U teoriji inkluzija je jedno od temeljnih načela suvremenog društva, dok u praksi ona često ostaje nedovršen projekt – posebno kada je riječ o osobama s invaliditetom.
Koliko je jedan grad zaista inkluzivan ne mjeri se deklaracijama, nego svakodnevnim iskustvom njegovih najranjivijih građana: mogu li se kretati bez prepreka, koristiti javne usluge, obrazovati se i sudjelovati u društvenom životu bez dodatnog napora i poniženja? Na toj liniji između formalnog i stvarnog nalazi se Čapljina, grad koji, prema službenim tvrdnjama, napreduje, ali prema iskustvima građana i dalje zaostaje.
Infrastruktura između standarda i stvarnosti
Iz Gradske uprave Čapljina ističu kako su u proteklim godinama učinjeni značajni koraci u unaprjeđenju pristupačnosti. Spušteni ivičnjaci, prilagođeni pješački prijelazi i širi trotoari predstavljaju standard u novijim projektima. Većina javnih institucija, od zgrade Grada, preko policije i suda, do obrazovnih ustanova, prema njihovim navodima, omogućava pristup bez arhitektonskih barijera.
Ipak, ključna formulacija u njihovom odgovoru glasi: „u velikoj mjeri je moguć“, a upravo taj prefiks „u velikoj mjeri“ otvara prostor za pitanje – koliko je to „u velikoj mjeri“ dovoljno za život dostojan čovjeka? Grad priznaje da potpuna pristupačnost još uvijek nije dostignuta, posebno kada je riječ o starijim objektima građenim prije donošenja suvremenih propisa. Sustav se, kako navode, oslanja na važeće uredbe i zakone, ali ne postoji zasebna strategija pristupačnosti niti posebna proračunska linija za uklanjanje arhitektonskih barijera. To znači da se inkluzija ne tretira kao zaseban razvojni prioritet, nego kao segment unutar šire infrastrukture. Takav pristup ima svoje prednosti – standardi se ugrađuju u nove projekte – ali i nedostatak: problem postojećih prepreka rješava se sporo, parcijalno i često bez jasnog vremenskog okvira.
Tko je odgovoran za nejednak pristup?
Grad jasno definira odgovornost: vlasnik ili upravitelj objekta snosi posljedice ako pristupačnost nije osigurana. Kontrola se vrši kroz izdavanje dozvola i tehničke prijeme, a prijave građana rješavaju nadležne službe u skladu sa zakonom. Međutim, u praksi se često postavlja pitanje učinkovitosti tog sustava. Postoje li stvarni rokovi? Koliko se često izriču sankcije? Koliko građana uopće prijavljuje nepristupačnost i vjeruju li da će njihova prijava rezultirati promjenom?
Bez jasnih i javno dostupnih podataka, odgovori ostaju na razini administrativne procedure, dok iskustvo korisnika često govori drugačije.
Statistika nasuprot svakodnevnici
Dok gradska administracija govori o postocima – minimalno 5 % parkirališnih mjesta za OSI, pa čak i 7 % u novijim zonama – svakodnevica pokazuje koliko ti postoci znače u stvarnom životu.
Iskustvo Miralema Hadžića, koji živi između Sarajeva i Čapljine, ilustrira stvarni teret koji nosi osoba sa 100 % invaliditetom. Njegov dan nije niz spontanih aktivnosti, nego logistička operacija: pronaći pomoć za ulazak u automobil, pronaći parking, prebaciti se u kolica, izabrati rutu s najmanje prepreka, pa sve to ponoviti u povratku.
„Apsolutno je nemoguće živjeti samostalno“, kaže Hadžić.
Njegova priča razotkriva ključni jaz: infrastruktura može postojati, ali ako nije kontinuirana, funkcionalna i dostupna bez pomoći drugih – ona ne znači slobodu kretanja.
Arhitektonske barijere ili društvene?
Zanimljivo je da Hadžić kao najveću prepreku ne vidi arhitekturu, nego stavove ljudi: nedostatak empatije i razumijevanja među donositeljima odluka, prema njegovim riječima, često je veći problem od fizičkih prepreka.
