Treća Priča iz mog kraja stiže iz Mostara. Samir Nametak piše o ratu, izbjeglištvu, ali i dobrom Širokobriježaninu koji više nije s nama, a koji je preko radija čuo da u ratnom vihoru dječaku koji želi u Mostar treba dom. Zbog ove ćete priče i zaplakati, što i nije nezdravo u vremenima kada se temeljne ljudske vrijednosti kronično zanemaruju. Ovo je priča za Ivku.
Priču prenosimo u cijelosti i bez intervencija:
Zovem se Samir Nametak i rođen sam 15. marta 1979. godine u Mostaru, na isti datum kada je rođen i moj rahmetli otac, Senad Arslan Nametak. Moj otac je bio rukometni golman, čuvar mreže RK Velež, čovjek sa srcem ratnika, ali i sa srcem koje je nosilo kobnu manu. Rođen je sa srčanom anomalijom, koju njegova majka, iz straha i majčinske brige, nikada nije dala operisati. Ljekari su govorili da ljudi sa tom manom rijetko dočekaju 33. godinu života. Tako je i bilo.
Jednog dana, nakon utakmice, sjeo je s rajom na piće na Rondo. Usred razgovora, naslonio je glavu na rame prijatelja i otišao s dunjaluka. Zauvijek. Ostavio je za sobom moju majku Esmu, mog starijeg brata i mene, tada tek dječaka od nepune dvije i pol godine. Nikad ga nisam upoznao, imam samo sliku s njim. Da se barem sjećam njegovog mirisa…
Kroz život sam odrastao sa saznanjem da nemam oca, ali imao sam majku – ženu lavicu, borca, stub mog djetinjstva. A onda je došao rat i sve što smo imali, raspršilo se poput dima. Rat te natjera na puteve kojima nikada ne bi krenuo. Jedna eksplozija, jedan trenutak straha, i sudbina ti zauvijek promijeni tok.
Bilo je to 1992. godine. Petak, 3. april, topao i sunčan dan. Eksplodirala je cisterna u Sjevernom logoru.
Grad je odjekivao od detonacije, a ulice su bile pune straha i buke. Nakon tog dana počeli su krvavi sukobi u Mostaru. Eksplozija cisterne zvanično je obilježila početak rata u Mostaru.
Majka rahmetli donijela je odluku koju nijedna majka ne bi smjela donijeti – da pošalje svoju djecu daleko od sebe, u nepoznato, ali u nadi da će biti sigurniji. I tako, nedugo nakon eksplozije cisterne u Sjevernom logoru, brat i ja napuštamo Mostar i odlazimo u Split kod prijateljice majkine majke, starije žene po imenu Ljubica. Bila je to dobra žena, ali kako smo brat i ja bili momci od 13 i 17 godina, nismo bili idealna kombinacija za suživot sa starom ženom. Teta Ljubica nas je uputila u Sportski centar Gripe, centar koji je u to vrijeme služio kao prihvatilište za izbjeglice.
Brat se brzo vratio u Mostar, a ja sam ostao u dvorani, spavajući na strunjači u golu. Tu sam se bio teško razbolio. Nisam imao svoju obuću, pa sam nosio tuđe tene, i to ženske – tri broja manje od broja koji ja nosim, duboke Adidaske – toga se dobro sjećam. Te Adidaske su mi stezale noge i činile svaki korak bolnim. Taj osjećaj zgrčenih prstiju u premalim tenama i danas mogu osjetiti. Ali, izbor nisam imao.
Nakon nekog vremena provedenog u SC Gripe dolazi obavještenje sa ponudom premještanja u Sloveniju, u Škofja Loku, za sve one koji to žele. Prijavio sam se. Trajektom sam stigao u Rijeku, pa autobusom u Sloveniju, gdje su mene i ostale koji su se prijavili smjestili u bivšu kasarnu JNA, tada prihvatni centar. Mogli smo izlaziti u grad samo u grupama i samo uz specijalno dopuštenje. Tamo sam upoznao divne ljude, ali jednog čovjeka nikada neću zaboraviti – Ilhana Bušatlića iz Bugojna. Ilhan je stariji od mene, 1974. ili 1975. godište. Od prvog trenutka našeg poznanstva ponašao se kao moj čuvar, moj zaštitnik. Gdje god sam bio ja, bio je i on. Njegovo prisustvo davalo mi je osjećaj sigurnosti. Zajedno smo preživljavali, čekali šta će biti dalje, dok jednog dana nije stigla vijest – Austrija prima izbjeglice. Prijavili smo se, Ilhan, ja i cijela ekipa s kojom sam se družio. Autobus nas vozi u nepoznato, a mi nemamo ni najmanju predstavu što nas čeka.
