Jedanaest godina je Teodora Zubović, medicinska sestra tehničar iz Bileće provela u Danskoj, radeći kao njegovateljica prije nego što je odlučila da se vrati u Bosnu i Hercegovinu.
Njena priča je jedna od stotine sličnih koje se odvijaju u sjeni statistike o migracijama, iza svakog broja u tabeli zavoda za statistiku stoji čovjek koji je morao izabrati između rodnog kraja i egzistencije.
Jedanaest godina u Danskoj
“Živjela sam u Danskoj, 11 godina” kaže Teodora, i u toj kratkoj rečenici stane čitavo desetljeće svakodnevice provedene daleko od doma. Razlozi zbog kojih je otišla nisu bili nimalo nepoznati već isti oni koji i danas tjeraju mlade ljude iz Hercegovine: nestabilna politička situacija i nemogućnost zaposlenja u rodnom kraju.
“Život u tuđini,, nikada nije bio lak. Svakodnevnica u drugoj državi je izgledala teško” prisjeća se, opisujući proces koji su prošli mnogi naši iseljenici prilagođavanje na potpuno drugačiji društveni sustav i mukotrpno učenje novog jezika, korak koji često odlučuje o tome hoće li se čovjek u novoj sredini snaći ili ostati zauvijek na margini. Dok se vanjski svijet mjeri poslom, plaćom i socijalnom sigurnošću, presudni trenutak za povratak rijetko dolazi iz te ravni. Kod Teodore je bio čisto emocionalne prirode.
“Presudni trenutak zbog kojeg sam se odlučila vratiti je bio emocionalni, obitelj mi je nedostajala”, kaže i u tim riječima leži možda najvažnija poruka cijele njene priče. Za mnoge povratnike ekonomska računica na kraju ustukne pred čežnjom za najbližima.
Povratak nije bio onakav kakav je zamišljala
Povratak, međutim nije donio isključivo olakšanje. Teodora govori o razočaranjima koja su je dočekala kod kuće.
“Prvo što sam primijetila je bilo to što se mnoge stvari nisu poklopile”, objašnjava navodeći konkretne primjere neuređenost grada i paradoksalno, otežano pronalaženje posla iako je upravo nedostatak zaposlenja bio jedan od razloga njenog odlaska prije jedanaest godina.
Zanimljivo je i to šta joj iz inozemstva nedostaje, a šta ne.
“Najviše mi nedostaje socijalno uređenje, kaže Teodora, dok s druge strane bez zadrške dodaje da joj ljudi iz tamošnjeg okruženja nikako ne nedostaju, opisujući odnose koje je tamo imala kao hladne. Ova ambivalentnost i žal za sustavom, ali ne i za društvom u kojem je taj sustav funkcionirao česta je tema u pričama naših povratnika.
Administrativno joj povratak nije predstavljao problem.
“Nisam imala administrativnih problema pri povratku no ono što je zaista otežalo ponovno uklapanje u domaću svakodnevicu tiče se sustava koji bi trebao biti oslonac svakog građanina zdravstva i obrazovanja” govori Teodora.
“Zdravstveni sustav ocjenjujem kao veoma loš”, nastavlja razgovor navodeći duge liste čekanja na preglede, ali neljubaznost osoblja kao dodatni teret za pacijente.
Slično razočaranje izražava i prema obrazovnom sustavu, koji je, po njenim riječima, ostao “po starom sustavi”, opterećen nagomilanim gradivom uz premalo praktične nastave.
Ipak, najveće razočaranje za Teodoru ne tiče se svakodnevnih usluga, već onoga što bi trebalo da bude temelj svakog društva. “Najviše me je razočarala loša politika sadašnjih predstavnika”, priča dalje.
“Ne razmišljam o odlasku”
Unatoč svim poteškoćama na koje je naišla, Teodorina odluka je konačna.
