Prva zidana crkva u Rami nakon seobe u Sinj i paljenja ramskog samostana 1687. godine, sagrađena je na Uzdolu 1859 godine. Ovu gradnju zabilježio je, između ostalih, znameniti ramski franjevac Jeronim Vladić. Prva zidana crkva, kao i osnivanje prvih samostalnih kapelanija, odnosno prvih župa izdvojenih od samostana na Šćitu, veže se uz djelovanje fra Pavla Vukadina. Njegovim zalaganjem Trišćani i Uzdol su postali prve samostalne kapelanije, buduće župe.
Spomenuta crkva na Uzdolu je dotrajala već krajem Prvog svjetskog rata te se ubrzo pristupilo projektu gradnje nove crkve u vrijeme župnika Marka Majurića. Monografija župe Uzdol „U sjeni križa“ bilježi važne podatke ovog projekta. Projekt crkve je načinio arhitekt Karl Paržik iz Sarajeva još 1921. godine, a sama crkva je posvećena 1927. godine. Iako je planirano da crkva bude posvećena na tisućitu obljetnicu krunjenja kralja Tomislava (koja se u Kraljevini Jugoslaviji obilježvala 1925. godine), teška materijalna situacija to nije dozvolila.
U ljudskom sjećanju i u sjećanju cijelih generacija ostaju trajno zabilježeni oni trenutci koji su obilježili živote pojedinaca i cijele zajednice. Uzdol i uzdolski kraj, kojeg se može opisati kao ugodan gorski i planinski kraj na samom istoku Rame, obilježen je svojim povijesnim trenucima kao i ostatak Rame te Bosne i Hercegovine. Iako su ovaj prostor i njegovi ljudi trajno obilježeni traumama koje su donosili ratovi i konflikti koji su ljude i prostore cijele BiH obuhvaćali često i s izrazima najtamnijih ljudskih poriva i zločinjenja, taj prostor i ti ljudi ipak su ostali stajati uspravno, ponosno i dostojanstveno. Ono što svjedoči o plemenitosti ljudi ovoga kraja je odnos prema svetom, religijskom i vjerskom.
Prostor današnje BiH je još od kasne antike bio obilježen izrazima kršćanske vjere kroz uistinu brojne starokršćanske crkve, bazilike i krstionice. U Rami su do danas pronađene i istražene dvije takve strukture. Simbolično, jedna se nalazi gotovo na krajnjem zapadu prostora Rame u Varvari, a druga na njezinom gotovo krajnjem istoku na Gradcu kod Uzdola, uz prirodni planinski prijevoj Mejnik – prijelaz i meju (granicu) između juga i sjevera. Kasnoantički kompleks na brdu Gradac sa starokršćanskom crkvom i krstionicom osvaja posjetitelje mirom koji donosi pogled na sav prostor od Vranice na sjeveru, Čvrsnice i Vrana prema jugu, kanjonima Volijaka te prostora gornjoramske kotline.
Rimokatolička župa Uzdol je do danas obilježena vjerom i plemenitošću njezinih žitelja. Što ova crkva znači tim ljudma kao građevina? U trajnoj uspomeni Uzdoljana ostalo je građenje nove crkve na Uzdolu osamdesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme župnika don Stjepana Džalte, književnika. To je bilo vrijeme kada još uvijek nije bilo prigodno graditi nove crkve, pa su ti trenutci za Uzdoljane danas uspomena jednog vremena zajedništva i sloge kada su zajedno sa svojim župnikom izgradili novu crkvu. Moglo bi se kazati da te ljude krasi i određeni prkos, ali više od svega zgrada crkve za Uzdoljane ostaje iznad svega simbol zajedništva, okupljanja, plemenitosti koju su iskazivali u svom zalaganju za izgradnju spomenika svojoj vjeri.
