Na području Hercegbosanske županije planirano je čak 28 vjetroparkova, od čega 18 u Tomislavgradu. Osim ekološkog aspekta, pitanje je i što će biti sa stočarstvom, koje se taman počelo razvijati. Na putu prema Šuci naišli smo na dvjestotinjak krava, jedne pasu uz cestu koja se probija prema vjetroparku Baljci, druge na uzvisini poviše Šuice, po stotinjak komada na jednom mjestu. Nije to baš prizor koji se ima vidjeti drugdje u Hercegovini.
Piše: Kristina Perić / Foto i video: Mladen Topić
„Zadnjih godina počelo se malo okrupnjavati stočarstvo na području Šuice. Bile su godine kada je stagniralo, no sad već imamo nekoliko tih farmi koje imaju preko 200-300 grla i ukoliko se ostvari što je u tom prostornom planu onda ćemo imati ono samo Šuičko polje slobodno bez solara i vjetroelektrana, a sve drugo će nam biti pod tim solarima i vjetrenjačama. Ne može jedno s drugim. Ako idemo da se razvija stočarstvo i turizam onda nam vjetroparkovi i solari ne trebaju. Opet kažem nismo protiv zelene energije, ali da se radi na malo drugačiji način, da se to radilo planski i da ne ugrožava lokalno stanovništvo. Neki vjetroparkovi su udaljeni svega kilometar od naseljenih kuća. Vjetropark Galečić koji se radi iznad samog sela nema ni kilometar zračne linije od naselja“, priča nam mještanin Šuice Stipe Zrno, ratni vojni umirovljenik.
U Šuici bi sva okolna brda bila pod vjetroturbinama, a svi pašnjaci, ako bi se odradilo ono što je u prostornom planu, bili bi pod solarnim panelima.
„Ovaj kraj je poznat kao stočarski kraj i drvna industrija. Ovdje nikada nije bilo neke teške industrije. Mi nismo protiv zelene energije, ali ovo što se radi je baš pretjerano i neplanski. Previše toga je natrpano i život općenito stanovništva, kako onih koji se bave stočarstvom, ali i općenito ljudi u Šuici bi bio uvelike promijenjen ako se to ostvari“, dodaje on.
ISELJAVANJE VELIKI PROBLEM
Priča nam da je život proveo u Šuici, a djeca mu otišla trbuhom za kruhom, kao i mnogim mještanima.
„Nažalost moramo reći ono što je činjenica, da se u zadnjih 10-20 godina iseljava. Ponovno je veliki val iseljavanja, iseljavaju se cijele obitelji, mladi ljudi odlaze. Imamo sad našu vlast, ne možemo više pljuvati po drugome, nekoj drugoj tuđinskoj vlasti, sad imamo našu vlast. Nažalost, veći je val iseljavanja sad ovih godina nego što je bio onih najgorih godina za ovaj kraj. Sad nam se još događa da nam se uništavaju prirodni resursi i ono od čega bi ovaj kraj mogao živjeti, uništava se šuma, uništavaju se obradive površine, turizam. Ovaj kraj ima velike potencijale i za turizam, ima potencijale i za stočarstvo i moglo se raditi na tom polju, da se i narod sačuva, a da sačuvamo i ovu prirodu. Dok je u svijetu trend proizvodnja hrane, kod nas se postavljaju solarni paneli na obradivo poljoprivredno zemljište, što je po meni totalni apsurd“, stajališta je Zrno.
Priča nam da je energetska invazija na ovaj kraj dosta svježa.
„Ovih zadnjih 10-tak godina počelo se s izgradnjom vjetroparkova, solarnih parkova. Sve se to nekako radilo više u tajnosti, stanovništvo nije bilo baš upoznato sa tim što se radi, a zadnjih godina kada su počeli ti grubi zemljani radovi, kada su se pojavili ti veliki strojevi i počelo se raditi onda smo tek vidjeli o čemu se radi. Prošle godine je prezentiran prostorni plan naše općine i tada smo saznali da se puno tih vjetro i solarnih parkova planira raditi, ne samo na području Šuice, nego na području cijele naše općine, odnosno županije”, pojašnjava Zrno.
Mladi ljudi odlaze, imovina se rasprodaje, kuda vodi koncesijska politika HBŽ, pita li se mišljenje mještana, i jesu li održavane javne rasprave, pitali smo našeg sugovornika.
„Javne rasprave ako su i održavane održavane su ovdje u Općini Tomislavgrad i u nekim popodnevnim satima, negdje oko 13-14 sati popodne kada je odziv vrlo mali. Ako se javna rasprava održava mislim da bi ona trebala biti održana u lokalnoj sredini koja je zainteresirana za te koncesije. Ovako ovo što se radilo. Kažem vam da 90 posto stanovništva nije bilo uključeno niti znalo što se radi, a ni dan-danas još uvijek ne znam, jer su vrlo šture informacije. Čak ne znamo ni tko su koncesionari. Jedan koncesionar, a onda se preproda“, ponavlja Zrno.
I Bariša Milić iz inicijative Očuvajmo Duvanjski kraj dijeli njegovo mišljenje.
„Ti prostorni planovi su nametnuti građanima, nisu provedene kvalitetne javne rasprave. Samo prostorni planovi općina nisu usklađeni s prostornim planom Županije. Mi smo svjedoci da ljudi ne znaju da se na određenim prostorima vrše ispitivanja, kopa“, kaže Milić.
Lokalna vlast ovakve projekte pravda prilivom sredstava, no on je zapravo zanemariv.