Austrija – raskoš koja nas nije mogla zadržati
Dolazimo u Wolfsberg, u internat za austrijsku djecu iz bogatih porodica. Taj internat je bio sve ono što rat nije – čist, topao, bogat. Bili smo smješteni u pravom malom hotelu, s bazenom, velikom kuhinjom, urednim sobama. Prva noć, prvi miran san nakon dugo vremena. Sutradan su nas vodili po buticima i svako od nas je mogao izabrat šta god poželi da mu se kupi. Tako su nas obukli od glave do pete.
Ali, nešto nije štimalo. To nije bilo to. Nama nije trebalo zlato, nije trebala raskoš. Nama je trebala kuća.
I tako, Ilhan i ja jednog dana donesemo odluku da se vraćamo svojim kućama. Odemo kod direktora i direktorice, govorimo im da želimo nazad u Bosnu. Oni nas gledaju u nevjerici. Plaču. Pokušavaju nas odgovoriti.
„Nemojte djeco. U Bosni je rat.“
Ne slušamo ih. Želimo samo jedno – želimo kući.
Na kraju, kada su vidjeli da je naša odluka konačna i da ne namjeravamo odustati, zovnuli su karabinjere.
Karabinjeri su došli po nas u internat, nakon čega su nas sproveli do slovenske granice. Slovenci nas predaju Hrvatima, a u Rijeci smo završili u Crvenom križu, gdje smo čekali trajekt za Split.
Kad smo stigli u Split, Ilhan je imao direktan autobus za Bugojno, jer tamo još nije bilo tako opasno.
Ja sam mogao samo do Širokog Brijega, pošto je u Mostaru bilo ratno ludilo. Slagao sam vozaču da će me otac čekati u Širokom i platiti kartu kada dođemo. Moj otac koji je umro 11 godina prije. Rekao mi je: „Nema problema mali, upadaj!“ Možda mi je povjerovao ili mi je možda samo progledao kroz prste ne znam, ali u svakom slučaju hvala Mu. Stigao sam u Široki. Izlazim iz autobusa i nemam pojma gdje sam. Prvi put sam tu, ja, balavac od 13 godina.
Pitam vozača: „Kojim putem za Mostar?“
On mi pokaže prstom. Stavim onu veliku torbu na rame i krenem kući. Nisam pješačio ni dvadesetak minuta kada mi je put prepriječilo auto iz kojeg su izašli naoružani vojnici.
„Gdje ideš mali?“
„U Mostar.“
„Ne možeš, u Mostaru bjesni rat.“
„Hoću kući.“
Nisu mi dali, nego su me poveli sa sobom i odveli u Crveni križ u Širokom brijegu. Potom je Crveni križ dao oglas na radiju „Amateri“ da se u Širokom nalazi dječak iz Mostara kojem treba smještaj.
Javio se Ivko Soldo, ljudina čije srce se ne zaboravlja. Taj čovjek širokog osmijeha i ćelave glave, a što je najvažnije tople ljudske duše, u uniformi je došao po mene i odveo me u svoj dom u Knešpolje. Njegova žena, teta Jadranka, jedno veliko ljudsko srce, jedan veliki humanista, primila me kao vlastito dijete. Njihova djeca su me odmah prihvatila, njihov dom postao je i moj. Ništa mi nije falilo kod njih – niti ljubavi, niti hljeba i igara. Imao sam svoju sobu, hranu, ljubav – sve što jednom djetetu treba.
Ali meni je falila moja majka.
Opet sam htio ići kući.
Došlo je dotle da sam jednog dana spremio stvari, sjeo na torbu u avliji i govorio: „Hoću kući.“
Nagovarali su me da ostanem, ali ja sam plakao i ponavljao samo jedno – „Hoću svojoj majci.“
Ivko je shvatio da me ne može zadržati ni nakon mjesec, a možda i malo više dana provedenih zajedno. Odveo me u kafanu punu bojovnika u Širokom. Sjećam se da sam naručio Kenijadu. Pričao je s par njih, pa se okrenuo meni i rekao: „S ovim momcima ćeš u Mostar.“ Ispratio me do auta, pozdravili smo se.
