Peta “Priča iz mog kraja” stiže nam iz Čitluka. Učiteljica Gabrijela Dugandžić piše o odrastanju u svome kraju:
Ponekad mi misli pobjegnu godinama unatrag, na našu staru ograđeničku ulicu, gdje je svaki kamenčić znao naše korake, a svako jutro mirisalo na bezbrižnost. U glavi mi odzvanja zvuk smijeha, žamor dječjih glasova i ona iskrena radost koja je tada izgledala kao da će trajati zauvijek. U toj ulici, pod istim suncem koje i danas grije moj kraj, rasla je moja duša, polako, tiho i sretno.
Danas stojim na toj istoj ulici i osluškujem tišinu. Ovo mjesto nikad neće biti isto… I dok gledam u prazne pragove i prozore susjednih kuća, opet mi misli bježe u dane kada je sve tutnjalo dječjim koracima. Tu smo se uvijek igrali, smišljali nešto novo, kao da je cijeli svijet stao u našu malu uličicu.
Kao da je cijeli svijet stao u našu malu uličicu
Organizirali bismo svatove, pogrebe, predstave u kojima bismo bili i glumci i publika. Hodali bismo od kuće do kuće i prodavali naše izmišljene stvarčice s ogromnim žarom i ponosom kao da vodimo prave trgovine. Plastične lutke nosali smo u pravim dječjim kolicima, gurali ih kroz ulicu kao da su prave bebe, nježno ih pazeći. Čas smo bili frizeri, čas učitelji, čas liječnici, a ponekad sve zajedno u istom popodnevu. I uvijek je bio netko tko nas je čuvao. Netko tko viri kroz prozor, dobaci pokoju riječ, nasmije se našoj mašti ili nas ukori kad pretjeramo. Ali, nažalost, nestalo je onih poznatih lica koja su joj davala dušu. Nema više dobrih baka Meduše, Zovkuše, Pekuše, Janjuke, Buke i djeda Ike da im kažemo: Faljen Isus i Marija, kako ste? I onda započnemo razgovor koji traje duže nego što smo planirali… Nema više ni našeg školskog vozača Begovca da nam, onako u svom stilu, dobaci koju riječ koja bi nas nasmijala. Nema više ni našeg dobrog Kreše i njegove trgovinice, u kojoj smo često provodili sate, kupujući Papitu i mali Goal. A nema više ni onih trenutaka kada bismo zovnuli na dobro poznate kućne brojeve i pitali: Mogu li se Marijana, Andrea, Miro, Stipe, Marko, Anamarija, Andrijana, Danijel, Dragana, Mila, Ivana igrati s nama? Sada ti brojevi šute, a ulica pamti sve one zajedno proživljene uspomene…
Nekako smo svi prebrzo odrasli. Otišli za svojim snovima i svojim putevima, noseći sjećanja u srcu i ostavljajući ovu ulicu da šuti… Promatram je danas, izgleda mi kao da čeka, kao da se nada da ćemo ponovno protrčati i ispuniti je igrom i radošću. No, ipak dođu dani kad sve nakratko oživi. Za Božić i Ilindan cijelo selo odiše nekom posebnom toplinom. Odlazi se od kuće do kuće, ulica se ispuni glasovima i pojave se lica koja rijetko viđamo. Baš tih dana osjeti se zajedništvo koje nas je nekada držalo na okupu. Imam osjećaj kao da se u tim trenucima prošlost i sadašnjost spoje i podsjećaju nas tko smo i odakle smo.
Toplina i zajedništvo
Svi se obvezno okupljamo na svetoj misi u našoj malenoj crkvici posvećenoj svetome Jeronimu. Iako nedjeljom viđamo uvijek ista lica, nema osobe u selu koja će taj dan preskočiti misu, kao da ih nešto iznutra zove, vraća i podsjeća da moraju tu biti. Nakon mise, nitko ne žuri kući, ostajemo jedni drugima pružiti ruke, poželjeti mir i dobro, podijeliti osmijehe i one kratke, ali srčane razgovore. Tada krenu kolači, ćupter, suhe smokve i loza. Na tren se čini kao da cijelo selo sjedi za jednim velikim stolom i dijeli iste okuse i uspomene. Kad se raziđu glasovi i koraci, svaka obitelj u svom domu pali zajedničku božićnu svijeću. Paljenje svijeće ne može proći bez molitava bake Vinke. Njezin glas, blag i smiren, kao da obavije cijelu kuću i na tren zaustavi vrijeme, podsjećajući nas na ono najvažnije, a to je zajedništvo. Za kraj dana, postoji neki naš običaj, obvezno se ide na bijelu pitu kod Drage. Nitko nikada nije napravio takvu bijelu pitu, mekšu, mirisniju i ukusniju… I dok je kušam, uvijek se pitam koji je točno tajni sastojak koji je čini tako posebnom, ali možda je tajna upravo u tome što je jedemo zajedno, kao nekad, dijeleći osmijehe i razgovore. Dok sjedimo za stolom, osjeti se da se staro, dobro zajedništvo još uvijek zna vratiti kući, da nas podsjeti na naše djetinjstvo i toplinu koja nas spaja, bez obzira koliko vrijeme prolazilo.
Gabrijela Dugandžić/Čitluk
