Targetiranje novinara i javna politička retorika mogu dovesti do stvarnog ugrožavanja njihove sigurnosti. Najveći krivac za to stanje su pravosudne institucije koje samo nijemo posmatraju.
Nekoliko sati nakon što je tadašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik na konferenciji za medije grupu novinara nazvao „spodobama“ i optužio ih da rade protiv Republike Srpske, ispred zgrade u kojoj žive banjalučki novinari Nikola Morača i Aleksandar Trifunović oštećeni su njihovi automobili, piše Gerila.info.
Policija je ubrzo pronašla počinitelja, a slučaj je dobio sudski epilog. Izravna veza između političkih izjava i napada nikada nije dokazana. Ipak, upravo je taj događaj ostao jedan od najupečatljivijih primjera kada se u BiH govori o političkom targetiranju novinara, ne zato što dokazuje uzročno-posljedičnu vezu između političkih poruka i fizičkih napada, nego zato što otvara pitanje koje se godinama nameće samo od sebe: što se događa kada najmoćniji političari u zemlji novinare počnu predstavljati kao neprijatelje?
Političari tvrde da imaju pravo odgovoriti na kritičko izvještavanje, dok novinari upozoravaju da se granica između političke kritike i javnog proglašavanja neprijatelja sve češće briše.
Targetiranje kao uvod u napade
Novinar Nikola Morača kaže za Gerilu da targetiranje novinara i javna politička retorika mogu dovesti do stvarnog ugrožavanja njihove sigurnosti te da su najveći krivci za takvo stanje pravosudne institucije koje ništa ne poduzimaju, osobito ako napadi na novinare počinju od nositelja vlasti.
„Kada običan građanin vidi da političar nesmetano provocira, odnosno prijeti novinarima, zašto to ne bi radio i on? Opet se vraćamo na pravosuđe koje je tromo i sporo. Da oni rade svoj posao kako treba, sigurno ni jednom političaru ne bi palo na pamet da targetira i prijeti novinarima, kao ni običnom čovjeku“, kaže Morača.
Njegova tvrdnja nije zasnovana samo na osobnom iskustvu, nego i na višegodišnjem promatranju odnosa političkih elita prema medijima i novinarima koje označavaju kao neprijatelje, izdajnike ili strane plaćenike.
Poruka koja se šalje javnosti postaje vrlo jasna – takvo ponašanje je dopušteno. Stoga ne čude ni istraživanja o percepciji javnosti prema novinarima, prema kojima velik broj građana smatra da je poželjno fizički napasti novinara.
Sličan stav iznosi i banjalučki odvjetnik Aleksandar Jokić. On upozorava da nije uvijek moguće dokazati izravnu uzročno-posljedičnu vezu između javnog targetiranja i konkretnog napada, ali smatra da se takva povezanost ne može ignorirati.
„Ne mogu tvrditi da postoji stopostotna uzročno-posljedična veza između svakog javnog prozivanja i svakog napada. To se vrlo teško dokazuje. Ali postoji dovoljno osnova da se tvrdi kako javno targetiranje doprinosi ugrožavanju sigurnosti novinara. Upravo zato smo svojedobno razmišljali o pokretanju određenih pravnih inicijativa koje bi skrenule pozornost na takvu praksu“, kaže Jokić.
Njegov se stav u velikoj mjeri podudara s upozorenjima OSCE.
OSCE navodi da izjave javnih dužnosnika mogu izložiti novinare neprijateljstvu, zastrašivanju i sigurnosnim rizicima, osobito tijekom izbornih kampanja i politički osjetljivih razdoblja.
„Javno targetiranje novinara, neprijateljska retorika, prijetnje, zastrašivanje i kampanje diskreditacije doprinose atmosferi koja može obeshrabriti neovisno i istraživačko izvještavanje. Druga važna pitanja koja izazivaju zabrinutost uključuju transparentnost financiranja medija, ograničenu potporu istraživačkom novinarstvu, nedovoljnu provedbu i unaprjeđenje zakonodavnog okvira i javnih politika povezanih sa slobodom medija, kao i utjecaj velikih digitalnih platformi i tehnoloških kompanija na vidljivost i održivost medija“, naveli su iz misije OSCE-a u odgovoru na naš upit.
Republika Srpska: Od političkih sukoba do javnog etiketiranja
Kada se govori o političkom targetiranju novinara u Bosni i Hercegovini, prema brojnim istraživanjima, najveći broj takvih slučajeva dolazi iz Republike Srpske.
