Jednom davno slušala sam propovijed našega umirovljenog kardinala Vinka Puljića u mostarskoj katedrali. Govorio je o gradnji crkve na Grbavici i tada izgovorio rečenicu koju nikada nisam zaboravila: „Sve po zakonu, a po našim leđima.“
Bilo je to nekako u vrijeme kada je Željko Komšić prvi put zasjeo u fotelju hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine nehrvatskim glasovima. Tada je još imao želju prijeći preko Neretve i upoznati narod na čijim glasovima i plaći gradi političku karijeru, pa ga je prilično uznemirio moj tekst u kojem sam podsjetila da je kao načelnik branio gradnju crkve na Grbavici. Zaboravilo se to davno.
Ali ta Puljićeva rečenica – „Sve po zakonu, a po našim leđima“ – ostala mi je zvoniti u glavi sve ove godine. Toliko puta da je odavno prerasla kontekst u kojem je izgovorena. Prelila se u sve pore društva. Mnogo toga čovjek s vremenom zaboravi, ali neke rečenice ostanu. Ne zato što su posebno lijepe ili mudre, nego zato što su zbilja.
Danas mi, na 42 stupnja u Mostaru, pred sam kraj radnog vremena, stiže odgovor ministra u Vladi Republike Hrvatske Branka Bačića. U njemu se, pojednostavljeno rečeno, objašnjava kako je potpuno formalno ispravno i normalno da ministar HDZ-a BiH, iz sestrinske stranke HDZ-a Hrvatske, za svoju privatnu tvrtku dobije sredstva hrvatskih poreznih obveznika.
Ne mogu se ne zapitati što bi o tome rekli građani Republike Hrvatske. Baš bih voljela vidjeti rezultate jedne jednostavne ankete, primjerice na Indexu: Jeste li za to da novac hrvatskih poreznih obveznika ide privatnoj tvrtki Čovićeva ministra iz BiH?
Još više me zanima što o tome misle ljudi koji godinama prijavljuju svoje projekte na iste javne pozive, ulažu vrijeme, trud i novac, a nikada nisu dobili ni euro potpore. Ljudi koji nisu politički povezani, nisu bliski HDZ-u BiH i nemaju telefonski imenik kakav očito imaju neki drugi.
Ali od svega me ipak najviše muči zašto sebi ne postavljaju jedno pitanjje.
Je li ono što je zadovoljeno formalno ujedno i moralno?
Je li ikoga na ovome dunjaluku više išta sram? Zacrveni li se itko ponekad pred drugim čovjekom? Ili barem pred samim sobom?
Znaš da si ministar. Znaš da primaš plaću o kakvoj mnogi mogu samo sanjati. Znaš da vodiš resor i da predstavljaš javnost. Kako sam ne procijeniš da nije primjereno prijaviti vlastitu privatnu tvrtku na program koji se javnosti predstavlja kao pomoć povratku Hrvata u Bosnu i Hercegovinu?
Dobro, hajdemo pretpostaviti i drugu mogućnost.
Možda te nije sram, ali jesi li čuo za istinu.
Ustaneš ujutro, otvoriš prijavu i kažeš: „Stisnut ću send. Što me briga.“
U redu. Stisni.
Ali onda u prijavi napiši cijelu istinu. Napiši da nisi samo direktor. Napiši da si i ministar. A ne po potrebi samo direktor, a kad treba direktoru ministar. Neka Povjerenstvo zna tko podnosi prijavu. Neka odlučuje potpuno informirano. Neka zna da iza imena tvrtke ne stoji samo gospodarstvenik, nego i čovjek koji obnaša jednu od najviših izvršnih dužnosti u svojoj županiji.
Jer ne možeš biti samo direktor kada tražiš novac, a ministar kada daješ izjave. Ne možeš, po potrebi, skidati i vraćati političku funkciju kao kaput.
Javna dužnost nije nešto što postoji samo tijekom radnog vremena ili kada odgovara. Ona nosi odgovornost i onda kada se ispunjava obrazac za javni poziv. I zato se ponovno vraćam na onu rečenicu kardinala Puljića.
“Sve po zakonu, a po našim leđima”. Ugradili su nepravdu kao imperativ u sustav, i ne propituju pravdu i ne govore istinu. I sve je po zakonu, ali po našim leđima. K.Perić/Istina.media