Međutim, uz novu, na Uzdolu je ostala i ona koju se naziva „stara“ crkva. Za razliku od nove događaji i uspomene o njoj polako iščezavaju. Uz nju je danas vezan Memorijalni centar u kojem su ukopane žrtve pokolja 14. rujna 1993. kada su postrojbe Armije BiH počinile ratni zločin u Uzdolu. Zalaganjem poslijeratnog župnika don Miljenka Džalte koji je od poslijeratne pustoši spasio župu Uzdol svojim neumornim obnoviteljskim duhom, i stara crkva je spašena od propadanja te je dobila svoje novo simboličko značenje u obilježavanju i sjećanju na stradanja u ovom kraju. Memorijalni centar uz crkvu je izgrađen kao memorijalno groblje za uzdolske žrtve 2002. godine kada su tijela ubijenih prenesena u ovo groblje.
Ipak, ono čega se vrijedi prisjetiti je i činjenice da je stara crkva kroz ovu i prošlu godinu napunila svoje stoljetno postojanje. Iako posvećena 1927. godine, izgrađena je u vremenu obilježavanja, kako se to tada nazivalo, tisućljetne godišnjice krunjenja hrvatskog kralja Tomislava, što je na poseban način zabilježeno bojanim natpisom u krajnjem uglu s desne strane slavoluka: „Na vječnu spomen hiljadu godišnjice krunisanja prvoga hrvatskoga kralja Tomislava.“
Ovaj natpis svjedoči o kontekstu vremena kada je izgrađena crkva. Naime, 1925. godine se u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji nizom događaja obilježavao spomen na kralja Tomislava. Nije iznenađenje da je tadašnji hrvatski i katolički puk Uzdola, sa svojim župnikom, nastojao izgradnju svoje crkve uklopiti u ozračje obilježavanja nečega što je ipak na svoj način afirmiralo hrvatski identitet. U krajnjem uglu s lijeve strane slavoluka stoji bojani natpis: „Ovaj hram Božji podiže župa Uzdol: za Marka Majurića župnika 1925.“
Iako su svi radovi završeni tek 1927. godine, vidljiva je namjera graditelja da podizanje crkve vežu uz obilježavanje krunjenja kralja Tomislava. Iznad samog slavoluka oslikan je križ. S obje strane križa u dva registra se nalazi bojani natpis. Danas se još uvijek jasno čita desna strana natpisa: „(…) ništa drugo nego kuća Božja i vrata nebeska.“
Ovaj natpis referenca je na stih iz Postanka (28,17) vezan uz Jakovljev san te se i prvi dio natpisa s lijeve strane najvjerojatnije odnosi na riječi iz navedenog stiha. Na samom slavoluku, na njegovoj desnoj strani se do danas vidi bojani natpis: „ (…) moli za nas“. Za pretpostaviti je da se prvi dio natpisa s lijeve strane odnosio na zaziv svetom Ivanu Krstitelju, zaštitniku župe Uzdol. Osim bojanih natpisa unutrašnjost crkve je pažljivo uređena oslikanim i bogatim detaljima kojima se imitirao mramor te drugi neoklasični i neobarokni elementi. Ova jednostavna jednobrodna crkva, sa slavolukom koji odvaja od broda kvadratni prezbiterij ukrašen jednostavnim grčkim križem na bijeloj podlozi, daje sakralan i mističan, ali i svečan ugođaj.
I samo pročelje crkve sa zvonikom, okrenuti prema uzdolskim dolovima, svojom jednostavnošću su osvajali prostor. Historicizam, tipičan u sakralnoj arhitekturi razvijenoj pod austro-ugarskim utjecajem, savršeno se uklopio u ovaj gorski zavičaj. Kako u prezbiteriju, tako i na pročelju vanjske fasade stoji jednostavan grčki križ, a isti ukras – kao svojevrsni umjetničko-stilski potpis, se nalazi oslikan i na samom natkrivenom ulazu u crkvu iznad vrata. U ovom slučaju sa strana križa oslikana su tzv. apokaliptička grčka slova alfa i omega (Otkrivenje 1,8: „Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar“), simbol prisutan još od starokršćanskih vremena. Ispod ovih simbola stoji slikani natpis vidljiv do danas: „Kaže Gospodin: U njoj svaki koji moli prima, a koji traži nalazi i koji kuca otvara mu se.“
Antun Kovčalija/Istina.media
