Uzdol, smješten među tihim brežuljcima, bio je naš cijeli svijet. Guste pahulje snijega prekrivale bi staze i pragove, zatrpavajući sve što bi pogled mogao dosegnuti, ali mi nikada nismo osjećali hladnoću. Naša kuća, uvijek ispunjena dječjim glasovima, bila je oaza topline i ljubavi. Bili smo brojna obitelj, neraskidivo povezana u svakom trenutku. Iako su dolazili dani kada je život bio težak i izazovan, osjećaj praznine bio nam je potpuno stran. Imali smo jedni druge i to je bilo dovoljno. Zajedništvo koje smo tada stvarali, izgrađeno na ljubavi, povjerenju i uzajamnoj podršci, ostalo je neizbrisivo, bez obzira na sve oluje koje nam je život kasnije donio.
Zime u Uzdolu bile su posebne. Snijeg bi prekrio cijelo selo i pretvorio ga u čaroliju. Naši su dani bili ispunjeni smijehom i igrom. Sanjkali smo se dok nam se obrazi ne bi zacrvenjeli, grudali se do iscrpljenosti, a onda ulazili u kuću mokri od glave do pete. Mama bi nas čekala s toplim čajem i domaćim kruhom, dok bi tata s osmijehom promatrao našu nespretnost dok pokušavamo ugrijati ruke uz peć. Navečer bi nas okupljao pod jednim pokrivačem i pričao priče o svom djetinjstvu, o vremenu prije nas, o borbama koje je život donosio.
Mama je bila tiha snaga naše obitelji. Uvijek je bila u pokretu, kuhala, prala, brinula o svima nama. Iako iscrpljena, nikada se nije žalila. U njenim očima uvijek je bilo nečeg neobjašnjivo mirnog, gotovo svetog. Tata je bio oslonac, čovjek s ramenima koja su znala nositi težinu svijeta. Njihova ljubav bila je nevidljivi temelj svega što smo imali.
Međutim, koliko god naše djetinjstvo bilo ispunjeno smijehom i ljubavlju, nad nama je uvijek visjela sjena prošlosti. Rat o kojem su odrasli šutjeli ostavio je svoje tragove na svemu. Na kućama, na zemlji, na njima samima. Nisam doživjela taj užas jer sam rođena nakon toga, ali sjećanje na te dane bilo je utisnuto u svaki milimetar našeg sela. Uzdol je bio tih svjedok tragedija koje nisu mogle biti izbrisane, bez obzira na to koliko se ljudi trudili ići naprijed. Ta tišina prošlosti bila je svuda. U načinima na koje su naši roditelji pažljivo birali riječi, u pogledima koji bi izbjegavali određene teme. Čak i kao dijete, osjećala sam da nešto nedostaje, nešto što nisam mogla imenovati. No, unatoč toj sjeni, naš svijet bio je pun svjetla. Bili smo jedno drugome sve. Oslonac, utočište i najveća radost.
Kako su godine prolazile, život nas je polako razdvajao. Škola, poslovi, obitelji. Svatko je krenuo svojim putem. Roditeljska kuća, nekada puna glasova, smijeha i dječje graje, postala je tiša. Roditelji su ostali, čuvajući uspomene na dane kada smo svi bili zajedno. Sjećanja na zajedničke zime, na trenutke provedene u igri, na smijeh koji je ispunjavao svaki kutak kuće, postali su naše blago.
Danas osjećam kako me prošlost zove. Hodam poznatim stazama i gotovo čujem glasove svoje braće i sestara, osjetim toplinu djetinjstva koje je prebrzo prošlo. Uzdol je više od mjesta. On je dom, srce našeg zajedništva, naš zaklon od prolaznosti vremena. Sva ljubav, sva radost pa i sve tuge, koje smo tamo doživjeli, oblikovale su nas. Bez obzira gdje nas život odvede, Uzdol nosimo u sebi. Kao sjećanje, kao utočište, kao podsjetnik na ono što smo nekada bili i što ćemo uvijek biti jedni drugima.
Magdalena Zelenika, Uzdol/Prozor-Rama
