i Dom za djecu bez roditeljskog staranja kao jedna od takvih ustanova radi po tim zakonima i pravilima. Iz razgovora sa direktoricom Doma saznajemo da je to do te mjere propisano da se točno zna koliko djece može biti u određenoj sobi, na koliko kvadrata, koji uzrasti mogu biti zajedno itd. I ta pravila su vrlo jasno istaknuta.
Svako dijete u domu ima svoj individualni plan razvoja. Ove planove izrađuje stručni tim doma u saradnji s centrima za socijalni rad i školama. Planovi se revidiraju svakih šest mjeseci kako bi se pratili napredak i prilagođavali ciljevi.
„Centri za socijalni rad su organ starateljstva. Oni redovno dolaze i posjećuju djecu, kontroliraju ih, razgovaraju s njima. Centar donosi odluke o viđanju ili zabrani viđanja djeteta s biološkim roditeljima. Mi te odluke poštujemo i to funkcioniše tako. Nažalost, i u slučajevima kada Centar za socijalni rad odobri viđanje roditelja sa djetetom, ti kontakti djece s njihovim porodicama često su bolno ograničeni. Na početku porodice posjećuju djecu, pa to postaje sve rjeđe, i s vremenom prestaje. Djeca ostaju sama, s nama kao jedinom podrškom“, kaže direktorica.
Financijska stvarnost: Borba za svaki fening
Iako su mnogi uvjereni da Egipat i dalje financira rad doma, to nije istina. Grad Mostar, osnivač ustanove, pokriva tek 60 posto potrebnih troškova.
„Ostatak sredstava nadoknađujemo kroz donacije i pomoć dobrih ljudi“, objašnjava direktorica.
Demirović naglašava da osoblje centra piše projekte i da preko tih projekata, to jest novaca koji dobiju za projekat od Talijana, plaćaju defektoktologa i logopeda koji su Domu potrebni. Ponosno ističe da su osigurali sav stručni kadar na ovaj ili onaj način, što bi značilo da su oni preuzeli ulogu Grada Mostara koji je osnivač Doma i koji im je to trebao osigurati. Međutim, oni su se kao zaposlenici potrudili I kroz svoj trud i zalaganje djeci osigurali logopeda i defektologa.
„Grad Mostar je osnivač Doma za djecu bez roditeljskog staranja i daje nekih 60% novčaniku sredstava iako je obavezan da daje plate i sve pripadajuće obveze radnicima, pokriva materijalne troškove Doma itd. Međutim, 40% sredstava je uvijek u nedostatku, ali mi to nadomjestimo zahvaljujući našim donatorima i ljudima koji nam pomažu. Svakog oktobra pošaljemo Gradu kao našem osnivaču napomenu šta nam fali u sistematizaciji, koja radna mjesta, i koliko bi oni trebali dati novca da se ta radna mjesta popune, ali oni kao nadležni ne poduzimaju ništa povodom toga. Ovo je javna ustanova i kroz sistem bi se trebalo riješiti da postoji logoped, defektolog (koje nama godinama unazad plaća talijanska organizacija kroz projekte koje radimo), pedagog kojeg još uvijek nemamo. Nemamo sistemsko rješenje, jer se Grad oglušuje na naše potrebe i oktobarske podsjetnike“, kaže direktorica.
Po kalkulaciji Doma realni troškovi zbrinjavanja jednog djeteta iznose 1.300 KM mjesečno, dok grad osigurava samo 720 KM po djetetu. Donacije u vidu hrane, odjeće i higijenskih proizvoda pomažu im da izguraju. Djeca iz Doma imaju i ‘kumove’ iz dijaspore koji financijski podržavaju njihovo školovanje.
„Što se tiče finansijske strane naše svako dijete ima ‘kuma’. To su uglavnom naši ljudi iz dijaspore koji mogu upoznat ili ne upoznat dijete, kako oni žele. Većina njih zna kome kumuju. Mi njima s vremena na vrijeme pošaljemo izvještaj o stanju i napretku djeteta čisto da su upoznati šta se dešava“, priča dalje direktorica.