Ova tvrdnja otvara dublju dimenziju inkluzije: ona nije samo pitanje rampi i liftova, nego i političke volje, društvene svijesti i sustavne odgovornosti. Ako se pristupačnost doživljava kao formalna obveza – zakon koji treba minimalno ispuniti – onda rezultat neće biti inkluzivan grad, nego grad s „tehnički zadovoljenim standardima“.
Obrazovanje: inkluzija u učionici, prepreke na ulazu
Paradoks inkluzije možda je najvidljiviji u obrazovnom sustavu. U Osnovnoj školi Mujaga Komadina u Mostaru inkluzija funkcionira na pedagoškoj razini: učenici s poteškoćama imaju asistente, nastava se prilagođava njihovim potrebama, a diskriminacija među vršnjacima gotovo da ne postoji. Međutim, fizička infrastruktura ne prati taj napredak – škola nema rampu, lift niti prilagođene sanitarije.
Ovaj kontrast jasno pokazuje ključni problem: sustav može biti inkluzivan u ideji i praksi nastave, ali bez infrastrukturne podrške učenici su i dalje ograničeni. Drugim riječima – inkluzija nije potpuna ako učenik može učiti, ali ne može samostalno doći do učionice.
Društveni život: prostor koji isključuje
Ako je obrazovanje temelj društvene uključenosti, onda je slobodno vrijeme njezin indikator. Upravo tu se inkluzija najčešće raspada. Iskustva iz ugostiteljskih objekata u Čapljini pokazuju da je pristup osobama s invaliditetom ograničen, posebno u zatvorenim prostorima. Ljetne bašte su dostupne, ali ulazak u unutrašnjost objekata često nije moguć.
Jedan vlasnik priznaje da gosti u kolicima dolaze uglavnom tijekom ljeta, dok zimi – zbog nepristupačnosti – izostaju. Čak i kada postoji dobra volja osoblja, rješenja su improvizirana: unošenje osobe u objekt, umjesto sustavno riješenog pristupa.
Ovakve situacije jasno pokazuju da nepristupačnost nije samo tehnički problem, nego i ekonomski gubitak gostiju, ali i društveni – isključenost iz svakodnevnih aktivnosti.
Između zakona i prakse
Bosna i Hercegovina ima zakonski okvir koji definira standarde pristupačnosti još od 2009. godine. Međutim, kako ističe naš sugovornik Miralem Hadžić, čak i ključne institucije ne poštuju te propise.
To dovodi do ključnog pitanja: koliko zakon vrijedi ako se ne primjenjuje dosljedno?
Grad Čapljina navodi da je potpuna pristupačnost „realan cilj“ uz plansko djelovanje svih razina vlasti. No, bez jasnih rokova, konkretnih proračuna i transparentnih izvještaja, taj cilj ostaje u domeni dugoročnih aspiracija.
Najveći propust sustava
Iz same Gradske uprave dolazi priznanje: najveći propust bio je nedostatak sustavnog pristupa u prošlosti, posebno u prilagođavanju starijih objekata.
To priznanje je važno i obvezujuće, jer upravo ti objekti – škole, institucije, poslovni prostori – čine svakodnevno okruženje građana. Ako oni ostanu nepristupačni, inkluzija ostaje fragmentirana.
Kada jednakost postaje standard?
Na pitanje kada će jednak pristup postati standard, odgovor Grada je jasan: kada pristupačnost prestane biti dodatna obveza i postane neupitno pravilo. Iskustva građana pokazuju da je taj trenutak još daleko.
Jednakost ne znači da većina objekata ima pristup, nego da nijedan nema prepreku; ne znači da se može „uz pomoć“, nego da se može samostalno i ne znači da postoji zakon, nego da se on primjenjuje bez izuzetaka.
Grad na distanci
Čapljina, poput mnogih gradova u Bosni i Hercegovini, nalazi se između dva modela: formalno uređenog sustava i stvarnosti koja još uvijek isključuje. Postoji napredak – u infrastrukturi, zakonima, svijesti – ali postoji i očit jaz između planiranog i doživljenog.
Taj jaz nije samo fizički. On je društveni, politički i vrijednosni.
M. Zukanović/Istina.media
