U Mostaru je održano peto po redu ročište na suđenju Anisu Kalajdžiću za svirepo ubojstvo Aldine Jahić. Svjedočio je Anisov prijatelj iz djetinjstva Omer Hodžić. Aldinina prijateljica, Mostarka Elma Šuta prati suđenje i objavljuje postove, koje potom dijele stotine. Nakon održanog ročišta objavila je još jedan potresan post na društvenoj mreži Facebook, koji prenosimo u cjelosti.
“5 dan suđenja… Svaki korak prema toj sudnici teži je od prethodnog. Danas… danas su se lomila i najčvršća srca, a oni osjetljiviji, vjerujte mi, bez lijeka za smirenje ovo nisu mogli preživjeti. Jer izgovorena je jedna rečenica. Jedna jedina rečenica koja nas je sve prisutne u sekundi ubila, zamrznula nam krv u žilama i ostavila dubok, gnojni ožiljak na duši.
Ali, prije nego što vam prenesem taj pakao, moram vas vratiti na treći dan. Zaboravila sam vam reći nešto što mi ne da mira. Tužiteljica otvara suđenje riječima da Avdo Kalajdžić, otac monstruma, ne može svjedočiti jer je sjedio u sudnici, a svjedocima to zakon zabranjuje. I onda… odbrana bez trunke srama izjavljuje da je Avdo još ranije, u istrazi, jasno rekao da odbija svjedočiti. A s druge strane… s druge strane tu je Ibrahim Jahić. Aldinin otac. Čovjek slomljen, ali uspravan. Stajao je na tom mjestu i dozvoljavao da ga ispituje Avdin sin. Ubica njegove kćeri. I Ibrahim nije pobjegao. Nije sklonio pogled. Nije se slomio pred njim. Ne znam kako je to preživio, ne znam odakle mu snaga… ali o karakteru oca koji bježi i oca koji stoji, sami donesite sud. Meni je sve jasno.
A onda – današnji dan. Tuga koja se mogla opipati.
Prva izlazi Aldinina stanodavka. Slušati tu ženu bilo je poput gledanja majke koja ponovo proživljava gubitak vlastitog djeteta. Plakala je, duša su joj se kidala dok je govorila da bi je po cijenu života zaštitila samo da je znala šta joj Anis radi. Njene suze i taj tihi, razdirući bol još uvek mi odzvanjaju u glavi.
A onda na red dolazi Omer Hodžić. Anisov drug iz djetinjstva. Čovjek kojeg mnogi znaju po smijehu, po Stand Up-u i TikToku. Kad je stao i rekao da mu je bio prijatelj, priznat ću vam, uplašila sam se da slijede patetični hvalospjevi. Ali Bože, kako sam se prevarila…
Pričao je o njihovom odrastanju, o tome kako su se udaljili čim bi Anis ušao u veze. Prisjetio se kako mu je Anis za prvu djevojku pet sati pričao isključivo o sebi i svojim osjećajima. A kad je krenuo s Aldinom i kad su počeli problemi zbog njenih poslovnih putovanja, Omer mu je otvoreno rekao: “Čovječe, tek ste počeli, o čemu ti pričaš, to nije normalno.”
Omer ga je gledao kao uzor. Vlastita majka mu je govorila: “Budi kao Anis.” Bože, hvala ti što nije bio! Jer taj “uzor” jednog dana dolazi kod Omera i sasvim mirno ga moli da mu nabavi pištolj – da ubije Aldinu i sebe. Omer, znajući ga kao nekoga ko ni mrava ne bi zgazio, nije mogao shvatiti težinu tih riječi. Misleći da je to samo trenutak slabosti, pokušavao ga je urazumiti, govoreći mu da ima drugih žena, a na kraju ga presjekao: “Okani se toga, ne miješaj me, napravit ću party pa ću te upoznati s drugom.”
Kad ga je tužiteljica, s glasom punim nevjerice, pitala zašto nije otišao u policiju, Omer se prelomio. Kroz suze, molio je Aldininu porodicu za oproštaj. Priznao je da ga je znao od malih nogu kao dobrog, bezazlenog momka i da je slijepo vjerovao da je to samo prolazna kriza koju će prebroditi. Vidjelo se kako ga ta pogrešna procjena izjeda iznutra, kako ga lomi teški teret krivice.
A onda je ispričao ono zbog čega mu skidam kapu do poda. Treba imati lavlje srce, izići pred ovaj grad, pred sud, i ogoliti istinu do koske.
Ispričao je kako mu je nakon ubistva na interfon pozvonio Avdo Kalajdžić sa suprugom. Izveli su ga u vožnju autom. I tu, u toj mračnoj kabini, Avdo ga moli da laže. Da spasi njegovog sina. I izgovara rečenicu zbog koje se meni i svima u sudnici želudac okrenuo:
“Svakome se moglo dogoditi.”
Ljudi moji… Svakome se moglo dogoditi?!
Tako hladno. Tako bezdušno. Kao da je u pitanju zgaženo pseto na putu, a ne oduzeti mladi život!
Omer ih prestravljeno gleda i govori: “Vozite me kući. Nema šanse da to uradim, i previše nosim na svojoj savjesti!”
Na to Anisova majka hladno dobacuje: “Želudac mi se prevrće od ove priče.”
Kad je odbrana preuzela ispitivanje, pokušali su napraviti spektakl. Advokat je pitao je li Anis djelovao van realnosti, pokušavajući od običnog čovjeka napraviti psihijatra. Omer je staloženo odgovorio: “Ne. Bio je potpuno miran i svjestan šta traži.” Kad advokat nije uspio srušiti njegov iskaz, ubica sam uzima riječ. Pokušao je pred svima izvući Omerovu prošlost, da ga blati, ali ga je sudija brzo presjekao. I na krajnje bezočno Anisovo pitanje: “Jesi li znao da se želim ubiti?”, Omer mu siječe nadu jednom jedinom rečenicom: “Da si se htio ubiti, ne bi sada sjedio tu.” Za mene, Omer je junak ovog mučnog dana.
Na kraju, svjedočio je i policajac. Stigli su za pet minuta po Aldininom pozivu… ali te četiri minute bile su vječnost. Stigli su prekasno. Zatekli su njeno beživotno tijelo na podu i Anisa kako stoji iznad nje s pištoljem. Na naređenje da baci oružje, monstrum bez ijedne kapi emocije, bez trunke kajanja, hladno izgovara: “Predajem se.”
Odbrana je pokušala postaviti neka besmislena pitanja – da li je metak zaglavio, da li je pištolj bio opasan… a onda ubica ponovo progovara, optužujući policajce da su ga tukli nogama i prijetili mu. Policajac ga je samo gledao s gnušanjem i jasno odgovorio: “To nije istina. Niko te nije ni dodirnuo.”
Čovjek koji mu je prodao pištolj nije se ni pojavio. Nestao je.
I dok smo nakon svega toga sjedili u “Palmi”, nijemi od bola i iscrpljeni, za naš sto sjeda Omer. U tom trenutku prilazi mu Ibrahim.
Aldinin otac. Grli tog momka, drži ga čvrsto i kroz tihi jecaj mu govori: “Sve ti je oprošteno. Sve. Od mene nemaš nikakav teret na savjesti.”
Gledala sam taj zagrljaj i zasuzila. U tom zagrljaju bila je skupljena sva bol ovog svijeta, ali i ljudskost kakva se rijetko viđa. Nešto toliko teško, a toliko uzvišeno. Mogu proći godine, ali te riječi i taj zagrljaj… to neću zaboraviti dok sam živa.”
Istina.media
