“Da bi sve ostalo isto, sve se mora promijeniti.” Ovu misao napisao je Giuseppe Tomasi di Lampedusa u romanu Leopard, a mislio je na plemiće iz 19. stoljeća koji su željeli zadržati svoje privilegije dok Sicilijom bjesni revolucija.
The Economist na ovaj način precizno opisuje europsku dilemu u 21. stoljeću. Prenosimo njihovu analizu o Europi.
“Države koje su nekoć vladale velikim dijelovima planeta sada nelagodno promatraju kako ih bivše kolonije sustižu – ili čak prestižu. Jasno im je da su promjene nužne. Ipak, Europa se često doima jednako nespremnom za prilagodbu svijetu koji se mijenja kao i dekadentna talijanska aristokracija nekad.
Europska unija na neobičan način njeguje uvjerenje da se može mijenjati samo kad je natjeraju krize. Zato je ključno da shvati kako se upravo nalazi u krizi”.
The Economist piše kako se Europa godinama oslanjala na kinesko tržište za rast, na ruski plin za pokretanje industrije i na američku vojnu moć za sigurnost.
Nakon tri godine rata u Ukrajini i tri mjeseca agresivnog pristupa Donalda Trumpa u Americi EU je ostala uzdrmana. U ovako nestabilnom svijetu Europa mora prihvatiti promjene, tvrde u analizi.
“Poput plemićke obitelji koja sa zakašnjenjem shvaća da mora otpustiti dio posluge kako bi ostala solventna, Europa bi trebala krenuti od napuštanja luksuznih politika koje si više ne može priuštiti.
Europi treba zreliji odnos s Britanijom
Za početak, tu je odnos kontinentalne Europe prema Britaniji.
Zveckanje oružjem prema otočnom protivniku postalo je neka vrsta tajnog zadovoljstva EU otkako je Britanija 2020. postala prva članica koja je napustila Uniju. EU je s Britanijom postupala poprilično grubo, dijelom kako bi obeshrabrila druge zemlje da pokušaju isto.
No taj argument više ne vrijedi: Brexit se danas prikazuje kao upozorenje, a ne kao primjer koji treba slijediti. Ipak, unatoč nebrojenim najavama “novih početaka” u odnosima, udaranje po “les rosbifs” (kako Francuzi zovu Britance) i dalje je na dnevnom redu. To je luksuz koji si Europa više ne može priuštiti.
Britanija ima vojnu, geopolitičku i industrijsku težinu koja može pojačati europski utjecaj u Ukrajini. Očekuje se da će na summitu 19. svibnja biti dogovoreno da Britanija sudjeluje u programima EU za naoružavanje Europe.
No, tjednima je dogovor bio blokiran jer se od Britanije tražilo da pristane na ustupke u potpuno nepovezanim područjima. Francuska, primjerice, inzistira da se prije obrambenih pitanja riješe prava na – ribolov”.
Europa mora prestati postavljati pravila svijetu
The Economist tvrdi da se odnos Europe prema udaljenim zemljama čini samodopadnim i da je EU godinama pokušavala nametnuti svoja pravila – o okolišu, radnim uvjetima i brojnim drugim temama – daleko izvan svojih granica.
“No, sada kad EU mora sklapati brojne trgovinske sporazume kako bi nadoknadila američki protekcionizam, to itekako jest njezin problem. Europa je sila u opadanju u globalnom gospodarstvu. Glumiti da nije luksuz je koji si više ne može priuštiti”.
Više trgovine unutar Unije
“Ako više ne mogu slobodno trgovati s Amerikom, 27 članica EU moglo bi pojačati međusobnu suradnju. Ipak, administrativne prepreke za trgovinu uslugama između država članica i dalje su ekvivalent carini od 110%, prema podacima MMF-a.
Naručivanje – i ignoriranje – opširnih studija o poboljšanju jedinstvenog tržišta u Europi neka je vrsta svete tradicije. Nažalost, i dalje živi.
Gotovo svaki stol u Bruxellesu opterećen je sve prašnjavijim izvješćem od 400 stranica koje je prošle godine sastavio Mario Draghi, bivši talijanski premijer, prepunim razboritih prijedloga kako produbiti ekonomsku integraciju.
Gotovo ništa od toga nije provedeno”.
Demografija – krah koji Europa ignorira
The Economist kaže i kako je veliki problem demografija.
“Godine 1980. Europa je imala oko pet radno sposobnih osoba koje su “financirale” jednog umirovljenika. Danas ih ima tri, a do 2050. taj omjer će pasti na dvije radno sposobne osobe po jednom umirovljeniku”.
Naposljetku, najviše hedonistička navika Europe posljednjih desetljeća bila je štednja na obrani. I to se polako mijenja, piše The Economist.
Vrijeme je za nove prioritete
Odustajanje od luksuznih politika nije samo po sebi loše.
Dapače, omogućuje da se više pažnje posveti onome što je doista važno. Ciljevi EU o smanjenju emisija stakleničkih plinova na nulu do 2050. skupi su, ali nužni.
Pomoć Ukrajini nije luksuz, naprotiv. Nije to ni financiranje socijalne države, za koju su mnogi Europljani duboko vezani.
No, da bi se pažnja usmjerila na ono što doista ima smisla, treba shvatiti da promjene u svijetu zahtijevaju i promjene prioriteta, zaključuje Economist u svojoj analizi, prenosi Index.
