Imala je samo 17 godina kada je odlučila suprotstaviti se nasilniku, mafiji, zakonima i društvu koje je od žrtve silovanja očekivalo da se uda za svojeg silovatelja. Njezino „ne” postalo je simbol ženske slobode i dostojanstva.
Postoje žene koje su mijenjale svijet velikim političkim govorima, revolucionarnim otkrićima ili borbom na ulicama. A postoje i one koje su povijest promijenile jednom jedinom riječju.
Za Francu Violu ta je riječ bila – ne.
Rođena 9. siječnja 1948. godine u gradiću Alcamu na Siciliji, Franca je odrasla u skromnoj poljoprivrednoj obitelji, u društvu u kojem su čast, obiteljski ugled i poslušnost žena bili duboko ukorijenjeni u svakodnevni život.
U Italiji šezdesetih godina prošlog stoljeća žena koja je pretrpjela silovanje nije bila promatrana samo kao žrtva zločina. Prema tadašnjim društvenim shvaćanjima, smatralo se da je izgubila čast, a s njom i mogućnost dostojanstvenog života.
Postojao je čak i zakon koji je silovatelju omogućavao da izbjegne kaznu ako se oženi svojom žrtvom.
Taj se običaj nazivao matrimonio riparatore – „popravni brak”.
Franca Viola odlučila je da neće pristati na takvu sudbinu.
Otmica koja je trebala završiti brakom
Sve je počelo kada je Franca raskinula zaruke s Filipom Melodijom, muškarcem povezanim s lokalnim mafijaškim krugovima. Melodia nije prihvatio njezinu odluku.
Dana 26. prosinca 1965. godine, zajedno sa skupinom naoružanih muškaraca, upao je u obiteljsku kuću Viola i oteo sedamnaestogodišnju djevojku.
Tijekom zatočeništva Franca je bila izložena zlostavljanju i seksualnom nasilju.
Melodia je računao na tadašnje zakone i društvene običaje. Vjerovao je da će se Franca, kako bi izbjegla javnu sramotu, morati udati za njega.
U tadašnjoj Italiji članak 544. Kaznenog zakona predviđao je da brak počinitelja sa žrtvom seksualnog nasilja dovodi do prestanka kaznenog progona za određena kaznena djela.
Drugim riječima, muškarac je mogao počiniti silovanje, a zatim brakom sa žrtvom izbjeći kaznenu odgovornost.
Za mnoge žene takav brak značio je doživotnu prisilnu vezu s čovjekom koji im je nanio nasilje.
No Franca nije pristala.
„Ja nisam ničije vlasništvo”
Nakon što je oslobođena 2. siječnja 1966. godine, Franca je odbila udati se za svojeg otmičara i silovatelja.
Uz potporu oca Bernarda i obitelji odlučila je potražiti pravdu na sudu.
Bio je to iznimno hrabar čin u društvu u kojem se od žena očekivalo da šute, a od obitelji da vlastiti ugled stave ispred pravde.
Franci Violi pripisuje se izjava koja je postala simbol njezine borbe:
„Ja nisam ničije vlasništvo. Nitko me ne može prisiliti da volim osobu koju ne poštujem. Čast gubi onaj tko čini takve stvari, a ne onaj tko ih trpi.”
Njezina odluka izazvala je golemu pozornost talijanske javnosti.
Obitelj Viola suočila se s prijetnjama, zastrašivanjem i društvenom izolacijom. Prema dokumentima talijanskog Državnog arhiva, godinama su živjeli pod policijskom zaštitom, a pritisci su ozbiljno ugrozili i njihovu egzistenciju.
Ipak, nisu odustali.
Franca nije tražila osvetu. Tražila je pravo da sama odlučuje o svojem životu.
Suđenje koje je potreslo Italiju
Suđenje Filipu Melodiji održano je u prosincu 1966. godine i privuklo pozornost talijanskih i međunarodnih medija.
Obrana je pokušavala prikazati otmicu kao dobrovoljni bijeg zaljubljenog para, što je bila poznata praksa u tradicionalnom sicilijanskom društvu.
No sud nije prihvatio takvu verziju događaja.
Melodia je osuđen na 11 godina zatvora, a kazna mu je poslije smanjena.
Franca Viola postala je simbol otpora društvenim pravilima koja su žrtve nasilja kažnjavala sramotom, a počiniteljima omogućavala izbjegavanje odgovornosti.
Njezin slučaj otvorio je široku raspravu o položaju žena, seksualnom nasilju i zastarjelim odredbama talijanskog zakonodavstva.
Trebalo je proći još 15 godina da se zakon promijeni
Iako je Francina odluka izazvala snažan društveni odjek, sporni zakon nije odmah ukinut.
Tek 1981. godine Italija je ukinula zakonske odredbe koje su omogućavale takozvani popravni brak, kao i odredbe o zločinu iz časti.
Bilo je potrebno još 15 godina da seksualno nasilje, reformom iz 1996. godine, u talijanskom kaznenom zakonodavstvu bude izričito svrstano među kaznena djela protiv osobe, umjesto protiv javnog morala.
Franca Viola nije sama promijenila te zakone, ali njezina je odluka postala jedna od ključnih prekretnica u borbi za njihovu promjenu.
Pokazala je da čast žene ne može biti izgubljena zbog nasilja koje je nad njom počinjeno.
I da zakon, samo zato što postoji, ne mora biti pravedan.
Život nakon povijesnog „ne”
Franca se 1968. godine udala za Giuseppea Ruisija, muškarca kojeg je sama odabrala i s kojim je osnovala obitelj.
Bio je to još jedan važan trenutak u njezinoj životnoj priči. U društvu koje je smatralo da silovana žena više nije dostojna braka, Franca je nastavila živjeti prema vlastitim odlukama.
Nije gradila političku karijeru niti je težila slavi. Željela je miran obiteljski život, daleko od javnosti.
Godine 2014. tadašnji talijanski predsjednik Giorgio Napolitano odlikovao ju je visokim državnim odličjem, priznavši njezinu povijesnu ulogu u emancipaciji žena.
Djevojka koja se nekada morala braniti od društvene osude postala je žena kojoj je država odala priznanje za hrabrost.
Zašto je Franca Viola važna i danas?
Priča France Viole nije samo priča o Italiji šezdesetih godina prošlog stoljeća. To je priča o društvu koje je odgovornost za nasilje prebacivalo na žrtvu. O običajima koji su bili snažniji od pravde. O obiteljskom ugledu koji se smatrao važnijim od ženskog dostojanstva.
Ali prije svega, to je priča o djevojci koja je odbila prihvatiti da drugi odlučuju o njezinu tijelu, životu i budućnosti.
Franca Viola nije bila predsjednica, znanstvenica ni revolucionarka u uobičajenom smislu te riječi.
Bila je djevojka iz malog sicilijanskog mjesta koja je, suočena s nasiljem i nepravdom, odlučila da neće šutjeti. I upravo zato zaslužuje mjesto među ženama koje su mijenjale svijet.
Jer ponekad najveće revolucije ne počinju velikim govorima. Ponekad počinju onda kada jedna žena, unatoč svemu, odluči reći – ne.
