Bosna i Hercegovina ušla je u izbornu godinu. No, dok bi u nekim drugim državama izborna godina bila razdoblje u kojem se intenzivno radi na ispunjavanju obećanja i približavanju građanima, u Bosni i Hercegovini je to “otpisana” godina u kojoj se ništa neće riješiti.
Građani, a kako se čini i političari, pomireni su s tim da će u 2026. godini teško doći do usvajanja zakona neophodnih na europskom putu Bosne i Hercegovine, ali i onih koji bi realno, barem dugoročno, trebali poboljšati kvalitetu života. Vladajuća koalicija, koja se hvalila najbrže formiranim Vijećem ministara 2023. godine, još se prošle godine “raspala” u ideološkom smislu, iako su faktički ostali zajedno, piše Klix.
Upravo je to jedan od “neriješenih” i zaboravljenih problema kojima je javnost bila opterećena prošle godine. Stranke Trojke pokrenule su smjenu SNSD-ovih ministara i kadrova iz vodstva Parlamentarne skupštine BiH. Održani su brojni sastanci, no iz svega je proizašla samo smjena Nebojše Radmanovića iz vodstva Zastupničkog doma PSBiH.
Jedno od zaboravljenih pitanja je i Zakon o sudu (sudovima) Bosne i Hercegovine. Taj je zakon jedan od uvjeta za otvaranje pregovora s Europskom unijom. Osim problema koji se tiču nadležnosti, glavno političko pitanje je sjedište suda. Dok je strankama iz Federacije i opoziciji iz RS-a bilo prihvatljivo Istočno Sarajevo, SNSD je inzistirao na Banjoj Luci. Ovo je pitanje ostalo neriješeno, baš kao i problemi koji se povremeno javljaju na razinama županija pri usklađivanju s višim razinama vlasti.
Vladajući se ne mogu dogovoriti ni o tome tko će biti glavni pregovarač s Europskom unijom. Stranke iz Federacije BiH ne žele prihvatiti da pregovarača imenuje SNSD.
Gubici zbog neprovođenja reformi
Jedno od pitanja zbog kojeg će građani izravno osjetiti financijske posljedice vjerojatno je činjenica da ćemo do kraja 2026. godine ostati bez 378 milijuna eura iz Plana rasta. Bosna i Hercegovina je slanjem Reformske agende prihvatila ispunjenje 113 mjera, odnosno reformi, u zacrtanim rokovima.
Prvi rok bio je u prosincu prethodne godine, a trebalo se provesti više od 50 reformi koje bi našoj zemlji donijele više od 370 milijuna eura. Znatan dio tog novca došao bi kao bespovratna pomoć (grant), dok bi drugi dio bio dostavljen u obliku kredita. Kako taj rok nije ispunjen, pokrenut je poček (grace period) koji traje ukupno godinu dana. Po isteku tog razdoblja, novac bi za BiH bio nepovratno izgubljen, a sredstva bi bila preusmjerena drugim zemljama obuhvaćenima Planom rasta.
Naravno, osim ovih aktualnih pitanja vezanih za europski put, neriješena ostaju i pitanja iz presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetima Sejdić-Finci te Zornić.
Iako su se u proteklom razdoblju oko ovih pitanja lomila politička koplja i ona su se činila ključnima za budućnost Bosne i Hercegovine, izborna godina dovela je do preokreta. Političarima je sada sve ono što je bilo ključno bitno samo ako se može iskoristiti u svrhu izborne kampanje, dok će krupna pitanja čekati novo formiranje vlasti i neki novi “reformski zamah”.
