Dženis Duranović 26. rujna slavio bi prvi rođendan. Brat i sestra pomogli bi gasiti svijeće na torti s brojem 1, za rođendan koji nije dočekao. Bili smo u Konjicu, u haremu, kraj malene grobnice na kojoj se ni zemlja osušila nije, a gdje je odnedavno maleni Dženis. Tri sata izgubio je dječak u Konjicu – tri sata koja su mogla biti ključna da živi. Majku i oca do kraja života će mučiti pitanje bi li njihovo dijete bilo živo da je na vrijeme primilo pomoć.
Piše: Kristina Perić; Foto i video: Mladen Topić
“Ništa nisu poduzeli”
Otac Denis ispričao je kako se sve odigravalo.
“Dijete se razboljelo u subotu navečer i dobilo 37.5. U nedjelju sam odveo dijete u Konjic u bolnicu, javio se u hitnu. Tu su me ispitali kako se dijete ponašalo, sve sam rekao. Prebacili su me u urgentni centar, gdje je dežurna bila doktorica Lamija Velagić, koja uopće nije pristupila djetetu, ni pregledala pokušala pregledati, ni preslušala slušalicama – znači ništa. Tu me pitala je li dijete vakcinisano, rekao sam da jeste i da je nošeno doktoru. Ona je meni rekla da ga ne mogu pronaći u sustavu, a zbog čega to nisu mogli ne znam, dijete je redovno vakcinisano, sve ima. Bila su tu još dva tehničara, rekla im je da izvade krv. Pokušali su izvaditi krv djetetu, međutim uboli su dijete šest puta, krv nisu uspjeli izvaditi. Odatle su me uputili u laboratoriju gdje se nalazi rade, odnio sam dijete, gospođa je izvadila krv bez problema. Opet sam se vratio kod doktorice Velagić, rekla mi je da čekam. Vidio sam da stalno drži telefon, šalje pedijatru slike preko telefona i piše s njim. Tu sam čekao i čekao, vidim ništa ne poduzima, onda je došla i rekla da je pedijatru slala nalaze, da je on pogledao i rekao da su jedni nalazi dobri, a drugi da nisu najbolji. Ništa mi nisu rekli da je nešto djetetu strašno. Rekla mi je da oni tu nemaju sanitetsko vozilo i nemaju osoblje da se dijete prebaci za Mostar. Kaže jedino vam preostaje da privatnim vozilom odvezete dijete, neka rade daljnje pretrage. Šta ću, ja sam pristao na to, nemam šta više čekati, vidim neće nitko ništa poduzeti, uzeo sam dijete, krenuo za Mostar. Do Vrapčića je sve bilo u redu, u Vrapčićima sam vidio da dijete prestaje davati znake života.”
Ocu je sada žao što je gubio vrijeme u Konjicu i što ga direktno nije vozio u Mostar.
“Izgubio sam u Konjicu 3 sata, a dijete uopće nisu pregledali kako treba”, priča otac, a majka nadomeće da se u ta tri sata zdravstveno stanje djeteta moglo preokrenuti da je odmah poslan u Mostar. Dženis je, pričaju roditelji, a pokazuju i video snimak bio dobro i veselo dijete. “Vazda veseo, napredovao super i sve. Nikad kako se rodio nije temperature dobio. Jednom ili dvaput i to malo, kad su zubići počeli. Dijete vazda zdravo bilo”, kaže otac. “Vozao se hodalicom, taman pružao prve korake, počeo hodati sam oko ugla i evo što se dogodilo”, dodaje majka.
Roditelje je uznemirila izjava doktorice koju je poslala javnosti.
“Slagala je da sam ja odbio vozilo i rekao da idem svojim. Ja jesam pristao da idem sa svojim, ali kad su mi rekli da nemaju sanitetsko vozilo i uopće osoblje. Šta ću, morao sam krenuti, neću tu čekati kada sam vidio da nitko ništa ne poduzima. Manje bi mi bilo krivo da su me odmah čim sam došao poslali za Mostar, samo su mi uzeli vrijeme. Tu sam čekao tri sata isto kao da sam bio kod kuće, ništa nisu poduzeli”, razočaran je otac.
Majci je dijete umrlo na rukama
Elma je doživjela noćnu moru svake majke, a te prizore kaže da neće zaboraviti dok ne zaklopi oči.
“Krenuli smo za Mostar, dijete je sve teže disalo. U rukama mi je stalno bio, sjedila sam s njim na zadnjem sjedalu, držala ga, davala mu hape, pa bi malo otvarala prozor da mu zraka uđe. Bila je i sparina i gužva i sve. Vozio je koliko je mogao. Kad smo skoro došli u Mostar, primijetila sam da dijete ne diše. Govorim mu: “Dijete nam ne diše! Stali smo i pokušavali mu pomoći. Polijevali smo ga vodom, sve smo probali. Naišla je potom patrola policije i pitala treba li nam pomoć. Ja sam kroz plač i dreku rekla dijete mi ne diše, pomagajte, a zvala sam i hitnu pomoć. Dijete su preuzeli u Sutini, a mi smo s policijom nastavili do bolnice. Pokušavali su, davali su sve od sebe, u jednom trenutku doktorica koja ga je držala u rukama istrčala je i plakala. Pitala sam gdje mi je dijete, a ona je protrčala i vidim da plače. Kasnije je doktor njega zovnuo, on je otišao, da bi došla sestra po mene i ušla sam k mužu. Tu su mi izrazili sućut i rekli da je dijete nažalost umrlo. Nisam vjerujte mogla vjerovati do zadnjeg trenutka, dok ga nisu ukopali. Imala sam tu neku nadu da će preživjeti, da je u komi možda. Stalno sam to govorila. 26. 9 mu je trebao biti rođendan, prvi koji nije dočekao nažalost. Na taj dan sam proteste najavila, možda ste vidjeli. Ne kažem da prosipam silu i ne mogu silom ništa dobiti, znamo to, ali ima ta pravda. Imam i dokaz, potpis i pečat doktorice, svugdje sam to pokazala, a ona sve negira. Neko mi kaže ona je kćer ministra, zašto bi mene to zanimalo što je ona kćer ministra, to mene ne zanima. Dženis je bio moje dijete, on živi u meni dok ja živim. Nije nju zanimalo, da je došlo možda dijete od neke poznate ličnosti, možda bi pružila pomoć. Nije, nažalost nisu se potrudili da mu pruže ikakvu pomoć”, priča dalje majka.
Telefonski pregled djeteta
Dijete nije uopće pregledao pedijatar.
“Pedijatar nije došao tu večer, kao boljela ga noga. On je u nekom bolovanju, a nema otvoreno bolovanje. Sve se telefonom se radilo, zar on može vidjeti stanje djeteta putem telefona – ne može. Nije došao, koliko god je kriva doktorica Lamija kriv je i on. Spali smo na tog jednog pedijatra, dabogda da nema ni njega, ako će sutra neko drugo dijete doći i da mu se na taj način obavlja pregled. Kažu mi odakle mi snaga. Ja moram imati snagu i radi ove djece, moram imati snagu da bi se izborila da ovo sve izađe na vidjelo”, nastavlja dalje Elma. “Pedijatar koji je trebao doći u bolnicu, saznao sam kasnije je umirovljeni pedijatar koji je potpisao ugovor da mora doći kada ga pozovu. Međutim on nije došao, zašto nije došao”, ističe otac.
Obdukcijski nalaz se još čeka, a roditelji zapravo još ne znaju od čega je točno dječak preminuo. “Oni su naveli da je bilo neko napuknuće na želucu, a traži se uzrok tome”, nastavlja otac Denis.
Majka tvrdi da je Dženis bio zdrav dječak, te da u snu nisu snili da bi mogao biti ovakav scenarij.
“Muž je bio s djecom taj dan, dijete se razboljelo kao i inače, ne kažem sad da je bio bolestan nešto pretjerano, ono obična temperatura. Okupao je dijete, dao sirup, sve standardno, kao i obično. Temperatura nije spadala. Tri i nešto je bilo kada se uputio za hitnu pomoć u Konjicu. Tu su ga držali tri sata, tri do tri i pol. Ništa nisu pomogli. Kada je došao muž dali su mu čepić i rekli su da stavi čepić. Zašto da otac to radi, zašto služi osoblje u Konjicu. On je čepić uzeo i stavio djetetu. Kad su radili pretrage, nalaze, dva tehničara su bila, kako su htjeli da mu krv vade šest puta su ga uboli, triput na jednu ruku, triput na drugu. Nisu mu mogli krv izvaditi. Onda je, ne znam kako se zove doktorica, ona mu je izvadila krv i uradila nalaze gdje je viđeno da dijete ima šećer u krvi 17”, počinje priču o kobnom danu majka Elma Duranović. Ističe da dijete nije imalo dijabetis i da je do toga dana bio sasvim zdrav dječak, a da ni njima nije jasno odakle odjedanput toliki šećer. U vrijeme dok je Denis čekao pomoć za dijete dogodila se druga nesreća.
“Onda se dogodila nesreća u Podorašcu, dovukli su sa hitnom povrijeđenog motociklistu. Njemu su pružali pomoć, a muž je sa Dženisom stajao u sobi za previjanje, gdje se nije obraćala pozornost na dijete, a dijete je iz minute u minute sve gore bilo. Samo su prokucali uputnicu za SKB Mostar gdje piše da se otac uputi za Mostar osobnim vozilom”, kaže majka i prilaže i pečatiran nalaz na kojem jasno piše da se otac u Mostar upućuje osobnim vozilom.
Roditelji će se boriti za pravdu
Roditelji planiraju tužbu, a pozivaju i na prosvjed na njegov rođendan 26. rujna u Konjicu. Žele pravdu, i da se ovo nikome ne ponovi. “Meni je bitno da ja pravdu donesem za svoje dijete i nadam se da ću uspjeti, da se to sutra ne bi ponovilo nekom drugom”, kaže majka.
Doktorica Velagić o svemu se oglasila pismom. Iz pisma se, osim nebitnih detalja, tko je doveo dijete, je li dijete ili ne bilo zdravstveni osiguranik, isčitavaju bitni detalji – da pedijatar nije bio prisutan, da je komuniciran telefonom i da je naložio da se dijete vozi privatnim vozilom:
“Želim naglasiti da sam u daljnjem postupanju s pacijentom, a po protokolu, bila dužna slušati upute pripravnog nadležnog i meni nadređenog specijalista pedijatra. Pedijatar mi je tada rekao da ne može doći u bolnicu da pregleda dijete zbog bola u skočnom zglobu, te da mu pošaljem rendgensku sliku pluća i da ga nazovem kada budu gotovi svi nalazi. Nakon 10 minuta ponovno sam kontaktirala pedijatra zbog pristiglih nalaza. Tada mi je on dao uputu da dijete pošaljem na Pedijatriju SKB Mostar. Ja sam mu rekla da ću pripremiti sve i poslati sanitet (naglašavam to sam uvijek i u ranijim slučajevima radila), na što sam dobila uputu od nadležnog pedijatra da se transport obavi privatnim vozilom”, navodi se, uz ostalo, u pismu koje ne demantira, nego potvrđuje izjavu roditelja.
Na grobiću malenog Dženisa još se zemlja osušila nije. Nakon što smo ušli u harem gdje je pokopan u posve mirnom i sunčanom danu puhnu neobičan vjetar. Vjetar istine. Istina je jedna, a ona je da Konjic i okolica nemaju stalno dostupnog pedijatra, ali imaju umirovljenog pedijatra na plaći. Da se djeca ne mogu liječiti telefonom, da majci na rukama ne bi trebalo umirati dijete, da je trebao Dženis imati medicinsku pratnju i da je sustav liječenja djece u Konjicu manjkav, nedostatan i opasan. Ako se on ne promijeni, Dženis neće biti posljednji.
Istina.media