„Nisam baš dobro upućen da znam koliko Općina dobiva, no koliko sam upoznat iz tih ugovora, recimo taj vjetropark Baljci, on nije predvidio ništa za lokalnu zajednicu. U nekim ugovorima postoji nekakva naknada za lokalnu zajednicu. Vjetropark Baljci koji je iznad same Šuice, i koji je zauzeo jako veliki prostor i šumskog zemljišta, i privatnog i poljoprivrednog, i pašnjaka i svega i stvarno je jako devastirana priroda i puno se radilo van okvira projekta. Lokalna zajednica tu nema ništa. A mislim da i Općina, ako već rasprodaje tu našu djedovinu, našu zemlju, valjalo bi da je za neku vrijednost rasprodaju. Ovako se sa nekih 2 posto, jer imamo informacije da Općina ima nekih 2-2,5 posto ukupno od tih koncesija. To je vrlo vrlo malo i mislim da ne vrijedi da zbog toga izgubimo našu zemlju i prirodu“, navodi Zrno.
Poput profesora Stanića iz prvog dijela naše priče posebno upozorava na Šuicu, žilu kucavicu ovog kraja.
„Mislim da su ugroženi i rijeka Šuica i izvori koji se ulijevaju u rijeku Šuicu, a to su značajni izvori za cijeli naš kraj. Odatle je i vodoopskrba stanovništva i Tomislavgrada i Šuice i svih ovih okolnih naselja“, zaključuje Zrno, također aktivist u inicijativi Očuvajmo duvanjski kraj.
Kada je u pitanja devastacija na Baljcima, ali i drugim gradilištima aktivisti su pozivali mjerodavne, no nije pilo vode.
„Mi smo u nekoliko navrata poslali zahtjev za izlazak inspekcije. Inspekcija je izlazila na teren, no ništa se posebno nakon toga nije dogodilo. Inspektori su veliki problem, zapravo su dio cijele ove priče“, kaže Milić.
POTPISIVALI PETICIJU
Članovi ove inicijative uz druge slične iz cijele Hercegovine nedavno su prosvjedovali pred državnim pravobraniteljstvom.
Potpisivali su i peticiju.
„Pošto smo bili zabrinuti pokrenuli smo peticiju protiv tih projekata. Kasnije je ista stvar pokrenuta u Šuici. Na kraju smo se svi ujedinili i pokrenuli ovu našu inicijativu „Očuvajmo duvanjski kraj“. Vidjeli smo da se ljudi pokreću u različitim dijelovima BiH radi iste stvari. Razlog je taj što se projekti nameću ljudima, prostorni planovi su nametnuti, nisu usklađeni s prostornim planovima višeg reda i trenutačno je na snazi zabrana upravljanja državnom imovinom. Osim toga konkretno slučaj vezano za našu županiju i Tomislavgrad je taj da nigdje nije slučaj da je toliki broj projekata predviđen i nametnut prostornim planom kao što je kod nas. Ustavni sud je 2007. donio odluku kojom je Zakon o koncesijama u našoj županiji proglašen nezakonitim. Ako na to još dodamo zabranu raspolaganja državnom imovinom dolazimo do toga da su zapravo sve koncesije u ovoj županiji, ali i bilo kojoj drugoj zapravo nelegalne“, kaže nam mladi aktivist Bariša Milić.
Poput dvojice ranijih sugovornika i on upozorava na šutnju lokalne i županijske vlasti koja ih u potpunosti ignorira, a ističe da je jedina pomoć koju su dobili stigla od Aarhus centra u BiH.
„Mi smo prvo poslali upite institucijama, počevši od lokalne samouprave, tj. Općine, onda HBŽ, pa institucijama i organizacijama u Federaciji. Općina Tomislavgrad nije nam htjela dati nikakve informacije, odbila je naš zahtjev kao zainteresirane skupine građana, iz Županije nam je odgovorilo samo jedno ministarstvo, a zanimljivo je da nam je u Federaciji svaka institucija odgovorila“, priča dalje Milić te postavlja pitanje što to lokalna zajednica krije od njih.
I tu smo na kraju, ili početku i dijelimo iskustva građana. Mjesec dana je da smo ministarstvu gospodarstva i Vladi HBŽ slali upit oko vjetroparka Stekerovci u Glamoču, gdje su poduzetnika s Kosova favorizirali u utrci za najveći vjetropark na Balkanu. Upit su potpuno ignorirali. 21. svibnja pozvali smo se na Zakon o slobodi pristupa informacijama i tražili odgovor na upit. Poslali smo i novi upit.
Koliko vjetroelektrana i solarnih farmi je planirano na području HBŽ?
Tko su investitori već izgrađenih i planiranih projekata?
Je li inspekcija izlazila na teren da utvrdi devastaciju prilikom probijanja puta za vjetroparkove, i zna li se kakav je njihov utjecaj na okoliš?
Jesu li provedene kvalitetne javne rasprave po pitanju kako već implementiranih, tako i projekata koji su u planu?
Jeste li upoznati s radom Neformalne grupe građana Očuvajmo duvanjski kraj i jeste li im dostavili podatke koje su tražili?
Odgovor s obzirom na dosadašnja iskustva s ovom Vladom i ne očekujemo. Slična pitanja postavili smo i načelniku Tomislavgrada, ni od njega do završetka ovog priloga nema odgovora.
Inače, sve tužbe koje su mediji podizali kako bi osigurali pravo na odgovor završavaju u korist medija, a što bi vlastodršci u HBŽ trebali znati. Županije i općine nisu djedovine, nego poluga da se očuva kraj i njegovi interesi uz uvažavanje zakona i mišljenja mještana.
PROČITAJTE PRVI DIO:
