Iako se očekivalo i u političkim kuloarima najavljivalo da će ova predizborna kampanja biti najprljavija do sada zbog visokih uloga koje u nju unose sve stranke – prije svega one koje nazivamo sarajevskim i/ili probosanskim – opći je dojam da predizborni cirkus zapravo nikada nije bio dosadniji.
Riječ je o situaciji s tek jednom iznimkom – kampanjom za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Na toj se sceni odvija bespoštedna borba bez ikakvih pravila i mimo bilo kakvoga etičkog kodeksa, a vode je Zdenko Lučić i isturena kandidatkinja Dragana Čovića, Darijana Filipović.
Izostanak atmosfere povijesnih izbora
U Republici Srpskoj kampanja je mlitava te u njoj, po ustaljenom običaju, dominira Milorad Dodik sa svojom svitom, šireći glas o vlastitom i SNSD-ovu mesijanstvu za srpski narod.
Tamo gdje se tradicionalno odvijala najžešća borba i gdje se dosad „tuklo bez rukavica“, ovoga puta nismo vidjeli ništa vrijedno pozornosti što bi zadovoljilo najniže instinkte koji javnost inače privlače borbama u kavezu ili boksačkim mečevima. Riječ je, dakako, o utrci između Trojke i SDA sa svojim satelitima, odnosno o dvoboju Denisa Bećirovića i Bakira Izetbegovića, piše Raport.
Ono što je trebala biti epska bitka – u kojoj će SDA dokazivati da bez nje može biti samo gore, napadajući vlast, dok će Trojka uzvraćati iskapanjem kostura iz vremena prethodne SDA-ove vladavine – pretvorilo se u jednolične stranačke tribine. S njih od SDA slušamo uvijek iste poruke, dok stranke Trojke uglavnom govore o ostvarenim rezultatima.
Ne osjeća se atmosfera „povijesnih“ izbora niti se na ulicama vidi zagriženost kandidata. Sve se svelo na zagušenost društvenih mreža.
Zašto je izostala politička stihija?
U biti, tempo svake kampanje diktira oporba, koja galamom obično prisiljava vlast da govori o sporednim temama umjesto o konkretno učinjenim stvarima.
Lučić je dosad svojim pristupom uspio hladnokrvnog i smirenog Čovića izbaciti iz takta u nekoliko navrata, iako se ovaj nije htio upuštati u komentiranje tema koje nameće kandidat Hrvatske petorke.
Defetizam u SDA-u i Sizifov posao DF-a
U ranijim kampanjama, u kojima su stranke Trojke djelovale kao oporba koja se bori za vlast, SDA je gotovo svakodnevno morala gasiti požare koje su potpaljivali kadrovi Trojke.
Međutim, SDA je u ovu kampanju ušla iz potpunoga defetizma, samim time što unutar stranke sve manje ljudi vjeruje da Bakir Izetbegović može dobiti izbore, što u konačnici smanjuje šanse da će SDA uopće participirati u vlasti.
Bez glavnog motiva i pokretačkog motora koji bi pokrenuo uspavanu i desetkovanu stranačku mašineriju, kampanja SDA svela se na gotovo identične govore stranačkoga šefa i njegovih udarnih igrača. Oni u Sarajevu rodiljama objašnjavaju da im je bilo bolje s naknadom od 300 KM nego s 1.300 KM, da novi tramvaji nisu nikakav rezultat te da su subvencije za vrtiće i besplatni udžbenici besmislene mjere. Uz to, kako su i sami u SDA-u osjetili, iznimno je teško građanima objasniti zašto je bilo „opasno“ povećati minimalnu plaću na 1.000 KM.
S druge strane, Demokratska fronta (DF) u kampanji ima dvostruki problem – uvjeriti ljude da ne vjeruju vlastitim očima i povjeruju njima da nisu privjesak SDA te im „prodati“ bljedunjavog Slavena Kovačevića kao nasljednika Željka Komšića. I jedno i drugo pokazalo se kao Sizifov posao bez ikakva učinka.
Kampanja „trećeg puta“ Stranke za BiH (SBiH) za sada se djelomično prihvaća u Sarajevu, no tu otprilike i završava pretjerana euforija za Semirom Efendićem. Osim kod razočaranih članova SDA koji vjeruju da bi preusmjeravanjem glasova s Izetbegovića prema njemu mogao biti ugrožen trijumf Bećirovića.
Trojka usmjerena na vlastite redove
Takav pristup i stanje na terenu ostavili su strankama Trojke znatno više prostora za promoviranje onoga što su ususpjele napraviti tijekom mandata, uz davanje dodatnih obećanja za sljedeći izborni ciklus.
Najviše pozornosti zapravo privlače unutarkoalicijske predizborne turbulencije unutar same Trojke te pitanje tko će biti novi i bolji premijer Sarajevske županije – Adnan Šteta ili Nermin Muzur. Činjenica da se stranke Trojke međusobno prepucavaju ponajbolje govori o tome da SDA više uopće ne doživljavaju kao ozbiljnu prijetnju.
