Nobelovac Ivo Andrić rođen je prije 131 godinu, 9. listopada 1892. godine, u Travniku.
U Matici rođenih crkve Sv. Ivana Krstitelja u Travniku župnik Juraj Pušek upisao je, pod rednim brojem 70. da je Ivan Andrić, zakoniti sin podvornika Antuna Andrića i majke Katarine rođ. Pejić rođen 9. listopada 1892. u Travniku, ulica Zenjak br. 13.
Po drugoj verziji Andrić je rođen u selu Dolac kod Travnika, odakle je bila njegova majka. Dvojbe o mjestu njegova rođenja ostale su sve do danas. Za sebe je kasnije napisao kako nema sumnje da je Hrvat po rodu, a koliko je pitanje da je „hrvatski“ pisac kazao je kako po tom pitanju neće da govori niti je pozvan da ga rješava.
“Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.”
”Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje”.
”U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podijeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi željeli da su. Kad žene pate zbog nas, to je uvijek stoga što smo ovakvi kakvi jesmo. Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno.”
”Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga promatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.”
”Da je šutnja snaga, a govorenje slabost, vidi se po tome što starci i djeca vole pričati”.
”Naš čovjek ne ume da se lako i pravovremeno zaustavi ni pri usponu ni pri padu”.
”Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno preživljena nesreća”. “Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna.”
“Svi pravi životi su lijepi i teški.”
“Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta.” “Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.”
