Rim nikada ne bi bio Rim bez Petra i Pavla. U starokršćanskoj ikonografiji u Rimu njih dvojica počinju se prikazivati zajedno u različitim scenama, sami ili zajedno s Kristom u sredini, tijekom 4. stoljeća, nakon Konstantinova mira, koji je Crkvi, osim slobode, počeo donositi i privilegirani položaj u društvu. Kada je Crkva dobila slobodu, iznutra su je počeli nagrizati različiti sukobi, šizme i hereze.
Prikaz Petra i Pavla u zagrljaju (Concordia apostolorum) prikazuje scenu iz apokrifnih spisa prema kojima su se Petar i Pavao susreli u Rimu prije svojega mučeništva. U Djelima apostolskim čitamo kako su se njih dvojica sukobila, jedan kao „apostol pogana“, drugi kao „apostol Židova“, zastupajući različita teološka i praktična stajališta o pitanjima koja su dijelila prvu kršćansku zajednicu. Susret u Rimu i zagrljaj prije mučeništva označavaju njihovo pomirenje. Stoga je Concordia apostolorum bila ikonografska poruka 4. stoljeća koja je težila zajedništvu i pomirenju sukobljenih struja.
Još snažniju poruku nosi scena Traditio legis, u kojoj je Krist na prijestolju, s njegove lijeve strane stoji Pavao, a s desne Petar, kojemu Krist pruža otvoreni svitak, zakon. Scena koja se nikada nije dogodila, jer ni prema apokrifnim spisima Petar i Pavao nisu zajedno susreli Krista, zapravo je snažna poruka rimskih kršćana 4. stoljeća. Njome su željeli istaknuti da je rimska Crkva ona koju je ustanovio Krist dajući prvenstvo Petru, ali i da je utemeljena na mučeništvu obojice apostola. Smatra se da je upravo ta scena krasila apsidu prve vatikanske bazilike podignute na Petrovu grobu.
Foto: Konstancin mauzolej u Rimu
Blagdan svetih Petra i Pavla zajedno rimska Crkva slavi još od 29. lipnja 258. godine. Kult dvojice apostola bio je prisutan na mjestu koje se danas naziva Memoria apostolorum, ispod bazilike svetoga Sebastijana na Via Appia Antica. U izvorima se to mjesto, odnosno područje uz Via Appiju na kojem se razvilo kršćansko svetište Petra i Pavla, nazivalo in catacumbas. Etimologija te riječi grčkog podrijetla označava mjesto špilja i iskopa u kojima se vadio građevinski materijal, a koji su s vremenom postali mjesta pokapanja mrtvih. Upravo će svetište Petra i Pavla in catacumbas odrediti naziv svih podzemnih kršćanskih grobalja u Rimu, katakombi.
Smatra se da su tijekom 3. stoljeća, vrlo vjerojatno, relikvije obojice apostola prenesene na to mjesto, gdje su se kršćani okupljali na refrigeriumima, počasnim gozbama u čast svetaca. Te su gozbe imale duboko duhovno značenje: označavale su nebesku gozbu Petra i Pavla zajedno s Kristom, kako svjedoči jedan hodočasnički grafit pronađen na tome mjestu. Upravo je ondje, smatraju neki stručnjaci, podignuta prva rimska bazilika, u osvit Konstantinova doba, koja je poslije dobila ime po mučeniku Sebastijanu, a u obližnjoj katakombi iz 4. stoljeća najbolje je očuvana ikonografija s motivima Concordia apostolorum i Traditio legis.
Rim je tako, unatoč tomu što je prestao biti političko središte, tijekom kasne antike ostao duhovno središte čije je značenje, zahvaljujući grobovima apostola-mučenika, sačuvano do danas, središte kršćanstva. Nije bilo drugoga grada koji je, uz naslijeđe imperijalnoga središta što je postupno prelazilo u papinsku službu, imao grobove dvojice tako važnih kršćanskih velikana. Smatra se da su relikvije dvojice apostola poslije vraćene na svoja izvorna mjesta, gdje su niknule Konstantinove bazilike, Sveti Petar u Vatikanu i Sveti Pavao izvan zidina. Zajedno s bazilikom u Lateranu, prvom rimskom katedralom koja se i danas smatra stolnom crkvom rimskoga biskupa, te su bazilike dugoročno označile novu urbanističku perspektivu u vremenu kada su gradovi poput Konstantinopola, Milana i Ravenne svojim političkim i urbanističkim značenjem već nadmašili Rim. Rim je tako ostao Rim upravo zahvaljujući Petru i Pavlu.
A. Kovčalija/Istina.media
