foto: Detektor
Tri istraživača Instituta za nestale osobe BiH prisjećaju se prizora beba i djece u naručju majki koje su iskopavali tijekom tridesetogodišnje potrage za nestalom djecom. Ovi trenuci na njih ostavljaju trajne posljedice dok i sami tragaju za nestalim članovima obitelji i strepe od sve manje kvalitetnih informacija o potencijalnim lokacijama.
Sadik Selimović nikada neće zaboraviti dan kada je 2005. godine otvorena masovna grobnica u Suhoj kod Bratunca. Ovaj istraživač Instituta za nestale osobe BiH bio je ondje kada su pronašli crnu vreću i u njoj – majku koja grli dvoje djece. U drugoj su pronašli Zakiru Begić, koja je ubijena trudna, piše Detektor.
“Od te smo grobnice svi imali posljedice. Te vam slike ne izlaze iz glave”, kaže Selimović.
S vremenom rad postane rutina, dodaje on.
“Obradujem se kada pronađem neko tijelo. Ružno rečeno, ali je tako, jer znam da rješavam neke stvari”, dodaje.
U mjestu Suha kod Bratunca bilo je pet ekshumacija. Najveća masovna grobnica otkrivena je u svibnju 2005. godine, kada su ekshumirani posmrtni ostaci 38 žrtava, a 35 ih je identificirano. Najmlađa žrtva, Adina Hajdarević, ubijena je kada je imala tri mjeseca i 18 dana. Najstarija žrtva bila je Zulfa Alić, koja je imala 86 godina.
Ismet Musić, istraživač iz Tuzle, tijekom gotovo 30 godina rada prisustvovao je otvaranju brojnih grobnica iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci djece. Jedna od takvih bila je Glumina – Ramin grob, iz koje su 1998. godine ekshumirani posmrtni ostaci 19 djece.
“Jako je to teško kada skidate slojeve zemlje i uočite male kosti koje pripadaju djeci. Ponekad beba starosti nekoliko mjeseci. Pa vidite tu odjeću, benkice, njihove dude, bočice… Pa onda vidite masovnu grobnicu. Kada otvorite masovnu grobnicu, leži majka, a u svome zagrljaju drži bebu od dva-tri mjeseca”, priča Musić.
Sanja Mulać, jedna od rijetkih istražiteljica, godinama traga za posmrtnim ostacima žrtava ratnih zločina s područja Hercegovine. Kaže da ovaj posao, osim fizičkog i psihološkog napora, donosi i određenu satisfakciju.
“Ne može se odustati kada se krene. Mislila sam da ću moći prijeći i raditi negdje drugdje, imala sam priliku, ali nisam mogla ostaviti ovaj posao. Osjećate određenu satisfakciju kada dobijete DNK nalaz ili jednu pozitivnu identifikaciju, jer znate da ćete riješiti sudbinu jedne nestale osobe, a samim time i bol dvadesetak članova njezine obitelji”, objašnjava Mulać.
Radila je i na grobnici Rimski bunar na Gorancima, gdje su pronađeni posmrtni ostaci vojnika iz “Vranice”.
“Kada je grobnica otvorena, prepoznala sam neke stvari i znala sam da se radi o njima. Na identifikaciji u mrtvačnici Gradskog groblja ‘Sutina’ jedna majka je rekla: ‘Sanja, molim te, pitaj doktora da zadnji put poljubim kosti moga sina.’ E tada sam zaplakala”, prisjeća se.
Posmrtni ostaci deset pripadnika Armije BiH pronađeni su na lokaciji Rimski bunar kod Mostara, dok se za tijelima trojice još traga. U haškoj presudi Jadranku Prliću i ostalima navedeno je da je stambeni kompleks “Vranica” u zapadnom Mostaru 9. svibnja 1993. bio na udaru HVO-a, da su se civili i vojnici predali dan kasnije. U istoj presudi navodi se da je dio vojnika nakon predaje bio zatočen u prostorijama Strojarskog fakulteta, “gdje su bili žrtve brutalnog premlaćivanja”, na mjestu gdje je bila stacionirana 3. bojna Vojne policije.
Najteže joj je, kaže, bilo raditi na ekshumaciji jame Lipovača kod Nevesinja, za koju su imali operativna saznanja da se u njoj nalaze posmrtni ostaci do 150 civila, od čega 20 djece.
“Tu smo našli fragmente kostiju sedmero djece starosti od dvije i pol do 14 godina. Identificirani su fragmenti posmrtnih ostataka tijela Saudina Aličića rođenog 1985. godine. Ta Lipovača nalazi se u samom gradu Nevesinju, na brdu Šehovina. Duboka je 60 metara. Dno jame bilo je minirano kada smo došli raditi 1999. godine”, prisjeća se Sanja.
Na kolektivnoj dženazi u lipnju 2025. u Mostaru bit će ukopani posmrtni ostaci osoba nestalih u mjestu Žulja i Vranjevići u lipnju 1992. godine, a čija tijela su pronađena u Lipovači.
