Na mostarskim ulicama, među rekreativcima, sportašima, učenicima i humanitarcima, ime Feđa Klarić već godinama predstavlja mnogo više od samog sporta.
Za jedne je profesor, za druge trener, za treće prijatelj i motivator, ali ono što ga zaista izdvaja je činjenica da je trčanje pretvorio u alat društvene solidarnosti, humanosti i inkluzije.
Priča prof. Klarića nije nastala preko noći niti je počela medaljama i maratonima. Kako sam kaže, korijeni svega nalaze se još u djetinjstvu, u sportu, kretanju i odrastanju u mostarskoj Mahali. Spoj lokalne zajednice, sporta i osjećaja društvene odgovornosti kasnije će oblikovati njegov društveni angažman.
„Moja priča što se tiče trčanja vuče još iz djetinjstva, kroz razne sportove kojima sam se bavio. Kada govorimo o trkačkom dijelu, o polumaratonima i maratonima, to je krenulo negdje oko prvog Mostarskog polumaratona. Sjećam se da sam tada prvi put ozbiljno razmišljao da i ja učestvujem“, prisjeća se Klarić.
Dodaje kako je tada čak na internetu pretraživao šta zapravo znači polumaraton i koliko kilometara podrazumijeva.
„Kada sam vidio da je riječ o 21 kilometru, instalirao sam aplikaciju i otišao u Sjeverni logor na prvi trening. Tada sam istrčao 12 kilometara i pomislio: ‘Trebat će mnogo vremena i snage da se ovo završi’“, kaže.
Od tog trenutka prošlo je više od deset godina kontinuiranog bavljenja trčanjem. Danas iza sebe ima brojne utrke, humanitarne akcije i sportske inicijative, ali i reputaciju osobe koja sport ne promatra samo kroz rezultat nego i kroz njegovu društvenu vrijednost.
U Mostaru koji se često suočava s podjelama, ekonomskim problemima i nedostatkom sustavne podrške sportu, Klarićev angažman postao je primjer kako pojedinac može pokrenuti pozitivne procese u zajednici. Njegove humanitarne akcije posebno su prepoznate među građanima, a često su bile povezane sa organizacijama i ustanovama koje rade s djecom i osobama kojima je pomoć potrebna.
“Ideja povezivanja trčanja i humanitarnog rada nije nastala slučajno”
“Humanitarni i društveno koristan rad vučem još iz školskih dana i iz angažmana u Udruženju građana Donja Mahala, koje postoji od 2006. godine. Kroz to udruženje realizovali smo mnogo akcija. Kasnije sam vidio da pojedini trkači u svijetu koriste svoju popularnost kako bi pomagali drugima, pa sam poželio isto“, objašnjava Klarić.
Model koji koristi relativno je jednostavan, ali veoma učinkovit. Tijekom priprema ili samih utrka ljudi doniraju određeni iznos po istrčanom kilometru, a prikupljeni novac usmjerava se u humanitarne svrhe.
„Prve godine radio sam akciju za dječji dom. Dva puta smo organizovali humanitarne akcije za Centar Los Rosales. Jednom tokom Mostarskog polumaratona, a drugi put tokom novembarskog maratona po brdima koji smo osmislili prijatelji i ja. Jedne godine pomagali smo Udruženju Sunce, a ove godine Udruženju ‘Zajedno za naš grad’, koje vodi javnu kuhinju“, govori Klarić.
Njegove akcije pokazuju i jednu važnu osobinu Mostara – spremnost građana da pomognu kada postoji iskrena inicijativa.
„Nikada nije bilo problema da se ljudi odazovu. Dovoljno je prijatelja, poznanika i ljudi dobre volje koji se sami uključe. Nisu to bile akcije koje su zahtijevale ogromne iznose, ali ljudi su zaista pokazivali veliku spremnost da pomognu.“
Kao primjer navodi nedavnu humanitarnu akciju za učenika jedne osnovne škole u Mahali, tijekom koje je u kratkom roku prikupljen veliki iznos pomoći.
„Mislim da je tada za jedan dan skupljeno desetine hiljada maraka. To pokazuje da ljudi žele pomoći kada vide konkretan cilj i iskrenu namjeru.“
Iako je sport centralni dio njegovog života, Klarić ne odvaja fizičku aktivnost od odgoja, obrazovanja i društvene odgovornosti. Kao profesor svakodnevno radi sa mladima i upravo u tome vidi jednu od najvažnijih životnih misija.