“Ne razmišljam o odlasku. Hercegovina je najljepše mjesto za stanovanje”, ističe navodeći izuzetno dobru klimu i krug prijatelja kao razloge zbog kojih je ostanak neupitan. Za nju je, na kraju, blizina obitelji ono što najviše teži na vagi – vrijednost koju, kaže, nijedan strani sustav, koliko god uređen bio, nije mogao nadomjestiti.
Svoju poruku onima koji tek razmišljaju o povratku Teodora upućuje bez ulepšavanja, ali s dubokim uvjerenjem: da razmisle, jer je rodna gruda – jedino mjesto gdje se čovjek osjeća kao svoj na svome.
Šta pokazuju brojke iza priče
Teodorina priča nije izoliran slučaj već je dio šireg demografskog toka koji institucije prate, iako, kako pokazuju njihovi odgovori, ne uvijek do detalja koji bi bili dovoljni za potpunu sliku.
Općina Bileća, iz koje Teodora dolazi ne raspolaže preciznom evidencijom o tome koliko se građana vratilo iz inozemstva u posljednjih pet godina, niti koliko ih se ponovo odselilo. Dostupni su podaci Republičkog zavoda za statistiku Republike Srpske o unutrašnjim migracijama prema kojima se u Bileću od 2020. do 2024. Godine doselilo 159 osoba, dok ih se odselilo 436 – migracijski saldo od minus 277 stanovnika.
Iako se ne radi o iseljavanju u inozemstvo, trend je jasan Bileća bilježi više odlazaka nego dolazaka. Demografska slika je i inače nepovoljna. U 2024. godini u Bileći je rođeno 103 djece, dok je umrlo 140 osoba, što je prirodni pad od 37 stanovnika. Procijenjeni broj stanovnika smanjio se sa 10.052 u 2020. Na 9.556 u 2024. godini, a prema procjeni za 2022. godinu čak 21,74 posto stanovništva bilo je starije od 65 godina, naspram samo 14,34 posto djece do 14 godina.
Općina trenutno nema usvojenu strategiju razvoja, prethodna je istekla još 2013. godine, a nacrt za razdoblje 2020–2029. nikada nije prošao proceduru usvajanja.
Nova procedura izrade strategije pokrenuta je u srpnju 2026. godine uz najavu da bi dokument trebao biti gotov do kraja rujna iste godine.
Kada je riječ o konkretnoj podršci, postoje primjeri poput stambenog zbrinjavanja obitelji Popara, čija je kuća oštećena u zemljotresu 2022. godine, a obnovljena je kroz suradnju Općine sa Republičkim sekretarijatom za raseljena lica i migracije, u vrijednosti većoj od 82.000 KM. Najavljena je i izgradnja novog vrtića vrijednog oko 4,2 milijuna KM, kapaciteta 200 djece, sa jasličkim grupama za najmlađe.
Ni Centar za socijalni rad Grada Mostara ne bilježi zaseban broj zahtjeva povratnika za jednokratnu pomoć već ističe da se prava ostvaruju prema općim zakonskim uvjetima dok posebni programi za povratnike spadaju u nadležnost drugih institucija.
Iz Centra poručuju da su materijalna ugroženost, neuposlenost i stambeno pitanje najčešći problemi s kojima se korisnici, uključujući povratnike, susreću, te da je jačanje međuinstitucionalne saradnje i dostupnosti informacija ključno za unapređenje sustava.
Između cifara i čovjeka
Ono što Teodorina priča otkriva, a što statistika sama po sebi ne može, je unutarnji sukob koji prati svaku odluku o povratku, između racionalne procjene uvjeta života i emocionalne potrebe za pripadanjem Bileća, kao i cijela Hercegovina, suočava se sa ozbiljnim demografskim izazovom koji nadilazi pojedinačne sudbine,
Ipak priče poput Teodorine podsjećaju da iza svake brojke o migracijskom saldu stoji čovjek koji je, u jednom trenutku morao odlučiti šta mu je važnije rodni kraj ili egzistencija.
Za Teodoru, čini se, taj odgovor više nije upitan.
M. Zukanović/Istina.media
