Sanela Čopelj (rođena Avdović) iz Mostara primjer je osobe koja iz najtežih životnih trenutaka uspijeva stvoriti ljepotu i inspiraciju. Njeno ime možda nije svima poznato, ali njen život, ispunjen borbom, umjetnošću i nevjerovatnom snagom, zaslužuje da se čuje i pamti.
Piše: Irma Leto Nametak/Istina.media
Po zanimanju radnica u trafici, ali u srcu pjesnikinja i slikarica, Sanela je žena koja je, unatoč fizičkim bolovima i unutarnjim lomovima, uspjela pronaći smisao u pisanju i slikanju. Njezina priča nije samo priča o talentu, već i o neuništivoj volji za životom.
„Kažu da ista rana svakog boli jednako. Nije istina! Lažu! Neko je podigao svoj prag bola pa mu više nalikuje na ravnu liniju dok se drugi gube u svom, misleći da njih više boli. Rana kao rana je ista. Kada prekrižiš emocije i guranje prsta u ranu, te bacajući sol, nekako ćeš i preživjeti. Kada vam kažu da svakoga boli isto, ne vjerujte im. Lažu!“. Ovim riječima Sanela opisuje dubinu gubitka svoje majke, događaja koji je njen život ispisao jednom od najtežih lekcija, ali i podsjetio na snagu koju čovjek može pronaći u sebi.
Grad, bolest i umjetnost kao sudbinski tokovi
Rođena 21.10.1972. godine u Mostaru u kojem je i odrasla, Sanela je oduvijek bila povezana sa svojim gradom.
„Ovdje me je bilo, ovdje me ima i ovdje ću nestati kada dođe moje vrijeme“, kaže. Grad, ljudi, djetinjstvo, prijatelji, pa čak i vrijeme oblikovali su njen poetski izraz, ali ono što je najviše utjecalo na njen život i umjetnost bila je teška bolest. Paralizirana zbog problema sa kralježnicom, Sanela je provela godine u borbi s anksioznošću i depresijom, tražeći način da pobjegne iz „mraka“ koji ju je okruživao.
Tada je pisanje postalo njezin prvi oblik terapije.
„Kada neko uzme tabletu za glavobolju, da umanji ili eliminiše bol – tako ja uzmem olovku ili kist da ublažim svoje boli“, kaže Sanela, opisujući kako je papir postao njeno utočište. Istina, priznaje kako ipak za neke boli nema ni riječi, ni boje, ni kista koji mogu da pomognu.
Još uvijek vjerujem
Njezina prva zbirka poezije pod nazivom „Još uvijek vjerujem“, objavljena 2017. godine, naišla je na divne reakcije. „Još uvijek vjerujem ljudima, vjerujem u život, ljubav, poštovanje“, kaže Sanela, čija je vjera u dobro u ljudima često bila pokretač njenog rada. Njezine pjesme su ogledalo njene duše – nostalgične, protkane ljubavlju, sjećanjima na drage ljude i prošla vremena. A njezina publika? To su ljudi iz Mostara – prijatelji, poznanici, sugrađani – koji su prepoznali iskrenost njenih riječi. „Najveća nagrada za amaterskog pjesnika, jer to i jesam, jeste kada te prihvate u tvome gradu.“
Međunarodna priznanja
Sanela se ne bavi umjetnošću zbog priznanja, ali su ona ipak došla. Nije stala na svojoj prvoj zbirci, nego je misaone tekstove i pjesme počela slati na razne književne natječaje, od lokalnih do međunarodnih. Njezin rad je 2023. godine osvojio 9. mjesto na prestižnom međunarodnom natjecanju među nekoliko stotina autora, a njezin tekst je objavljen u zbirci „Iza proznih vrata: Snovi čarobnih slova“. Sanelini radovi su uvršteni u međunarodne zbirke poezije, a sve to smatra ogromnim uspjehom. Ipak, skromna kakva jeste, naglašava da su njeni najveći uspjesi uvijek oni koji donose radost i nadu drugima.
Iste godine njen rad je predstavljen u još dvije međunarodne zbirke:
„Iza proznih vrata: Svijet skrivenih snova (5. dio)“, gdje je njen misaoni tekst dobio posebne pohvale.
„Poezija zlatnih stihova: Ljetna čarolija (6. dio)“, gdje je njena pjesma pohvaljena od strane komisije.
Njena poezija se našla i u zbirkama domaćeg festivala „Žena sa knjigom“. Godine 2023. pjesma „Šminkanje (druga verzija)“ objavljena je u zborniku „Lirski buket“, dok je njena pjesma „Sve se promijenilo“ postala dio zbirke iz 2024. godine.
Umjetnost kao lijek za dušu
Godine 2018., kada je osjećala da „živi, ali kao da nije živa“, Sanela je otkrila slikanje. Svoje tamne emocije počela je prenositi na platna, koristeći crnu podlogu da bi izrazila bol i ljutnju. Vremenom su njene slike postajale svjetlije, obogaćene bojama, simbolizirajući oporavak i povratak svjetlosti u njen život.
„Slikanje jeste imalo terapeutski učinak. Čak sam u decembru 2022. godine bila pozvana od strane Centra za kulturu da u sklopu projekta ‘Trebao mi je neki novi početak’ izložim svoje slike. To je zvanično bila i moja prva izložba. Pisanje i slikanje se ponekad nadopunjuju. Opet sve zavisi od osjećaja“, priznaje, dodajući kako su i njene slike, poput poezije, duboko povezane s njenim emocijama.
Osim što je umjetnica, Sanela je i neumorna radnica. Radi u trafici u centru Mostara, gdje svakodnevno razgovara s ljudima, sluša njihove priče i pruža osmijehe. „Kada nešto volite i uživate u tome što radite, onda vam nije teško“, kaže Sanela, koja svoj posao vidi kao još jedan način da se poveže s ljudima. Uz podršku supruga i kćerke, koji su njeno najveće blago, uspijeva uskladiti svakodnevni posao s pisanjem i umjetničkim projektima.
Udruženje „Žena sa knjigom“ i rad na promociji kulture
Sanela je 2023. godine bila dio organizacije prvog festivala „Žena sa knjigom“ u Mostaru, gdje je sudjelovala zajedno sa brojnim književnicama iz BiH i dijaspore. Nakon festivala postala je i članicom udruženja, te je iste godine izabrana za predsjednicu Upravnog odbora Udruženja „Žena sa knjigom“.
Udruženje aktivno radi na promociji književnosti, uključujući saradnju sa školama i vrtićima, te organizaciju poetskih večeri. Jedan od projekata na koji je Sanela posebno ponosna je „Prva Poetska Nova godina“ u saradnji sa Narodnom bibliotekom. „To je bila večer za pamćenje – mladi su čitali svoju poeziju, a posjetioci su na kraju izvlačili citate poznatih književnika. Takve večeri vraćaju nadu u ljepotu pisane riječi“, kaže Sanela. Ovim putem poziva sve zainteresirane da postanu članovi udruženja Žena sa knjigom.
Snaga porodice i vjera u život
Sanela ističe kako je njena obitelj stub njenog života. „Moj muž i kćerka su mi najveća podrška, dok je mama bila moj najveći kritičar“, prisjeća se. Iako se suočava s financijskim izazovima pri realizaciji svojih projekata, uz podršku obitelj i prijatelja, uspjela je ostvariti svoje snove.
Ova hrabra žena lavljeg srca šalje poruku mladim umjetnicima i piscima: „Ljudi ne bi trebali tako lako da odustaju od svojih snova. Ne smiju da gube nadu, ali moraju da budu strpljivi. Ništa ne može preko noći. Sve treba svoje vrijeme i sve će biti baš onda kada treba da bude.“
Iznenadni gubitak majke razlog je zbog kojeg je odgodila promociju njenog autobiografskog romana „Na mojoj strani ulice“. Majka je bila njen oslonac, a njena smrt bol koja se pretvorila u inspiraciju. Upravo njoj Sanela želi posvetiti svoju novu zbirku poezije pod nazivom „Pogled u beskraj“, kojom želi odati počast sjećanju na nju.
Sanela Čopelj je žena koja je životne nedaće pretvorila u inspiraciju, bol u umjetnost, a snove u stvarnost. Njena priča svjedoči da se iz najtamnijih trenutaka može stvoriti svjetlost koja će obasjati ne samo vlastiti, već i živote mnogih drugih.
Ova priča nije samo priča o Mostaru, već priča o svima nama koji vjerujemo u ljubav, upornost i čuda, jer, kako Sanela kaže: „Vjerujte u čuda, jer čuda postoje.“