„Svojim učenicima često kažem da dobro djelo koje nekome učinite može mnogo utjecati na tu osobu, ali i na vas same. Važno je da svi preuzmemo dio društvene odgovornosti posebno mi koji radimo sa djecom i mladima.“
Njegov rad sa srednjoškolcima ne završava u učionici. Godinama organizuje sportske aktivnosti i utrke za učenike, nastojeći ih motivirati na zdraviji i aktivniji način života.
„Veoma je važno da najmlađe uvodimo u sport i zdrave navike. Bitno je da slobodno vrijeme troše na prave stvari. Kada su djeca usmjerena prema sportu i zdravim vrijednostima, mnogo je manje prostora za negativne pojave“, kaže.
Klarić smatra da interes mladih za sport postoji, ali da se kroz srednjoškolsko razdoblje često smanjuje zbog drugih životnih prioriteta i utjecaja suvremenog načina života. Ipak vjeruje da se svijest o važnosti rekreacije postepeno razvija.
„Sve više mladih vidimo u trčanju i fitness centrima. Polako i kod nas dolazi način razmišljanja koji je na Zapadu prisutan godinama, da je rekreativno bavljenje sportom cjeloživotna potreba, a ne nešto rezervisano samo za mladost.“
“Sport ne treba promatrati isključivo kroz profesionalni uspjeh”
Klarić ističe kako mali broj djece postaje profesionalnim sportašima, ali je mnogo važnije da kao odrasli ljudi ostanu aktivni.
“Dovoljno je da šetaju, trče, voze bicikl ili rekreativno igraju neki sport. Time čuvaju svoje zdravlje i stvaraju zdrave navike za buduće generacije.“
Govoreći o sportskoj infrastrukturi u Mostaru, Klarić priznaje da su vidljivi određeni pomaci, posebno u posljednjih desetak godina, ali smatra da prostora za napredak još uvijek ima mnogo.
„Definitivno je danas bolje nego prije deset ili dvadeset godina, ali i dalje nedostaje javne sportske infrastrukture koja bi bila dostupna svima. Vidljiv je napredak, posebno u Kampusu Univerziteta “Džemal Bijedić” ali i u nekim drugim dijelovima grada, ali uvijek može bolje“, smatra profesor.
Kritički se osvrće i na ulaganja obrazovnog sustava u sport.
„Sve što škole danas imaju uglavnom su izborili sami profesori, direktori ili bivši učenici kroz projekte, donacije i entuzijazam. Sistem može i mora mnogo više ulagati u sportsku infrastrukturu i razvoj djece.“
INKLUZIJA U SPORTU – Posebna Klarićeva tema
Tijekom brojnih utrka i sportskih događaja surađivao je s osobama s poteškoćama u razvoju i invaliditetom, pokušavajući pokazati da sport treba biti dostupan svima.
„Sport može biti inkluzivan, ali zavisi od nas koliko smo spremni da ga takvim učinimo. Na nama je da omogućimo ljudima da učestvuju, da ih privučemo i pokažemo im da su dio zajednice“, mišljenja je Klarić.
Posebno ga raduje kada vidi da ljudi prepoznaju trud osoba koje usprkos različitim preprekama, učestvuju u sportskim aktivnostima.
„Ljudima je iskreno drago kada vide nekoga drugačijeg kako savladava izazove koji su i zdravim osobama često teški. To može biti veoma inspirativno“, kaže.
U vremenu kada društvene mreže često nameću površne vrijednosti, Klarić vjeruje da upravo sport može pomoći mladima da pronađu disciplinu, samopouzdanje i zdrav odnos prema životu.
„Važno je ne komplikovati previše. Ljudi često pitaju kako da počnu, šta da treniraju, koji je najbolji način. Moj savjet je uvijek isti – samo krenite. Bilo da je to šetnja, trčanje, fitness ili rekreacija s prijateljima.“
Njegova završna poruka možda najbolje oslikava filozofiju kojom se vodi kao profesor i kao sportaš.
“Važno je kretati se, baviti se sportom i brinuti o svom zdravlju. Ako mi nećemo brinuti o sebi, neće nitko drugi to uraditi za nas.“
Priča Feđe Klarića nije samo sportska priča. Ona govori o odgovornosti prema zajednici, o snazi ličnog primjera i o mogućnosti da pojedinac, čak i bez velikih resursa utječe na društvo u kojem živi.
U gradu poput Mostara gdje se često ističu podjele i problemi, ovakve priče podsjećaju da solidarnost, humanost i zajedništvo još uvijek postoje i da ponekad počinju jednim običnim korakom, jednom utrkom ili jednom iskrenom željom da se pomogne drugome.
M. Zukanović/Istina.media
Razgovor s prof. Feđom Klarićem možete pogledati na sljedećem linku:
