Druga Priča iz mog kraja stiže iz Širokog Brijega. Govori o odrastanju na selu, didu i pivcu:
Već je i tada zvonu odzvonilo. A bilo je to prije trideset i pet godina što znači da se i tada „smakla“ gotovo sva „živina“. Znamo mi dobro ulogu zvona u životinjskom svijetu. Bilo je to, dakle, ljeta Gospodnjeg 1968., a ja sam rođen prije četrdeset i dvije godine.
Dida smo, kao i svakog dana u to doba, skrivali u hladovini „somića“ ispred naše kuće. Prostrli bismo mu spužvu, a preko nje jednu rutu da mu ublaži žege. Onakav obnevidio, gotovo slijep jer mu je ostalo tek deset posto vida, sjedio bi u toj hladovini, tih, spokojan. Otac mi je znao reći: „Tako ti je već trideset godina.“ Tada mu je bilo osamdeset i pet. Nosio je cvikere koji bi mu svako malo spale s nosa, jer nisu bili po mjeri (otkud druge, kad se nije imalo). Lice mu je vrijeme izgrizlo, godinama gutalo, i sve se više gubilo u vihoru mršavljenja. Gledao bi pred sebe, uočavajući tek naše pokrete nas djece, majke, vrt, dvorište. Često bi zapitao:
„Jesi li to ti? Ja, on, ona?“
Tko ga je tada slušao? Kome je bio važan? Nama su bile važnije naše igre, razonoda i svijet izvan njegove sjene. Meni lopta, luk i strijela, laso. Majci ručak, vrt i kokoši. Sestrama izgled, bratu kupanje na rijeci. Oca po danu nije bilo, radio je, kako se tada govorilo, „u preduzeću“.
Tog dana bio sam mu blizu, kao i obično. Ne znam ni danas zašto, ali me uvijek nekako vuklo k njemu. Što god da sam radio, put me stalno vodio pored njega. Kao da sam u njemu osjećao nekoga tko će me, ako zatreba, obraniti od svijeta. Neka tiha rijeka „Divljeg zapada“ mog djetinjstva tekla je prema njemu.
Majka bi često pustila kokoši iz „zatvora“, govoreći:
„Neće nositi jaja ako su zatvorene!“
Ja sam ih, doduše, više volio zatvorene , pravile su nered, čupkale cvijeće i sve redom.
Imali smo i jednog ogromnog, šarenog, našepurenog pivca, poganog, uvijek spremnog na bitku. S crvenim uvorom, ponosan kao vojskovođa. Takvih pivaca danas više nema. Otkako smo ga nabavili, ja sam s njim bio na ratnoj nozi. Kad god bih prošao pokraj njega, nakostriješio bi se, raširio krila, kljucao po prašini, spreman nasrnuti. A ja, iako dijete, nisam mogao podnijeti da se itko preda mnom šepuri.
„Di će on to?“ pomislih i zastadoh, gledajući ga.
Odbacih luk i strijelu i, onako goloruk, odlučih mu pokazati tko je gazda.
„Tko si ti? Ne bojim te se ni goloruk, iako sam dite! Sad ću ti ja pokazati!“
Krenuo sam ga nogom udariti, onako jako, da odleti barem tri metra dalje.
Dida je sjedio kojih četiri-pet metara dalje. Uočio je pokrete i, misleći da kokoši opet dosađuju, uzeo štap i počeo mahati. Prvim udarcem nisam postigao ništa, pivac se vješto izmaknuo i nasrnuo na mene još žešće. Borba je počela. Ja njega šutam, on mene kljuca po nogama. Tvrdoglav i uporan bio je kao sam vrag. A ni ja nisam odustajao.
Mislio sam da ću ga, kad stanem u svoju „karate pozu“ i zadam nekoliko udaraca nogama, poraziti. Vjerovao sam u pobjedu, kao i uvijek u životu. Ali opet sam se, kao i mnogo puta kasnije, prevario, precijenio sebe, podcijenio protivnika.
U jednom trenutku osjetih strah. Ne od njega, nego od poraza. Nikada nisam volio gubiti. Igrajući šah, karte, nogomet, uvijek sam morao pobijediti. Jednom sam, igrajući nogomet s djecom, u očaju slomio nogu braneći neobranjivo. Takav sam bio.
Tad sam pogledom uhvatio nešto na zidu: veliko brončano zvono, odloženo kao spomen na ono što je bilo, a više nikad neće biti. Stajalo je ondje kao da čeka baš mene, nekog razjarenog dječaka da ga podigne.
To zvono je nekoć visjelo o vratu našeg konja Riđana. Partizani su ga oduzeli didi i ocu da im nosi municiju, pa vratili, ali nikad više nije bio isti. Bio je nemiran, plašljiv, pun srdžbe. Otac ga je, kad je shvatio da se konj muči, morao ustrijeliti. Zvono je ostalo kao uspomena na život i smrt, na vjeru i izdaju.
Zgrabio sam to zvono i, obuzet bijesom, zamahnuo njime prema pivcu. Pogodio sam ga u glavu. Kao da su iz njega poletjele sve Riđanove muke, sva očinska šutnja, sve partizanske nepravde, sav dječji bijes i strah od gubitka. Pivac se srušio.
„Što ću sada?“ bubnjalo mi je u glavi. „Ubit će me majka! Jedan pivac, a kokošiju dvadeset!“ Dida je i dalje mahao štapom, misleći da tjera muhe. Pivac se u samrtničkom hropcu batrgao po prašini.
Tada sam, kao lopov što pobjegne s mjesta nesreće, nogom gurnuo mrtvog pivca pred dida. Podlo. Dječje, ali podlo. Znao sam da majka njemu neće ništa, samo će promrmljati i prijeći preko toga.
Skrio sam se iza kuće. Uskoro se otac vratio s posla. Majka je izašla iz kuće i viknula:
„Ubi mi pivca! Jure, ubi mi tvoj ćaća pivca!“
Otac je samo stajao i šutio. Ja sam, sav u strahu, promatrao. Zvono sam, kao pravi zlikovac, vratio na zid. „Što mi ubi pivca?“ vrisnula je majka na dida.
„Kakva pivca?“ pravio se on gluh.
„Moga pivca! Onog šarenog!“
„Ja sam samo mahnuo štapom, jednom, dvaput… možda je naletio. Šta ja znam“, promucao je. Ja sam iza kuće drhtao, hladan od znoja i srama. Kad je otac naposljetku odnio pivca, zavjesa je pala, ali ne i u meni. Znao sam da ću s tim živjeti. Ne zbog pivca, nego zbog kukavičluka i podvale.
Prošlo je petnaest godina. Dida je doživio stotu. Tog dana, kad je umirao, bili smo sami. Ostali su radili u polju. Pitao sam ga što bi volio pojesti. Rekao je tiho: „Jedno meko, kuhano jaje… i čašu crnog vina.“
Donio sam mu. Jeo je malo kruha i jajeta, drhtavim, smežuranim rukama koje su nekoć bile pune snage, a sada tanke, modre, suhe. Pola čaše vina popio je, a ono mu se slijevalo niz bradu. „Ja bih sada malo zaspao“, rekao je tiho. Položio sam ga. Skvrčio je koljena, navukao deku i gledao kroz mene. Očima koje su već prelazile granicu svijeta.
Primaknuo sam se. Činilo mi se da me zove. Nagnuo sam uho k njegovim ustima i čuo posljednje riječi:
„Jure… Jure…, dozivao je mog oca, odoh ja sada. Zbogom.“
„Dide! Dide! Ja sam ubio pivca! Oprosti mi! Ja sam ga gurnuo pred tebe! Oprosti mi, dide!“ Vikao sam, gotovo izbezumljen, bojeći se da će umrijeti ne saznavši istinu. On je lagano nestajao.
Na njegovu licu ostao je tek jedan titravi pokret usana kao da se htio nasmiješiti, a nije mogao. Za mene je to bio oprost. Jer da nije, s onim bih zvonom, što mi još i danas zazvoni u glavi poput mrtvačkog, morao živjeti do smrti.
Vlado Marušić/Široki Brijeg
