Nakon uspješne 2024. godine po pitanju transplantacija u Bosni i Hercegovini vratili smo se tri koraka unazad.
Naime, prošle godine bili smo sretni jer je urađeno 36 transplantacija, od toga 28 transplantacija organa i 8 transplantacija rožnice. Također, urađena je i prva povijesna transplantacija srca u našoj zemlji. Broj transplantacija od preminulih osoba bio je gotovo jednak broju transplantacija od živih donora. Usvojen je i tzv. “Adnanov zakon” koji omogućava i altruističke transplantacije koje do tada nisu bile moguće. Dakle, 2024. godina bila je jedna od najboljih godina u BiH što se tiče transplantacija organa i tkiva. Nažalost, ove godine tome ne svjedočimo, tvrdi predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH Tomislav Žuljević. Kada su u pitanju kadaverične transplatacije ove godine smo imali samo jednog preminulog donora, dok smo prošle godine imali njih šest, pojašnjava Žuljević, piše Mreža mira
“Do sada je urađeno samo 11 transplantacija organa, od toga 3 transplantacije u UKC-u Tuzla i 8 transplantacija u KCUS-u. Zanimljivo je da je naš glavni transplantacijski centar, UKC Tuzla, doživio potpuni krah i slom transplant-programa. To nas jako čudi, ali još više zabrinjava. Broj transplantacija u ovoj godini je premalen, stvarno premalen s obzirom na to da je na listama čekanja za bubreg oko 165 pacijenata, na transplantaciju srca čeka oko 21, a na transplantaciju jetre 32 pacijenta, te s obzirom na to da smo povećanje transplantacija imali u svim prethodnim godinama nakon pandemije”, poručuje Tomislav Žuljević.
Pitati menadžere kliničkih centara
“Iz gore navedenih podataka može se zaključiti da su rezultati rada transplant-koordinatora u FBiH, koji su dužni prepoznati potencijalnog donora i obaviti razgovor s obiteljima preminulih osoba, jako loši, zapravo nikada gori u zadnjih 5–6 godina. Zbog čega je to tako? Ovo pitanje treba uputiti Federalnom ministarstvu zdravstva, te Centru za transplantacijsku medicinu, a posebno menadžerima kliničkih centara koji su, po nama, najodgovorniji što je ove godine urađeno premalo transplantacija. Ima tu i drugih problema. Jedan od većih sigurno je taj što pacijenti odlaze u inozemstvo uraditi transplantacije koje bi se mogle uraditi i kod nas u našim klinikama. Pojedine tzv. ‘humanitarne organizacije’ pokušavaju sve kako bi pridobile takve pacijente i prikupljale novac za odlazak na transplantaciju u inozemstvo”, ističe Tomislav Žuljević.
Naglašava da je transplantacijski proces jedan zatvoreni krug, jedan lanac koji je satkan od puno karika, malih i velikih. Kada dođemo u situaciju da jedna karika zakaže, odmah se dogodi zastoj u transplantacijama i dolazi do prekida kontinuiteta, koji mi u BiH, ruku na srce, nikada nismo ni imali. Ali ono što je najbitnije jest edukacija i svijest građana o donorskoj mreži u BiH. Jer bez donacije nema ni transplantacije, zaključuje Žuljević za Mrežu.
U intervjuima davno počela
Inače, menadžeri pojedinih kliničkih centara, poput onog mostarskog već godinama pokreću transplantaciju, ali ne u stvarnosti, nego u intevjuima.
Ante Kvesić, ravnatelj SKB-a tranplantaciju je u Večernjem listu počeo najavljivati već 2014. “SKB Mostar će u roku od tri godine raditi 70 posto transplantacija”, naslov je jednog od niza članaka u toj tiskovini. Kasnijih godina opet je u istom mediju ponavljao da će s transplantacijama početi do kraja godine u kojoj daje intervju. Naravno, taj program još nije zaživio.
