Obiteljska kuća u Grabovici i smokve u rujnu nekada su bile radost obitelji Marić, a nakon 9. rujna 1993. godine ostalo je samo sjećanje da su ondje živjele Ilka i Ružica Marić, majka i kći.
Preko poruka Crvenog križa, 3. rujna 1993. godine Ružica je pisala bratu Anti, koji je kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) s petoricom kolega izbjegao u šumu. U pismu je navela da su dobro, da imaju hrane, da beru voće i da su smokve rodile. Šest dana nakon tog pisma, majke i sestre više nije bilo.
„Niti ja niti oni nismo ni u snu mogli zamisliti da će se to dogoditi“, prisjeća se Marić.
Bio je na liniji kada je saznao što se dogodilo u Grabovici.
Marić kaže da je ranije bilo pljački po selu, ali da civili do rujna nisu bili dirani.
„A onda, nakon četiri mjeseca, po nečijem nalogu – jer sigurno nije bilo tek tako – došli su i sve civile koje su zatekli, osim dvojice mladića koji su uspjeli pobjeći, ubili na ovoj našoj lijevoj strani. Prosjek godina bio je 65. Ondje nije bilo nijednog vojnika, linija je bila udaljena 20 kilometara. To je bio nalog da se ti civili ubiju“, priča Marić.
Posebno je ogorčen na rad pravosuđa. Kaže da za ubojstva pojedinih članova obitelji postoje presude, ali za neka nema, piše Detektor.ba.
„Znaju se imena i prezimena onih koji su bili u toj jedinici“, tvrdi.
Sudovi u BiH za zločine protiv civila u Grabovici osudili su petoricu pripadnika Armije BiH na zatvorske kazne. Enes Šakrak, bivši pripadnik Devete motorizirane brigade Armije BiH, pred Županijskim sudom u Sarajevu osuđen je na deset godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, dok je Mustafa Hota u istom sudu osuđen na devet godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić. Obje presude donesene su nakon sporazuma o priznanju krivnje.
Na po 13 godina zatvora osuđeni su Nihad Vlahovljak, Haris Rajkić i Sead Karagić pred Županijskim sudom u Mostaru zbog ubojstva trojice članova obitelji Zadro – Ivana, Matije i Mladena – počinjenog 9. rujna 1993. Presudu je kasnije potvrdio Vrhovni sud Federacije BiH.
Grabovica se, kaže Marić, spominje samo prigodom obilježavanja godišnjice, kada obitelji apeliraju da se tijela ubijenih pronađu. Često se, dodaje, kao opravdanje navodi da su tijela bačena u Neretvu, no potvrde za to nema.
Želio bi da proradi savjest kod onih koji znaju gdje se nalaze tijela mještana Grabovice, da progovore. Svjestan je da se ubijene ne može vratiti, ali bi obiteljima veliko olakšanje bilo da se pronađu posmrtni ostaci i da znaju gdje zapaliti svijeću.
„Najteže je kad dođu godišnjice, kad je kod nas mrtvi dan 1. studenog, svatko ode na grob, zapali svijeću, pomoli se, a ti ne znaš gdje ćeš. To su najteži trenuci, ali nisam jedini – ima puno takvih. Živjeti s tim moramo, a kako, to samo mi znamo“, rekao je Marić.
Prvi put u Grabovicu došao je nakon rata, 1995. godine. Zatekao je prazan kućni prag i opljačkan dom. „Proradile su emocije“, kaže. Danas ondje stoje ostaci stare kuće, u koju gleda i prisjeća se života s majkom i sestrom.
„Možda hodam po njihovim tijelima, a da to ni ne znam“, kaže.
Za majku i sestru sam je sagradio spomen-ploču u znak sjećanja, jer neka uspomena mora postojati. Fotografija nema.
„Ako nema obilježja, kao da se nije ni dogodilo“, dodaje.
Prema podacima Udruge hrvatskih stradalnika „Grabovica ‘93.“, u ovom mjestu su između 8. i 9. rujna 1993. ubijena 33 civila. U haškoj presudi bivšem načelniku Glavnog stožera Armije BiH Seferu Haliloviću konstatirano je da su pripadnici Armije BiH ubili mještane koji nisu sudjelovali u neprijateljstvima. Halilović je pred Tribunalom u Haagu oslobođen optužbi uz obrazloženje da nije imao efektivnu kontrolu nad vojnicima u Grabovici.
Istina.media
