Prvu priču iz mog kraja na naš natječaj poslao je Marko Semren iz sela Bila kod Livna. To je priča o jednoj neobičnoj vrbi:
O Šupljoj vrbi ništa ne napisati
bila bi nepravda za ne povjerovati.
Veže nas draga uspomena
za ta predivna školska vremena.
Iako joj presudi zub vremena,
za nas je ostala nezaboravljena.
Kao da je bila dio nas,
simbioza traje i danas.
Voljele su je generacije školaraca,
a zaboraviti je, nema tih novaca.
Jutrima bi se ona svega naslušala,
a naše je tajne za sebe sačuvala.
Pod Vrbom se, pričalo, šaputalo,
pod Vrbom nikad dosadno nije bilo.
I poljubac pokoji bi pao,
i zadaću bi netko na brzaka prepisao.
Pod Vrbom smo bili svoji na svome,
naš topli, nedosanjani dome!
Strpljivo bi nas i tiho čekala,
od kiše, snijega i vjetra štitila.
Pod njom smo se okupljali
da bi se u autobus za Livno ukrcali.
Čekali smo Neđu da se iz usjeka pojavi
i za Livno nam vožnju najavi.
Red vožnje se točno, k’o Očenaš znao,
u sedam i petnaest si na stanici biti morao.
U proljeće i jesen prijevozi bi štimali
na nastavu bi uredno do osam stizali.
A zimi smetovi veliki, studen i led na cesti,
i nikad nismo bili sigurni kad će nas autobus odvesti.
Znali smo dugo čekati i u sebi se pitati
hoće li se harmonika konačno pojaviti.
Čekajući tako, u školu bismo kasnili,
razloge kašnjenja lako pojasnili.
Uz Vrbu smo se toliko vezali
da smo i futsal ekipu po vrbi nazvali.
Kad bi protivnici čuli to ime krasno,
ništa im nakon toga nije bilo jasno.
Gledali su nas kao iz tuđih glava,
a mi kao da smo Celtic iz Glasgowa.
Te predivne godine sedamdesete
uspjele su učas da nas prevare, da nas prelete.
Da nas po bijelom svijetu raspu, dušmanski rastave
i druženja naprasno prekinu, zauvijek zaustave.
Surovo podneblje nas nije imalo čime vezati
i neponovljivu generaciju na okupu zadržati.
Koliko god da je surovo, nikad mu nećemo zamjeriti
i makar kroz priproste priče, u našim srcima ćemo ga zadržati.
I vrbu i običaje i ljepote tvoje, selo moje ispod strane,
zaboraviti neće ekipa okupljena oko crkve svetog Franje.
Istina.media