S dvojicom momaka, koji su bili već poprilično pijani, krenuo sam prema Mostaru. Vozili su 300 na sat preko Žovnice. Kada smo stigli do Rondoa, momci su ugasili auto ispod velikih platana i osluškivali. Čekali smo da granate prestanu padati.
Kad je nastupio trenutak tišine – gas do Avenije. Dolazim pred zgradu, izlazim iz auta i pogled mi se sreće s majčinim. Stoji na prozoru.
Kad me vidjela, kroz suze je zavapila: „Odakle te, moj Samire?!“
Rat je surova stvar. On ne bira, ne pita jesi li spreman, samo te povuče sa sobom i baci u oluju u kojoj se snalaziš kako znaš i umiješ. A ja, dječak od 13 godina, našao sam se u njemu, bez izbora, bez sigurnosti, samo sa jednom željom – da se vratim kući. I kući sam se i vratio.
Godine su prošle, ali Ivku nisam zaboravio
32 godine poslije – juli 2024. godine
Sjedim kod komšije, pijemo kafu i pričam mu ovu istu priču, s naglaskom na Ivku.
Ivko je svojom brigom, svojom željom i voljom da mi za ono vrijeme provedeno s njim i s njegovom porodicom ne fali ništa, ostavio neizbrisiv trag na mene.
Sama činjenica da je došao po mene čuvši oglas na radiju po meni je velika stvar.
Nakon što je čuo cijelu priču, kaže meni moj komšija Amir:
„Sad ćemo usuti goriva i idemo ga tražiti!“
Tako je i bilo. Krećemo u Knešpolje, a u glavi mi se vrti misao kako ću ih naći, ipak su prošle 32 godine od našeg zadnjeg susreta. Sjetim se Todora bez prstiju, kojeg su svi znali, a živio je odmah prekoputa Ivke. Mislim – krenut ću s pitanjima o Todoru. I tako se mi vozimo gore dole po Knešpolju i zaustavimo se ispred jedne kuće. Meni sve nešto poznato, kuća, okućnica. Poznato, ali ne i isto kao nekada, kao one davne 1992. kada sam zadnji put bio tu. Ispred kuće stoje jedan stariji čovjek i žena. Prilazim im s riječima: „Izvinite, ne bih da smetam, tražim ljude koji su mi pomogli 1992. godine.“
Čovjek me pogleda i reče: „Bola, kod mene si bio!“
Žena vrisnu: „Samire!“
Od srca, kao da sam njen.
Grlimo se, emocije frcaju. Ugoste nas kao najrođenije, jer oni su takvi ljudi – ljudi koji vole ljude, ljudi dobrog srca. Ivko mi izgleda bolesno, ali neću ništa da pitam. Tu se družimo i pričamo šta se sve dešavalo svih tih godina koliko se nismo vidjeli. Između ostalog, Ivko me pogleda u oči i reče: „Ti si, Samire, meni lijek!“ Kada se god sjetim ovih njegovih riječi, suze mi same krenu. Pozdravljamo se uz dogovor da se čujemo, pa i opet vidimo.
Januar 2025. godine
Sjedim sa suprugom, pijemo kafu. Ovaj put ona prva spominje tetu Jadranku i Ivku. Ponavljam joj priču po ko zna koji put, i po ko zna koji put plačemo zbog iste.
Govori mi: „Vidi nas dvoje, plačemo! Hajmo mi sutra otići sa djecom da ih posjetimo!“
Meni u glavi hoću li zateći Ivku živog. Zadnji put mi je izgledao jako bolesno.
Govorim ženi: „Evo ti broj tete Jadranke, pa se ti najavi, vidi imaju li obaveza, dogovori se s njom..“
To je i uradila. Teta Jadranka je tek sutradan vidjela poruku, na šta je odmah zvala moju suprugu na telefon, koji je bio utišan. Kada je vidjela da nema odgovora zovnula je na moj broj.
Pitam je: „Kako ste teta Jadranka, kako mi je Ivko?“
Kaže mi: „Moj Samire, Ivko više nije s nama!“
Saznao sam da je Ivko je otišao 10.9.2024., otprilike mjesec i pol dana nakon našeg zadnjeg susreta.
Teško mi je pala ta spoznaja, volio bih da smo se makar još jednom vidjeli i opet progovorili prije nego je otišao u vječnost.
Hvala ti Ivko, zauvijek ćeš živjeti kroz moje priče i priče svih čija si srca dotakao, a vjerujem, ustvari, siguran sam da ih je mnogo.
Istina.media
