I ove godine je obljetnicu Bleiburga država Hrvatska obilježila i slanjem veleposlanika u Austriji. No ni današnji Beč nema želju podržati takva okupljanja.
Na Bleiburškom polju u Austriji je i ovog petka (16.5.) održana 80. obljetnica stradanja – i već kod pitanja, tko je tamo poginuo od partizana se već desetljećima lome koplja. Austrija je zabranila nekakvo masovno okupljanje jer osim civila koji su „bježali od partizana” na kraju rata, tamo se okupilo i mnoštvo ustaške i drugih pridruženih vojski nakon njihove kapitulacije.
Utoliko je to i desničarsko-ekstremističko slavljenje Nezavisne Države Hrvatske, prema mišljenju austrijskog parlamenta, iako su pokrovitelji te manifestacije Hrvatski sabor i Hrvatska katolička crkva. Tako se i ove godine, usprkos zabrani i u prisutnosti austrijske policije, okupilo tek stotinjak osoba, ali je ipak imalo i službeni značaj: u ime predsjednika Sabora i Vlade na spomen-obilježje žrtvama položio je vijenac hrvatski veleposlanik u Austriji Daniel Glunčić, a sveta misa održana je u bleiburškoj župnoj crkvi.
Organizator skupa, Počasni bleiburški vod se žalio na zabranu okupljanja austrijskom Ustavnom sudu i uporno se spominjala određena vjerojatnost da najviša tamošnja pravosudna adresa odluči u organizatorovu korist. Ako ne ove godine, onda svakako neke od idućih. No ipak, prema onome što smo čuli iz Austrije, nije baš realno to zaista očekivati. „Trenutno u Austriji za to ne postoji politička volja ni u jednoj relevantnoj stranci“, rekao nam je na ovu temu Dario Brentin, austrijsko-hrvatski politolog iz Centra za jugoistočno-europske studije Sveučilišta u Grazu, piše DW.
Pretvaranje u neonacističku manifestaciju
„Točnije, nema volje za ponovno oživljavanje komemoracije na Bleiburškom polju ili za osporavanje zabrane nacionalnog vijeća. Najveći interes za to možda još postoji u FPÖ-u, Slobodarskoj stranci Austrije, ali osim pojedinaca, nema nikakvih naznaka da bi se tu mogao razviti politički pritisak ili šira solidarnost. Kärntner Heimatdienst, Koruška domovinska služba pod vodstvom Andreasa Mölzera, bivšeg utjecajnog političara FPÖ-a, usko je povezana s Počasnim bleiburškim vodom i povremeno se bavi tom temom, ali izvan njihovog ograničenog dosega nema gotovo nikakvog utjecaja.”
Društvena i politička percepcija tog događanja van povijesnih činjenica i revizionističke kulture sjećanja, po Brentinovim riječima, oblikovana je ponajviše u prošlom desetljeću, kad je broj sudionika komemoracije znatno porastao. „To je privuklo pažnju austrijske javnosti, zatim i politike, zahvaljujući većem interesu novinara za nepravilnosti na tim skupovima. Tu percepciju smatram učvršćenom, a kroz izvješće stručne komisije i odluku Nacionalnog vijeća može se predmet smatrati ‘riješenim’. Pojednostavljeno govoreći, sve ili gotovo sve političke stranke ‘sretne’ su što se više ne moraju baviti tom temom.”
I list FAZ je objavio članak o zločinu počinjenom na Bleiburgu i neposredno nakon toga. Ali je problem politički kontekst obilježavanja tog stradanja – ne na kraju jer su ustaške glavešine pobjegle već ranije i uopće nisu bili u Bleiburgu.
Jugoslavenska odgovornost i hrvatski revizionizam
Nepravilnosti su uključivale isticanje ustaških, a time ujedno naci-fašističkih simbola i parola, tj. evidentno ideološko poistovjećivanje sudionika komemoracije s dotičnim režimima. Vremenom je to postao glavni revizionistički skup za hrvatske političke snage tog tipa. No pobjednici, jugoslavenske vlasti kojima je britanska vojska ’45. izručila zarobljene ustaše, četnike i druge naci-fašističke kvislinške vojnike, također su znatno pridonijeli kasnijim prijeporima. Ne samo tako što su više desetaka tisuća zarobljenika poubijali mahom bez suđenja, pa je jasno da je među njima bilo i nevinih pojedinaca.
„Danas između ostalog svjedočimo efektima činjenice da u vrijeme komunističke Jugoslavijenije bilo moguće slobodno istraživati sve to u vezi s Bleiburgom, tj. s onim što se zbivalo neposredno poslije“, mišljenja je Božo Kovačević, bivši hrvatski diplomat i političar, danas predavač s Visoke škole međunarodnih odnosa Dag Hammarskjöld na zagrebačkom Sveučilištu Libertas. No posve je nešto drugo, kao što dalje on zaključuje, kad ekstremne nacionalističke snage nastoje na tome provesti temeljitu povijesnu reviziju, čak te žrtve forsirano prikazati kao nekakve borce za demokratsku Hrvatsku.
Austrija tu ima i svog „prljavog veša”
„Nema sumnje da su pogubljenja bez suđenja bila – zločin. No sad ovi drugi sasvim prešućuju karakter NDH, to da je ona bila zajednička hitlerovsko-mussolinijevska tvorba, da je npr. na svojoj prvoj sjednici njezina vlada objavila rat Sjedinjenim Državama, da je provodila rasne zakone, da je sam poglavnik Ante Pavelić dao pobiti visoke pripadnike svog režima koji su predlagali savezništvo sa Zapadom, itd. A nakon službene kapitulacije Njemačke, ta se vojska svejedno nastavila boriti protiv partizana, jedne od pobjedničkih vojski koje su toga njemačkog okupatora i porazile“, napomenuo je Kovačević za DW.
Nekakvo veliko okupljanje u spomen NDH kao ovo 2018. ne odgovara gotovo nikome u Austriji, a i to doba nacionalističkih proslava se teško mogu ponoviti.
„Interpretacija povijesti u izvedbi Počasnog bleiburškog voda predstavlja stoga apsolutni revizionizam i očito je zašto austrijske vlasti nisu to spremne prihvatiti. Značilo bi takvo prihvaćanje, donekle, da se legalizira i Anschluss koji je bio proveo Hitler, kao i onu Europu kojoj su pripadale ustaše“, zaključio je Kovačević, upozoravajući da su današnje hrvatske vlasti poduprle revizionizam faktičnim negiranjem demokratske evolucije jugo-komunističkog režima iz njegove kasnije faze. No s rastom desnih snaga suočava se i austrijska politika, te se ionako čini da ništa od toga nije definirano zauvijek.
