Kada redovni sudovi kazne novinare, Ustavni sud BiH često je posljednji štit koji im ostaje. Ali taj štit ima rupe, o čemu svjedoči i istraživanje portala Fokus.
Naime, sudska praksa Ustavnog suda BiH, što pokazuju njegove odluke, ponekad djeluje i kao dvosjekli mač. U najmanju ruku, Ustavni sud za medije djeluje kao kišobran koji se ne otvara uvijek.
Primjerice, u odluci U-21/23 o famoznoj kriminalizaciji klevete u RS-u, odnosno izmjenama entitetskog Kaznenog zakona, koju je donio 18. siječnja 2024. godine, Ustavni sud BiH utvrdio je sljedeće:
„To što je kleveta, nakon duljeg razdoblja, ponovno propisana kao kazneno djelo nije samo po sebi protivno Ustavu Bosne i Hercegovine ili Europskoj konvenciji.”
Parnični postupci i kazneni progon
Ustavnom sudu nisu bile sporne ni novčane kazne, uz obrazloženje da su približne onima koje se dosuđuju u parničnim postupcima. A po pitanju kaznenog progona, dijelovi odluke Ustavnog suda BiH savjetodavnog su karaktera.
Organi u RS-u „trebaju postupati s posebnom pažnjom u slučaju kaznenog progona”. Sud dodaje da „pretjerano visoke novčane kazne mogu predstavljati prijetnju s obeshrabrujućim učinkom na slobodu izražavanja”. Nadležni organi trebali bi, „koliko je to moguće, izbjegavati korištenje pravnih sredstava koja bi mogla odvratiti građane, a posebno novinare, od iznošenja kritičkog mišljenja o pitanjima od javnog interesa zbog straha od kaznenih i drugih sankcija”.
Dejan Lučka, direktor Centra za ljudska prava Banja Luka, kaže da je Ustavni sud svojom odlukom ostavio kazneno djelo klevete u Kaznenom zakoniku Republike Srpske. No, smatra da time nije dao neku vrstu „dozvole” za proizvoljan progon novinara.
„Zakonodavac je uveo kazneno djelo klevete, ali to što je Ustavni sud utvrdio da je ta izmjena zakona u skladu s Ustavom BiH ne znači ujedno da će svaka njegova primjena biti u skladu s ustavnim pravima, odnosno međunarodnim standardima ljudskih prava.
Ipak, Ustavni sud trebao je mnogo uvjerljivije ispitati zašto je kaznenopravna intervencija potrebna uz postojeću građanskopravnu zaštitu ugleda. Jasno je da kaznenopravno kažnjavanje za klevetu može ozbiljno ugroziti ulogu novinara i medija kao čuvara javnog interesa i ugušiti javnu raspravu”, ističe Lučka.
Slučaj „FTV i Zlatko Lagumdžija”
Naglašava da bi to Ustavni sud BiH trebao učiniti upravo zbog stava da bi „nadležni organi trebali izbjegavati korištenje pravnih sredstava koja bi mogla odvratiti građane, a posebno novinare, od iznošenja kritičkog mišljenja o pitanjima od javnog interesa zbog straha od kaznenih i drugih sankcija”.
S druge strane, Ustavni sud BiH nedvosmisleno je stao u zaštitu medija tako što je krajem ožujka 2026. usvojio apelaciju Federalne televizije. Utvrdio je da su presude redovnih sudova po tužbi Zlatka Lagumdžije povrijedile slobodu izražavanja ovog javnog servisa. U emisiji „Mreža” iz prosinca 2013. konjički poduzetnik Enver Bećirević tvrdio je da njegova tvrtka neće dobiti posao na autocesti jer „nije želio platiti reket”. Na pitanje novinarke imenovao je Lagumdžiju, tadašnjeg čelnika SDP-a, i ministra Damira Hadžića. Općinski sud u Sarajevu presudio je da su Bećirević i FTV počinili klevetu. FTV je trebao platiti Lagumdžiji 2.000 KM sa zateznim kamatama. Presudu su potvrdili Kantonalni sud i Vrhovni sud FBiH.
Međutim, Ustavni sud BiH presudio je da redovni sudovi „nisu dali dovoljno i relevantno obrazloženje o ključnim pitanjima” prije nego što su FTV proglasili odgovornim za klevetu. Sud je ponovio i standard Europskog suda: mediji imaju zadatak prenositi informacije od javnog interesa, a javnost ima pravo primati ih.
Novinar Vladimir Kovačević i postupanje Ustavnog suda BiH
Opet, u slučaju banjalučkog novinara Vladimira Kovačevića, Ustavni sud BiH djelovao je kao kišobran koji se u tom trenutku nije otvorio. Kovačević je pred Ustavnim sudom imao dva predmeta, oba zbog istog teksta. U prvom je Sud stao uz njega protiv RTRS-a, a u drugom je odbacio njegovu apelaciju protiv ATV-a.
