Nedavno je Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio odluke kojima je valjda zaštitio državnu imovinu. U jednom slučaju radi se o sprječavanju upisa državne imovine kao imovine entiteta (Republike Srpske), a u drugom slučaju o prenamjeni šumskog zemljišta. U biti, odlukom Ustavnog suda zamrznuta je vlasničkopravna situacija oko državne imovine dok se ne donese Zakon o državnoj imovini.
Za Istina.media ekonomist i pravnik Milenko Krčum
Po shvaćanju autora ovih redaka, stajališta Ustavnog suda u BiH izjednačavaju nešto što se ne može izjednačiti. U prvom slučaju radi se o prisvajanju državnog. U drugom slučaju se radi o nekoj vrsti poslovodstva bez naloga. Dok je država u komi, entitet Federacija je sebi dala za pravo da upravlja umjesto vlasnika (države).
Prvi, drugi i treći pogled
Na prvi pogled (ali i na drugi i treći pogled) čini se da je svrha takvog izjednačavanja stvaranje dojma u javnosti kako je Ustavni sud BiH pravičan i politički neutralan. O tomu tako i je li Ustavni sud politički neutralan, tema je kojom se ovdje nećemo baviti. No, ne može se zanemariti očigledna činjenica da je pitanje “državne” imovine izrazito političko pitanje, pitanje stupnja centralizacije političkog sustava.
Vratimo se državnoj imovini. “A tko je ta, šta je ta da prostiš. Gdje li je ta. Odakle je. Kuda je”… državna imovina ili imovina države Bosne i Hercegovine?
U zemljišnim knjigama ima svakojakih upisa. “Općenarodna imovina” je jedan karakterističan izraz. Vlasnik tako upisane imovine je valjda “opći narod”. Nakon uvođenja ideološkog koncepta “društvena imovina” bilo je i takvih upisa. No, da bi se shvatilo što je “društvena imovina”, valja razumjeti ideologiju u kojoj je nastao izraz i marksističke koncepte negacije i odumiranja države. Ta je ideologija proglasila “odumiranje države” i “negaciju” privatnog vlasništva. To nije lako lako shvatiti, ako je uopće moguće.
No, je li ikako potrebno shvatiti?
U svakom slučaju pojam je isključivao isključivost (što bi marksisti, kad se poigravaju Hegelovom leksikom kazali: negacija negacije. Vlasništvo je po definiciji isključivalo svakog osim vlasnika od prava da posjeduje, koristi, otuđuje predmet vlasništva. Postoje ograničenja prava vlasništva, ali u naravi vlasništvo je isključivanje drugih. U srpskom jeziku (a možda i bosanskom i/ili crnogorskom) koristi se izraz “svojina”. U tom izrazu se lakše prepoznaje latinski izraz izraz sa vlasništvo: “proprietas”. “Svoje ne dam, a za tuđe ćemo još vidjeti … 🙂 ”
U svakom slučaju, “nigdar nije bilo” u “onom režimu” državne imovine koja bi bila slična ovoj današnjoj “koncepciji” koju je uveo Ustavni sud Bosne i Hercegovine: da sve što nije privatno – što je javno postaje državno. Tako su jedinice lokalne samouprave “oduvijek” imale svoju imovinu. Pritom valja imati na umu sadašnju ustavnu strukturu države. Uvođenje pravila da je vlasnik sve javne imovine država – dok se ne donese zakon o državnoj imovini – dakle do daljnjega, izvlastilo je entitete, kantone (županije), gradove i općine. A zar to nije političko pitanje?
Još gore, pretvaranje “društvene imovine” u državnu imovinu u sebi sadrži prešutno razvlašćivanje onih koji su doprinosili njenom stvaranju. Pomenimo primjerice da je sadašnja Sveučilišna klinička bolnica građena iz “samodoprinosa”. Samodoprinosi su bili oblik izdvajanja iz plaća radnika na temelju njihovog dobrovoljnog pristanka (referenduma). Naravno, dobrovoljnost valja uzeti s rezervom – treba ga dovesti u kontekst društvenih odnosa kakvi su bili u socijalizmu.
Ne treba možda ni spominjati, jer je više nego očigledno, da bilo kakva koncepcija vlasništva, pa i državnog, ima ekonomske implikacije. Ali ono što je u slučaju koncepcije koja će vladati do neizvjesnog dana donošenja i stupanja na snagu nekog budućeg zakona (zakona o državnom vlasništvu) ima za Bosni i Hercegovinu nesagledive ekonomske štete.
Narode, čekaj, nemoj disati
Najprije, dovedeni su u pitanje brojni investicijski projekti. Investitori su imali legitimno očekivanje da su odluke entiteta, kantona i gradova legalne. Sad, u jednom trenu postale su neustavne i time i nezakonite. Za investitore je ovo horor – dijametralna suprotnost elementarnom zahtjevu privlačnog ambijenta za investiranje. Taj elementarni zahtjev je pravna izvjesnost kao preduvjet za investicije.
To će utjecati na mnogo štošta.
Utjecat će na potražnju za radnom snagom – zaustaviti i smanjiti broj radnih mjesta. Opet, neće to biti pogibeljno, jer se ponuda radne snage u Bosni i Hercegovine zadnjih godina smanjuje. Ode narod vanka.
Ali što će nama ovdje radna mjesta. Radna mjesta su u inozemstvu.
Ne trebaju ni nam ni škole. Bivša mostarska Treća osnovna škola (“Hamza Humo”) postala je Gradska vijećnica. Đački dom? Tu su sad ministarstva, gradska i svekolika druga administracija.
Ma što će nam Đački dom. Što će nam đaci – učenici. A učenici će učiti negdje tamo neki drugi jezik i obrazovati se u tuđini. Što reče moj brat vozeći se pored Gradske vijećnice: Kako li su samo znali da nam neće trebati škole?
Ne trebaju nama ni javne zdravstvene ustanove: što su duži redovi čekanja u javnim zdravstvenim ustanovama, više posla za privatne.
Bitno je da barem kratkoročno i srednjoročno ovaj prestanak disanja neće utjecati na one koji su se uvalili u javne službe i umiru od dosade čekajući u pravilu natprosječnu mirovinu. Oni slobodno mogu kazati: Narode, prestani disati dok se ne donese Zakon o državnoj imovini.
A bolje bi bilo da prestanu disati oni koji su smislili prestanak disanja: oni koji donose odluke a nikome niti za jednu svoju odluku ne odgovaraju. Nećemo ih imenovati.
