Kako se kleptokracija brani od prava i zašto bi je američki Zakon o lažnim tražbinama (False Claims Act) možda razmontirao. U društvima zahvaćenima kleptokracijom – vlašću onih koji kradu – korupcija nije devijacija nego metoda upravljanja. Kako primjećuje Žarko Puhovski, u Bosni i Hercegovini korupcija nije devijacija, ona je vezivno tkivo. Još preciznije, riječ je o konektokraciji: poretku u kojem ne odlučuje zakon, nego veza; ne javni interes, nego privatni dogovor; ne najbolja ponuda, nego pravi broj u imeniku.
Za Istina.media ekonomist i pravnik Milenko Krčum
Ukorijenjeno uvjerenje o nemoći
U takvom okruženju nastaje i najdublje ukorijenjeno uvjerenje da se ništa ne može promijeniti. Narod to sažima u dvije rečenice koje se prenose generacijama: „Tko ispravlja krivu Drinu, ostane krivih leđa“ i „Ne možeš im ništa“. To nije izraz kukavičluka, nego racionalan odgovor na sustav u kojem je pojedinac procesno razoružan.
Američki odgovor: zakon koji uvažava matematiku interesa
Početak i povijesni kontekst
U Sjedinjenim Američkim Državama ta je iluzija razbijena još u 19. stoljeću, u vrijeme građanskog rata. Američki Zakon o lažnim tražbinama (False Claims Act) nastao je u okolnostima vanrednog stanja, jer su to razdoblja u kojima se najviše krade i pljačka. Zakon polazi od jednostavne, ali često zanemarene pretpostavke: ljudi ne djeluju protiv vlastitih interesa, ali ih je moguće usmjeriti tako da se njihov privatni interes podudari s javnim.
Qui tam tužbe
Taj zakon dopušta tzv. qui tam tužbe: privatna osoba može tužiti u ime države onoga tko se prijevarno okoristio javnim novcem, primjerice naplatio neizvedene radove, isporučio robu lošije kvalitete nego što je ugovoreno ili fingirao ispunjenje ugovornih obveza. Ako postupak uspije, nezakonito pribavljeni novac vraća se u proračun, a tužitelj‑zviždač može dobiti 15 % do 25 % od ukupno vraćenog ako vlada intervenira, ili 25 % do 30 % ako uspije sam bez intervencije vlade, ovisno o doprinosu i ulozi u slučaju.
Borba protiv korupcije kao racionalna računica
Time se borba protiv korupcije ne temelji na pozivima na žrtvu, nego na racionalnoj računici. Rizik, trud i izloženost kompenziraju se realnom nagradom, a sustav dobiva ono što mu inače nedostaje: inicijativu onih koji imaju konkretna saznanja. Već sam naziv zakona otkriva njegovu filozofiju. On ne govori o etici, integritetu ili podizanju svijesti, nego o prijevari na štetu poreznih obveznika. To je jezik pravne države.
Zašto takav zakon ne postoji na razini Federacije BiH
Institucionalni okvir i zarobljene institucije
Bosna i Hercegovina je primjer sustava u kojem su institucije formalno uspostavljene, ali suštinski zarobljene. Korupcija se rijetko očituje otvoreno; ona je proceduralna, tehnička i često uredno zapakirana u formu zakonitosti. Namješteni tenderi, prilagođene tehničke specifikacije i beskonačni aneksi ugovora doživljavaju se kao normalno stanje.
Zakon o zaštiti zviždača (prijavitelja korupcije)
U takvom poretku pojedinac koji zna istinu predstavlja prijetnju. Ne zato što je moralniji od drugih, nego zato što raspolaže informacijama koje sustav ne može kontrolirati. Zato se ovdje ne stvara pravni okvir koji potiče govor, nego onaj koji nagrađuje šutnju. Nije slučajno što na razini Federacije BiH nikada nije donesen zakon o zaštiti zviždača. Iako je na razini države BiH donesen Zakon o zaštiti zviždača, on pokriva samo zaposlene u institucijama na razini države, a ne na razini Federacije BiH. To znači da na razini Federacije pojedinci koji žele prijaviti nepravilnosti nemaju nikakvu pravnu zaštitu.
Kada se sustav oda u vlastitom jeziku
Ponekad sustav sam kaže istinu, iako to ne namjerava. U jednom javnom nastupu jedan je dužnosnik lapsusom umjesto „Agencija za prevenciju i borbu protiv korupcije“ izgovorio „Agencija za prevenciju borbe protiv korupcije“. Naizgled bezazlena pogreška, ali sadržajno precizna. U zarobljenom sustavu problem nije korupcija, nego borba protiv nje. Korupcija je stabilna, predvidljiva i uklopljena u postojeće odnose moći; borba protiv korupcije je remetilačka i opasna. Lapsus nije bio pogreška jezika, nego istina izronila iz podsvijesti.
Kako funkcioniraju institucije u sustavu kleptokracije
Na to pitanje je najvispreniji odgovor dao jedan od najznačajnijih autora u povijesti sociologije, Robert K. Merton. On je klasificirao načine društvenog prilagođavanja od kojih je jedan “ritualizam”. Njegov opis funkcionranja svodi se na to da se kulturno zadani ciljevi/vrijednosti formalno prihvaćaju, ali u praksi su napušteni, dok se institucionalizirana sredstva opsesivno poštuju.
Prepoznatljiva pojava u tom sustavu je birokrat koji pedantno ispunjava obrasce, saziva sastanke, piše izvješća i pravilnike, ali više ne vjeruje da će se ciljevi zbog kojih institucija postoji ustvariti – a to ga uopće više i na zanima. U kontekstu države i prava, ritualizacija znači: institucije postoje, postupci se provode, zakoni se citiraju, ali se pravda ne očekuje. Ovo se odnosi na sve grane vlasti, a ne samo na izvršnu. Na sudsku vlast se odnosi jednako kao i na ostale grane vlasti.
Kako izgleda stvarnost javnih nabava
Kako konektokracija funkcionira u praksi, najbolje je objasnio jedan poduzetnik. Njegova rečenica zvuči cinično, ali je precizna: „Na tenderu pobjeđuje onaj tko ga piše.“ U pravnoj državi takva bi rečenica bila povod za istragu. U kleptokraciji ona služi kao poslovno pravilo. Kada se natječaji kroje prema unaprijed poznatom pobjedniku, javna nabava prestaje biti tržišni postupak i postaje instrument izvlačenja javnog novca.
Što bi promijenio američki Zakon o lažnim tražbinama (False Claims Act)
Zakon nalik američkom Zakonu o lažnim tražbinama (False Claims Act) ne bi preko noći iskorijenio korupciju. Ali bi učinio nešto za kleptokraciju daleko opasnije: razbio bi mit da se „ne može ništa“. Dao bi procesnu snagu onima koji znaju, financijski interes povezao bi s javnim interesom i omogućio da se borba protiv prijevara vodi pred sudom, a ne u medijskim kampanjama ili ladicama institucija. U takvom sustavu, pokušaj ispravljanja „krive Drine“ više ne bi značio slomljena leđa, nego razuman pravni pothvat.
Pouka ove dugačke priče
Vladavina prava ne propada zato što nema zakona, nego zato što nema ljudi kojima se isplati da ih primijene. Američki Zakon o lažnim tražbinama (False Claims Act) pokazuje da se hrabrost ne proizvodi moralnim apelima, nego pravilima igre. Kleptokracija ne pada revolucijom. Ona pada onog trenutka kada šutnja prestane biti najisplativija opcija.
