Sve učestalije iskorištavanje prirodnih dobara i javnih resursa na netransparentan način, uz neravnotežu između koristi i štete, otvorilo je pitanje pravnog okvira za dodjelu koncesija. U sklopu projekta “Promoviranje participacije građana u lokalnoj upravi” provedena je preliminarna analiza zakona o koncesijama u tri županije Federacije BiH – Hercegovačko-neretvanskoj, Zapadnohercegovačkoj i Livanjskoj. Cilj analize bio je utvrditi u kojoj mjeri postoje mehanizmi javnog nadzora i sudjelovanja građana u procesu dodjele koncesija te usporediti županijske zakone s entitetskim, državnim i međunarodnim pravnim okvirom.
Analiza je pokazala da županijski zakoni ne predviđaju donošenje Dokumenta o politici dodjele koncesija, što znači da ne postoji obveza vlasti da unaprijed definira jasne kriterije i ciljeve u ovoj oblasti. Time se ostavlja širok prostor za netransparentne procese u kojima zainteresirani subjekti mogu samoinicijativno predlagati projekte, a vlade ih prihvaćati bez jasno postavljenih javnih interesa kao prioriteta. U nekim drugim županijama, donošenje ovog dokumenta na razini zakonodavne vlasti omogućava veću predvidljivost i održivost u upravljanju javnim resursima, no u analiziranim županijama takva praksa ne postoji.
Iako zakoni počivaju na načelu transparentnosti, stvarnu moć odlučivanja imaju vlade i resorni ministri. Budući da ne postoji unaprijed definirana javna politika, odluke se donose na način koji zahtijeva apsolutno povjerenje javnosti u izvršnu vlast. U praksi to znači da županijske vlade mogu raspolagati javnim resursima bez jasnog društvenog konsenzusa o potrebi, načinu i obujmu takvog raspolaganja. Takva situacija nije u skladu s načelom podjele vlasti te ne osigurava dovoljne mehanizme javne kontrole, što je u suprotnosti s Aarhuskom konvencijom koja zagovara pravo građana na sudjelovanje u odlukama koje utječu na okoliš i javne resurse.
Dodatni problem predstavlja činjenica da je dodjela koncesija na temelju samoinicijativnih ponuda postala dominantan model. U takvim slučajevima, opravdanost korištenja određenog javnog dobra procjenjuje se temeljem studija ekonomske isplativosti koje financiraju sami investitori, često pod uvjetima koji im najviše odgovaraju. U Hercegovačko-neretvanskoj i Zapadnohercegovačkoj županiji koncesije se čak mogu dodijeliti bez javnog natječaja, što dodatno povećava rizik od zloupotreba i manipulacija.
Posebno je problematično što nijedan od analiziranih zakona ne propisuje jasan postupak, kriterije i način na koji se procjenjuje javni interes prije dodjele koncesije. Također, ne postoji obveza donošenja podzakonskog akta koji bi regulirao ovu proceduru, što stvara ozbiljan pravni vakuum koji ostavlja prostor za subjektivne i proizvoljne odluke.
Nedostatak jasnih pravnih smjernica već je doveo do nekoliko pravnih sporova i kontroverzi. Federalno ministarstvo je, primjerice, odbilo studiju utjecaja na okoliš za projekt proizvodnje magnezija kod Kupresa. Pravobraniteljstvo BiH podnijelo je tužbu protiv županijske vlade i investitora kako bi osporilo ugovore o koncesijama dodijeljene u blizini Mostara. Sud je također donio odluku kojom se osporava pravo županijskih vlasti da jednostrano uspostavljaju pravo služnosti na državnoj imovini.
Na temelju provedene analize predložene su mjere koje bi osigurale transparentnije i odgovornije upravljanje javnim dobrima. Ključni prijedlozi uključuju uspostavu jasne i legitimne javne politike o koncesijama, ograničavanje ovlasti izvršne vlasti, preferenciju dodjele koncesija putem natječaja te obvezu donošenja podzakonskih akata koji bi definirali kriterije za procjenu javnog interesa. Također, naglašena je potreba za neovisnim ekonomskim vrednovanjem opravdanosti koncesija te uvođenjem učinkovitijeg sustava nadzora kako bi se spriječile zloupotrebe.
Veća demokratičnost u procesu odlučivanja o koncesijama ključna je za uspostavu održivog modela upravljanja javnim resursima. Širi društveni konsenzus o korištenju javnih dobara, definiran kroz demokratske procedure, stvorio bi čvrste temelje za odgovorne investicije, stabilan pravni okvir i jačanje zajedničkog ekonomskog prostora.
Cijelu analizu možete pronaći na LINKU.