Tijekom posljednjih desetak godina brojni novinari, mediji i nevladine organizacije upozoravali su na obrasce javnog etiketiranja i diskreditacije koji dolaze od najviših političkih dužnosnika.
BN televizija, Buka, Capital, Gerila, CIN, Srpskainfo i brojni drugi mediji u različitim su razdobljima bili označavani kao politički protivnici vlasti, suradnici stranih veleposlanstava ili mediji koji rade protiv interesa Republike Srpske.
Takva retorika posebno je intenzivirana tijekom prosvjeda Pravda za Davida, kada su pojedini mediji koji su intenzivno pratili prosvjede predstavljani kao dio političkog projekta usmjerenog protiv institucija Republike Srpske.
Sličan obrazac ponovio se i tijekom rasprava o takozvanoj „kriminalizaciji klevete“, a kasnije i tijekom rasprava o zakonu o „stranim agentima“.
Novinari i medijske organizacije koji su kritizirali predložene zakonske izmjene često su javno predstavljani kao politički motivirani akteri, a ne kao profesionalci koji upozoravaju na moguće posljedice po slobodu izražavanja. U tom kontekstu treba promatrati i slučaj Nikole Morače i Aleksandra Trifunovića.
Nakon oštećenja njihovih automobila uslijedile su brojne reakcije domaćih i međunarodnih organizacija. Međutim, za mnoge novinare posebno je problematična bila činjenica da su incidentu prethodila javna prozivanja novinara i medija od strane političkih dužnosnika.
Morača danas smatra da najveći problem nije samo napad, nego činjenica da sustav ne uspijeva poslati jasnu poruku da su prijetnje i pritisci na novinare neprihvatljivi.
„Ugrožena nam je sigurnost i doslovno nemamo kome se obratiti. Kada su u pitanju prijetnje novinarima, policija često ne pokazuje dovoljno inicijative, a pravosuđe je sporo. Čak i kada slučaj dođe do suda, prolaze godine prije nego što se bilo što dogodi, odnosno prije nego što dođe do nekog epiloga“, naveo je za Gerilu.
Kada meta postane obitelj?
Da posljedice targetiranja ne ostaju uvijek na novinarima pokazuje i slučaj Almedina Šišića, novinara i urednika Valter portala.
Nakon tekstova i javnih objava o radu tadašnje gradonačelnice Sarajeva Benjamina Karić, u priču je uvučena i Šišićeva maloljetna kći, koju je Karić spominjala kao odgovor na tekstove Valter portala. Uslijedile su prijetnje koje su, kako navodi, dolazile s anonimnih profila na društvenim mrežama.
„Za sebe se nikada nisam posebno bojao. Ne zato što sam nešto posebno hrabar, nego zato što smatram da radim svoj posao. Ali kada su u pitanju članovi obitelji, to je već druga stvar. Upravo zato ne volim ni objavljivati fotografije svoje djece. To je cijena ovog posla“, kaže Šišić.
Njegovo iskustvo pokazuje da targetiranje često ne ostaje ograničeno na profesionalnu sferu. Kada politički sukobi prijeđu na obitelji novinara, granica između profesionalnog pritiska i osobne ugroženosti gotovo potpuno nestaje.
Šišić smatra da političke elite danas mnogo češće koriste društvene mreže nego sudove.
„Jedino čega se naša politička elita boji jest istraživačko novinarstvo. Ranije su mnogo češće koristili sudove i tužbe. Danas se mnogo češće koriste botovi, društvene mreže i kampanje diskreditacije. Pusti se priča da traje nekoliko dana, uključe se botovi i krene hajka“, dodaje Šišić.
Problem je već eskalirao jer se novinari počinju skrivati
Jedan od najupečatljivijih pokazatelja atmosfere linča nije zabilježen ni u jednoj policijskoj statistici.
Posljednjih godina među novinarima se sve češće može čuti da pojedine redakcije na javne događaje ne izlaze s jasno označenim mikrofonima i opremom na kojima su vidljivi nazivi medijskih kuća. Razlog nije marketinški. Razlog je sigurnost.
U okruženju u kojem su pojedini mediji godinama predstavljani kao neprijateljski, strani ili politički nepodobni, dio novinara procjenjuje da je sigurnije da ne budu odmah prepoznati.
Takve je pojave teško statistički izmjeriti, ali one predstavljaju jedan od najjasnijih pokazatelja da pritisci na medije proizvode posljedice koje nadilaze pojedinačne incidente.