Naime, srbijanski Informer 31. kolovoza 2018. objavio je tekst u kojem se tvrdi da je Kovačević bio dio skupine koja organizira „državni udar” u RS-u i da je od USAID-a primio 80.000 dolara. RTRS i ATV tekst su prenijeli istog dana, bez provjere i bez traženja Kovačevićeva komentara. To se dogodilo nekoliko dana nakon što je Kovačević brutalno napadnut, a napad je tretiran kao pokušaj ubojstva.
Redovni sudovi naložili su RTRS-u da Kovačeviću plati 5.000 KM zbog klevete. U predmetu protiv ATV-a tužba je odbijena. Ustavni sud u rujnu 2022. godine odbio je apelaciju RTRS-a jer je njihovo postupanje ocijenio zlonamjernim i huškačkim prema novinaru.
No, dvije godine kasnije apelaciju Kovačevića protiv presude za ATV odbacio je „kao očigledno neosnovanu”, uz obrazloženje da ga je RTRS već obeštetio za isti tekst. Dakle, dvosjekli mač ili dvostruka mjerila.
Primjenjuju li se standardi Europskog suda
Sloboda izražavanja u BiH zaštićena je člankom II/3.h) Ustava BiH i člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema dugogodišnjoj praksi Ustavnog suda BiH, međutim, ovo pravo nije apsolutno, već spada u red tzv. kvalificiranih prava – država ga može ograničiti pod uvjetom da je miješanje propisano zakonom, da teži legitimnom cilju i da je nužno u demokratskom društvu (proporcionalno).
Ustavni sud BiH na svojoj je mrežnoj stranici objavio niz odluka koje se odnose na slobodu izražavanja.
No, je li strogo primjenjivao standarde Europskog suda za ljudska prava? Prema presudi Europskog suda 39764/20 iz 2022. godine u slučaju Mirko Simić protiv BiH – nije.
Naime, odvjetnik Mirko Simić u žalbenom postupku kritizirao je drugostupanjski sud kroz vic. Sud je usporedio s profesorom koji od studenata traži imena žrtava Hirošime, a ne samo njihov broj. Apelacijski sud Brčko distrikta kaznio ga je 20. prosinca 2017. s 1.000 KM zbog nepoštovanja suda. Ustavni sud kaznu je potvrdio 26. ožujka 2020.
Presudom od 17. svibnja 2022. Europski sud za ljudska prava jednoglasno je utvrdio povredu članka 10. Kako je naveo, domaći sudovi, uključujući i Ustavni sud BiH, nisu dali „relevantne i dovoljne” razloge za kaznu, pa ona nije bila „nužna u demokratskom društvu”. Uzeo je u obzir i to da su komentari izrečeni u postupku, a ne javno.
Teret na stručnoj javnosti da nadzire Ustavni sud
Lučka smatra da je ova presuda svakako jedan od pokazatelja da u praksi odlučivanja Ustavnog suda BiH postoje propusti.
„Ovdje je to naročito bitno jer Ustavni sud nije dovoljno razlikovao kritiku sudskog postupanja od osobnog vrijeđanja sudaca. Autoritet pravosuđa ne može se štititi tako što se od odvjetnika očekuje da kritiku izražava samo na način koji je sudu ugodan. Sud mora imati autoritet, ali istodobno mora podnositi argumentirano osporavanje vlastitog rada. Čak i onda kada su primjedbe zajedljive, a ton sarkastičan, država treba zaštititi slobodu izražavanja, a ne kažnjavati onoga tko je koristi”, istaknuo je Lučka.
Ako je suditi prema ishodu postupaka pred Europskim sudom za ljudska prava u predmetima protiv BiH zbog navodne povrede slobode izražavanja, kako navodi pravni stručnjak Harun Išerić, Ustavni sud BiH dosljedno je primjenjivao europske standarde zaštite slobode govora.
„Ustavni sud BiH nije bezgrešan – tome svjedoči i odluka u predmetu inkriminacije klevete u entitetu RS – ali zato ostaje teret na stručnoj javnosti da kontinuirano nadzire rad Ustavnog suda i kritički ga preispituje. Na odvjetnicima je da predmete slobode govora iz BiH iznose pred Europski sud za ljudska prava”, kaže Išerić za Fokus.
Naglašava da bi redovni sudovi trebali ustrajno i kvalitetno primjenjivati najviše međunarodne standarde zaštite ljudskih prava, a da entitetski centri za edukaciju sudaca i tužitelja, kao i odvjetničke komore, kontinuirano educiraju suce i odvjetnike o primjeni ovih standarda u svakodnevnim predmetima.
Fpto: Fokus, arhiv



