Na klupi u Fejićevoj ulici, pored Karađoz-begove džamije, sjedi starija žena blagog osmijeha i vedrog pogleda. Ispred nje uredno posložene šarene papice, dječje šlapice, ručno napravljene ogrlice i druge sitnice. Na prvi pogled to je samo još jedna mala ulična tezga. Ali iza tih šarenih niti krije se životna priča o radu, dostojanstvu i nevjerojatnoj snazi jedne žene koja svakog dana pješači gradom kako bi zaradila za život.
Novinarka Istine jučer ju je upravo tu i srela. Privukli su je šareni ručni radovi, ali i osmijeh žene koja ih prodaje. Zastala je, započela razgovor i ubrzo otkrila priču koja zaslužuje da se ispriča. Njezino ime je Milofinka Pranjić, ali gotovo svi je znaju jednostavno kao Mila. „Zovu me Mila, Draga, Nemila“, kaže kroz smijeh zbijajući šale na vlastiti račun.
Milofinka nije rođena u Mostaru, ali je u ovom gradu provela više od 40 godina. U Mostaru se udala, rodila i podigla troje djece i ovdje je, kako sama kaže, izgradila svoj život. Mirovinu čeka, a do tada, kaže, mora raditi. „Ja još nemam mirovinu. Očekujem je 19. 7. ove godine, pa do tada moram raditi i snalaziti se“, kazala je Milofinka za Istinu.
Svako jutro ista borba
Njezin dan počinje dok većina ljudi još spava. U 5.30 ujutro izlazi iz kuće, s adrese u ulici Kralja Tomislava. Tada počinje njezino svakodnevno putovanje kroz grad – pješice, s torbama punim ručnih radova.
„U 5.30 izađem iz kuće, pa dok dođem, dok sve sortiram… polako šetam. Šetnja je zdrava“, govori kroz smijeh, pokušavajući tako olakšati težinu torbi koje svakodnevno nosi.
Sa sobom nosi sve – od papica za djecu i odrasle, korpica, šeširića, nakita i drugih dekorativnih stvarčica koje sama pravi. Plete i od vune, iako priznaje da s njom nije uvijek lako raditi. „Pravim i za djecu i za odrasle. Malo je s vunom teže vladati, ali kad se navikneš – ide“, kaže ona.
Na njezinoj maloj tezgi stoji i jednostavan papir s cijenama. Dječje papice prodaje po 7 KM, a kupcima nudi i popust. U slučaju da kupe dva para, cijena je 12 KM, dok tri para daje za 15 KM. Ipak, kaže da ima i ljudi koji je iznenade.
„Ima dobrih ljudi koji uvijek plate više nego što tražim. Počaste. Ja se tome baš obradujem, iznenadim se. To mi je nešto veliko“, kazala je Milofinka za Istinu.
Skromna žena velikog srca
Osim ručnih radova, Mila sadi i cvijeće pa ponekad na prodaju ponese i poneku saksiju. „Prodajem cvijeće po 5 ili 7 maraka. Ponesem jednu ili dvije saksije, koliko mogu. Sve nosim pješice“, kaže. Njezina djeca danas imaju svoje poslove i obitelji, a ona je na njih posebno ponosna.
„Djeca rade svoj posao, imaju svoje obitelji. Ponosna sam na svoju djecu, ali i na sebe“, govori. Tijekom dana uspije sebi priuštiti kavu i skroman doručak. Kaže da joj ne treba puno. „Ja sam skromna žena“, dodaje tiho.
Kad je lijepo vrijeme, Mila ostaje na ulici do kasno navečer. Nekada čak i do 22 sata.
„Kad je lijepo vrijeme ostanem i do deset navečer. Što ću kući? Ne mogu ništa od kuće. Mora se izaći i zaraditi“, kazala je Milofinka za Istinu. Najgori su kišni dani. „Kad je kiša, nema ništa. Nitko ne kuca na vrata da pita treba li ti što. Moraš izaći među ljude“, kaže. Ipak, kaže da joj razgovori s ljudima mnogo znače.
„Izađeš, upoznaš ljude… bude svašta, da se razumijemo“, govori kroz osmijeh.
Uskrsne i vaskrsne korpice
Uskoro planira proširiti ponudu. Pravi korpice za Uskrs i Vaskrs, a u njima će, kaže, biti i jaja.
„Bit će korpica za Uskrs i Vaskrs, bit će i jaja. Nadam se da ću moći počastiti naše građane svojim proizvodima. To mi je kao neka tradicija“, kazala je Milofinka za Istinu.
Od djetinjstva su je učili jednoj važnoj stvari. „Majka nas je učila da od sjedenja nema ništa. Zato smo uvijek nalazile neku zanimaciju, nešto da radimo“, prisjeća se.
I danas, iako u godinama, ova vrijedna žena po cijeli dan provodi na ulici, pješačeći s punim rukama torbi i rukotvorina. Njezina priča nije samo priča o prodaji papica i ogrlica. To je priča o dostojanstvu rada, skromnosti i upornosti naših žena.
Zato, ako je sretnete u Fejićevoj ulici, na klupi pored Karađoz-begove džamije, nemojte samo proći pored nje. Možda joj možete pomoći ponijeti torbu. Možda kupiti par papica. Možda jednostavno stati i popričati. Jer za Milu – za Dragu, kako sama kroz šalu kaže – i mali znak pažnje ponekad znači više nego što možemo zamisliti.
I. Leto Nametak/Istina.media
