Dragan Čović, zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda PSBiH, pozvao je jučer na vršenje pritiska na visokog predstavnika Christiana Schmidta da povuče Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, o čemu je Raport već pisao, a sada otkrivamo pravu pozadinu ove Čovićeve ideje.
Naime, iako je Čović kazao da bi se na taj način riješio problem lokalnih zajednica u Federaciji BiH, koje zbog nemogućnosti raspolaganja državnom imovinom trpe financijske gubitke, Raport saznaje da se iza ove inicijative krije mnogo konkretniji političko-ekonomski interes.
Prije svega projekt Južne plinske interkonekcije, u koji su posljednjih mjeseci aktivno uključeni akteri američke administracije. Čović sada taj strateški interes Amerikanaca želi okrenuti u svoju korist i zato je jučer „ubacio bubu u uho“ iznoseći javno ideju o ukidanju zabrane raspolaganja državnom imovinom, i to na sjednici Doma naroda PSBiH koju prate i međunarodni predstavnici, piše Raport.
Indirektna poruka Amerikancima
U prvoj fazi svog plana Čović nije spominjao Južnu interkonekciju, nego je „suptilno“ od ministra pravde BiH Davora Bunoze, inače kadra njegove stranke, tražio podatke o posljedicama po investicije koje zbog nemogućnosti raspolaganja državnom imovinom imaju lokalne zajednice.
Sve je inscenirano tako da Bunoza, kako je sam rekao, šokantne podatke o štetama iznese javno, na sjednici Doma naroda PSBiH.
Tako je Čović te dramatične podatke o gubicima investicija povezao s potrebom pritiska na visokog predstavnika u BiH da povuče Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom.
No, Raportovi izvori tvrde da u ovom slučaju Čović nije mislio da pritisak vrše domaći političari, nego da je to bio indirektan poziv američkoj administraciji, koji Čović ne želi izravno izreći, ali će ga sigurno potencirati na sastancima o Južnoj plinskoj interkonekciji.
Naime, u sadašnjem pravnom okviru značajan dio trase i prateće infrastrukture Južne plinske interkonekcije prolazi preko imovine koja spada u režim zabrane raspolaganja državnom imovinom.
To znači da su odluke o korištenju, ustupanju ili prenamjeni te imovine pravno rizične i politički sporne, a u nekim slučajevima praktično neprovedive bez ulaska u zonu kršenja važećih odluka visokog predstavnika, ali i Ustavnog suda BiH.
Ukidanjem zabrane ili njezinim ozbiljnim ublažavanjem odluke bi se faktički spustile na razinu lokalnih i entitetskih vlasti.
U takvom scenariju, koji predlaže Čović, upravo one sredine – a to su gotovo sve kroz koje prolazi trasa – u kojima HDZ BiH ima potpunu političku kontrolu time bi dobile mogućnost da samostalno odlučuju o imovini na kojoj je danas zabrana, uključujući i zemljište ključno za realizaciju energetskih projekata.
Time bi se pitanje državne imovine iz sistemskog i državnog problema pretvorilo u niz parcijalnih političkih odluka, u kojima bi svatko, u ovom konkretnom slučaju HDZ BiH, „rješavao“ ono što mu u tom trenutku treba.
U tom kontekstu, Čovićeva inicijativa više ne izgleda samo kao načelna briga za razvoj, nego i kao pokušaj da se kroz, za SAD poželjan i važan projekt, progura model u kojem se državna imovina faktički decentralizira bez zakona i bez političkog konsenzusa.
Jer Čović vrlo dobro zna da Christian Schmidt ne djeluje u političkom vakuumu i da su stavovi najutjecajnijih zapadnih veleposlanstava, posebno SAD-a, faktor koji itekako utječe na njegove odluke.
Evidentno je da Čović činjenicu da je Južna interkonekcija izuzetno važna za Washington pokušava iskoristiti na način da usmjeri pritisak SAD-a na OHR i Schmidta te lukavo zabranu raspolaganja državnom imovinom predstavi kao štetu investicijama.
Zato ne bi bilo iznenađenje da se uskoro Schmidt izravno suoči s porukom da zabrana raspolaganja državnom imovinom stoji na putu važnim geopolitičkim ciljevima i realizaciji Južne interkonekcije.
Odbijanje zakona – uvertira za alternativno „rješenje“
Čovićev potez stoga se može čitati i kao pokušaj da promijeni okvir rasprave o državnoj imovini, za koju je do sada vrijedilo da bi se zabrana ukinula samo ako se usvoji državni zakon o imovini BiH u Parlamentu BiH.
No, i za svoju inicijativu Čović je napravio uvertiru. Zajedno sa SNSD-om nedavno su demonstrirali stav da nema njihove suglasnosti za bilo kakav prijedlog donošenja tog zakona.