Podaci misije OSCE-a potvrđuju da problem nije samo percepcija novinara.
Tijekom 2025. godine zabilježena su 42 incidenta usmjerena prema novinarima i medijskim djelatnicima u BiH. Godinu ranije evidentirana su 33 incidenta. Već do svibnja 2026. godine registrirano je oko 20 novih slučajeva.
Najčešći incidenti uključivali su ograničavanje pristupa sjednicama lokalnih skupština i vijeća, prijetnje novinarima, kao i javno targetiranje i diskreditaciju od strane političara i javnih dužnosnika.
OSCE upozorava da takvi slučajevi ne utječu samo na pojedine novinare. Oni ograničavaju pristup informacijama, podrivaju povjerenje javnosti u medije i stvaraju neprijateljsko okruženje za profesionalno novinarstvo.
Posebno je značajno što OSCE problem ne promatra isključivo kroz pitanje fizičke sigurnosti. Drugim riječima, sigurnost novinara ne može se promatrati odvojeno od ukupnog položaja medija u društvu.
Kada se razgovara s novinarima, pravnicima i predstavnicima organizacija koje se bave medijskim slobodama, gotovo svi dolaze do sličnog zaključka – najveći problem nije nužno nedostatak zakona, nego njihova provedba.
Nikola Morača smatra da je sporost pravosuđa jedan od ključnih razloga zbog kojih se pritisci na novinare nastavljaju.
„Čeka se tri ili četiri godine da bi se netko tko je prijetio novinarima uopće našao pred sudom“, napominje Morača.
Na sličan obrazac podsjeća i odvjetnik Aleksandar Jokić, posebno naglašavajući da je javnost godinama pogrešno informirana o zahtjevima novinarske zajednice za većom zaštitom.
„Nikada nije traženo da novinari postanu službene osobe. Tražilo se da napad na novinara bude tretiran ozbiljnije kada je povezan s obavljanjem novinarskog posla. S vremenom je to pogrešno predstavljeno kao zahtjev da novinari dobiju status službene osobe, što nikada nije bio slučaj“, podsjeća Jokić.
Da je takvo rješenje moguće, podsjeća Jokić, vidi se na primjeru Sjeverna Makedonija, gdje je u zakonodavstvo uvedeno da se napad na novinara, ali i članove njegove obitelji, ukoliko je povezan s njegovim poslom, tretira kao napad na službenu osobu.
Za njega je ključno pitanje kako osigurati učinkovitije reakcije institucija kada su novinari izloženi prijetnjama i pritiscima.
Istraživački novinari najčešća su meta diskreditacija
U gotovo svim razgovorima o targetiranju novinara pojavljuje se ista tema – istraživačko novinarstvo.
Almedin Šišić smatra da to nije slučajno.
„Jedino čega se naša politička elita boji jest istraživačko novinarstvo“, dodaje on. Njegova tvrdnja, kako kaže, odražava iskustvo brojnih novinara koji se bave korupcijom, javnim nabavama, zlouporabama položaja i vezama politike i biznisa. Upravo su oni najčešće mete kampanja diskreditacije.
Razlog je jednostavan – istraživačko novinarstvo proizvodi informacije koje političke elite često ne žele da budu objavljene. Umjesto osporavanja činjenica, mnogo je lakše osporiti novinara.
„Zbog toga se profesionalni mediji često pokušavaju izjednačiti s propagandnim portalima, tabloidima ili političkim projektima. Kada se javnost uvjeri da su ‘svi isti’, mnogo je lakše diskreditirati i one koji rade profesionalno“, podsjeća Šišić.
Iz misije OSCE-a stiže poruka da dosljedno pozivaju tijela vlasti u BiH da ojačaju zaštitu novinara i očuvaju slobodu izražavanja u skladu s međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava i obvezama država članica OSCE-a.
„To uključuje provođenje hitnih istraga i procesuiranje prijetnji i napada na novinare, suzdržavanje od zakonodavnih inicijativa koje bi mogle ograničiti slobodu izražavanja, poboljšanje institucionalnih odgovora na internetske prijetnje i govor mržnje, kao i promicanje javnog okruženja u kojem novinari mogu obavljati svoj posao bez straha od odmazde ili pritisaka“, poručuju iz OSCE-a.
Kako navode, vlasti također trebaju unaprijediti zakonodavni okvir i javne politike za zaštitu i slobodu medija, između ostalog i donošenjem zakona o transparentnosti vlasništva nad medijima te jasnih kriterija za financiranje medija iz javnih proračuna.