Radnici doma: „Oni su naša djeca“
Posebnu ulogu u životima djece igraju odgajatelji.
„Ovo nije posao koji traje osam sati. Odgajatelj je djetetu i roditelj, i prijatelj, i podrška. Djeca vas zovu ujutro, popodne, kad god im treba utjeha ili savjet. To postaje vaš život”, kaže direktorica.
Iz daljnjeg razgovora saznajemo da djeca mogu u Domu ostati sve dok se redovno školuju. U biti do 27 godine. Oni iz doma mogu završiti fakultet i magistrirati. Sve je u Domu individualno, svaki pristup djetetu je individualan. Neka djeca završe zanat, pa ranije izađu. Osoblje Doma ima individualan pristup svakom djetetu i nastoji da pomogne svakom djetetu na način na koji dijete to želi, bilo to u pronalasku posla, studentima u pronalasku stipendije itd. „Sve zavisi od toga šta djeca žele i u kojem pravcu ona žele ići. Dom je kuća ovoj djeci. Odavde idu u vrtić, u školu, na treninge, na rođendane prijateljima, slave svoje rođendane, sami biraju sve“, saznajemo od direktorice.
Upitana na koji način je djeci osiguran prijevoz do vrtića, škole, na trening i slično gospođa Demirović objašnjava da ih osoblje Doma vozi, ali i da djeca imaju besplatan javni prijevoz, te da nije strano ni to da se neki roditelj ili trener ponude da djecu povezu. Što se tiče dodatnih aktivnosti i programa u sklopu Doma saznajemo da djeca imaju likovnu radionicu, radionicu kuhanja, te da Dom surađuje sa NVO kao što su Novi put, Senzus, Inicijativa građanki i drugima, te tada organiziraju raznorazne radionice. Nekad je tema nešto što je aktuelno tipa tik tok izazovi, gdje se pozove neko da razgovara sa djecom o tome, a nekada su to likovne radionice.
„Trenutno pravimo novogodišnje čestitke za naše kumove“, veselo nam govori direktorica.
Upitana kako i na koji način se u Domu brinu za zdravstveno stanje djece gospođa Dalida nam objašnjava kako u Domu imaju zaposlenu medicinsku sestru koja brine o zdravstvenim stanju djece, ali da su i redovni korisnici domova zdravlja, bolnica i drugih ustanova u zajednici.
Objasnila je i na koji način djeca postaju štićenici doma.
„Postoji komisija za prijem. Centar za socijalni rad pošalje anamnezu djeteta i zahtjev za prijem i naš stručni tim za prijem sjedne, razmotri zahtjev i onda odlučimo da li ćemo primiti dijete ili ne. U slučaju da npr. nemamo mjesta i da ne možemo primiti dijete Centar za socijalni rad traži drugi Dom ili hraniteljsku porodicu kako bi zbrinuli dijete. Na području Hercegovine postoje dva Doma za djecu bez roditeljskog staranja – ovaj naš u Mostaru i Dom u Međugorju, dok ih je na području Bosne više. U slučaju da je dijete dio sudskog procesa ili žrtva prosjačenja Centar ga izmjesti u neki drugi grad, jer je to u najboljem interesu djeteta“, kazala je.
Prema riječima stručnjaka doma, rana intervencija može biti presudna.
„Bolje je privremeno smjestiti dijete u dom dok se situacija u porodici ne riješi, nego ga ostaviti da prolazi kroz godine bola i nesigurnosti”, naglašava direktorica.
Nažalost, često se čeka predugo. Djeca koja dolaze nakon godina provedenih u traumatičnim uvjetima teže uspostavljaju povjerenje i vezu sa odgojiteljima.
Dirljive priče: „Mislila sam da je dom kao iz filmova“
Direktorica se prisjeća jedne djevojčice iz Sarajeva koja je stigla sa svojom mlađom sestrom. Priča da je bila tako preplašena kada je tek došla i da je stalno plakala.