Zatim je krenuo u realizaciju plana prema kojem zabrana raspolaganja državnom imovinom „blokira investicijski razvoj“ i da je jedino rješenje da Schmidt ukine zabranu raspolaganja tom imovinom.
Nema sumnje da je razvojni problem u kontekstu neriješenog pitanja državne imovine realan i da je za svakog ozbiljnog investitora pravna sigurnost temelj ulaganja. Jer ako općine, gradovi i investitori ne znaju može li netko sutra osporiti dozvolu, projekt ili vlasništvo nad zemljištem, kapital se povlači. U tom smislu, sadašnja situacija objektivno guši razvoj.
S druge strane, daleko veću cijenu država BiH platila bi ako bi zabrana bila povučena prije nego što se donese zakon o državnoj imovini. U zemlji u kojoj se otvoreno napada ustavni poredak i u kojoj se i danas negira da država uopće ima svoju imovinu, to bi proizvelo novu pravnu nesigurnost, mnogo opasniju i dugoročno pogubniju od one kojom Čović opravdava svoj prijedlog, iza kojeg još uvijek krije osobni interes i interes HDZ-a BiH.
Ako bi Čovićev plan uspio, osim koristi koje bi on i HDZ BiH ostvarili kroz Južnu interkonekciju, gotovo je izvjesno da bi se ponovno otvorila utrka za knjiženje, prodaju i prenamjenu imovine, uz novi val sudskih sporova, administrativnih blokada i političkih sukoba u svim dijelovima zemlje.
Što je najgore, država bi bila lišena svakog stvarnog pravnog osnova da zaštiti ono što joj pripada, a status quo mogao bi potrajati sve dok s političke scene ne odu oni koji sustavno osporavaju državi pravo na vlastitu imovinu. A tko jamči da i neka buduća generacija političara, „odgojena“ na istoj matrici, neće nastaviti isti posao, uvjerena da je državu normalno razvlašćivati i slabiti?
Opasan plan
Zato je Čovićev prijedlog, iako se na prvi pogled čini opravdanom brigom za razvoj, suštinski opasan po državu. Sadašnja zabrana, ma koliko se kršila – ne samo u entitetu RS nego i u Federaciji BiH – ipak je posljednja brana pred onima koji bi državu u potpunosti razvlastili. A Čovićev prijedlog vodi upravo tome. Stoga se s pravom možemo zapitati: što će nam razvoj i gospodarstvo ako nemamo državu koja je vlasnik svoje imovine?
Podsjećamo, prije dva desetljeća tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown nametnuo je zakon kojim je privremeno zabranjeno raspolaganje državnom imovinom, s ciljem da se spriječi njezina prodaja i knjiženje na entitete i niže razine vlasti dok se to pitanje ne uredi zakonom na državnoj razini. Cilj je bio jasan – spriječiti trajno „razvlaštenje“ države prije političkog dogovora.
Aktualni visoki predstavnik Christian Schmidt dodatno je pooštrio i precizirao ovaj zakon, proširujući definiciju državne imovine na imovinu iz sukcesije, imovinu bivše SR BiH, kao i na poljoprivredno zemljište, rijeke i šume, za koje je Ustavni sud BiH već utvrdio da predstavljaju državnu imovinu. Upravo to proširenje, tvrde lokalne vlasti i dio političara, dodatno je zakočilo investicije i projekte širom zemlje.
Istodobno, ono što je zamišljeno kao privremena mjera pretvorilo se u dugoročni sustavni problem, ponajprije zato što SNSD, na čelu s Miloradom Dodikom, ali i druge stranke iz RS-a, uporno odbijaju svaki pokušaj donošenja zakona o državnoj imovini. Pri posljednjem pokušaju u Predstavničkom domu PSBiH, kada se o zakonu glasalo po hitnom postupku, protiv su bili i zastupnici HDZ-a BiH. Zajedničkim snagama zakon su srušili i u redovitoj proceduri, preko svojih članova u Ustavnopravnom povjerenstvu, koje mu je dva puta dalo negativno mišljenje.
Takvim stavovima SNSD i HDZ BiH praktično su „cementirali“ blokadu. A sada Čović predlaže da se izvrši pritisak na visokog predstavnika kako bi ukinuo zabranu raspolaganja državnom imovinom.
Zato je pojačani interes Amerikanaca za što bržu realizaciju Južne interkonekcije Čoviću došao kao „kec na desetku“.
Također, i sam Schmidt, iako je ranije razmišljao drugačije, krajem prošle godine u izvješću Vijeću sigurnosti UN-a naveo je da bi režim zabrane raspolaganja državnom imovinom trebalo postupno ublažavati.
Upravo to „omekšavanje“ stava otvorilo je prostor domaćim političarima – u ovom slučaju Čoviću – da traže promjene, a da to više ne izgleda kao izravan udar ni na državu ni na OHR, dok je istodobno poslana poruka onima koji bi trebali vršiti pritisak – Amerikancima, iako to Čović nije izravno rekao.