„Nakon nekog vremena, na putu za Sarajevo da djevojčica izvadi pasoš sjele smo u Jablanici da pojedemo pitu njena sestra, ona i ja. I onako kroz priču ja nju upitam zašto je toliko plakala kad je tek došla. Odgovorila je kako je mislila da će dom biti kao iz filmova, te da je cijelu noć čekala da neko uđe u sobu. Upitala sam je: I je li iko ušao? “Nije”, kroz smijeh je rekla“.
Ova priča, priča o predrasudama koje društvo još uvijek nosi o domovima i djeci u njima, podsjeća koliko je važna zajednička podrška društva u procesu oporavka i integracije djece.
Kao društvo, još uvijek nosimo predrasude prema domovima i djeci u njima. No, direktorica ističe da dolazak u dom nije kraj, već novi početak.
„Ovdje nisu samo djeca koja su izgubila porodicu. Tu su i oni čiji roditelji, zbog teških životnih okolnosti, trenutno ne mogu brinuti o njima. Dolazak u dom ne znači da će dijete ovdje provesti cijeli život. Mnogi se vrate porodici, neki postanu uspješni studenti, sportisti, ljudi s budućnošću“, govori s ponosom.
Ljubav, upornost i nada
U domu, trenutačno organiziranom za 40 djece, svaki trenutak ispunjen je izazovima. Smještajni kapacitet iznosi 70 mjesta, ali zbog ograničenog broja zaposlenih, kako direktorica objašnjava, rad se fokusira na manji broj djece kako bi im se mogla pružiti kvalitetna podrška.
„Mi nismo ovdje samo da osiguramo krevet i obrok. Naša misija je da pomognemo ovoj djeci da prebole traume, da povrate povjerenje u ljude i u sebe“, ističe.
Dugoročni ciljevi ustanove su da imaju sav stručni kadar.
„Mi imamo podršku ustanova u zajednici, ali puno je lakše i drugačije kada ustanova ima svog psihologa, svog socijalnog radnika i to je jedan od naših ciljeva. Naš najvažniji cilj je da osiguramo finansijsku stabilnost, da Grad kao osnivač konačno preuzme svoje obaveze prema dječijem Domu u Mostaru i da u potpunosti finansira svoje obaveze. Dakle to je najvažnije kako bismo radili na podizanju kvalitete usluga, kako bi se svi zajedno usmjerili u tom pravcu. Osoblje doma radi, piše projekte, sarađujemo s drugima da bismo nadomjestili ono što nam fali, ono što bi nam Grad trebao osigurati“, navodi.
Život u domu nisu samo organizacije i pravila. To je neprekidna borba protiv trauma koje djeca donose sa sobom.
„Najveći izazov je doprijeti do djeteta koje je predugo bilo izloženo nasilju ili zanemarivanju. Svaka rana priča nosi teret koji se ne može izbrisati, ali se može zaliječiti“, kaže direktorica.
Dom za djecu u Mostaru nije samo institucija. To je obitelj. Mjesto gdje odgojitelji nisu samo zaposleni, nego i oslonac, prijatelji i vodiči kroz život. I dok kroz dom svake godine prođe 40-50 djece, svako od njih ostavlja trag – ne samo u ustanovi, nego i u srcima ljudi koji su im pomogli da stanu na svoje noge.
Jer za ovu djecu, dom nije samo zgrada, samo kompleks kućica. To je mjesto gdje su ponovo pronašli nadu i vjeru u ljude. I to je ono što čini svaku suzu, svaki osmijeh i svaki uspjeh – neprocjenjivim.
Puno govori i činjenica da se bivši štićenici često vraćaju u dom, sada kao odrasli ljudi.
„Dolaze s poklonima za mlađu djecu, druže se s njima, pokazuju da je porodica koju smo izgradili ovdje – trajna“, otkriva direktorica.
Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Mostaru nije samo kompleks kućica. To je svijet ispunjen borbom za dostojanstvo, sigurnost i sreću djece. I dok ljubav i podrška zajednice olakšavaju teret, potreba za stabilnijim financiranjem ostaje ključna. Jer svako dijete zaslužuje priliku za sretan život – bez obzira na sve što mu je život oduzeo.
