“Meni je obrazovanje uvijek bilo važno. Znala sam da se moram truditi više od drugih.” Tako kaže Armina Ahmetović iz Jablanice, mlada Romkinja koja je završila srednju školu — što je, nažalost, i danas rijetkost u njezinoj zajednici. Dok su mnogi njezini vršnjaci odustali od srednje škole, ona je odlučila ići dalje – i nakon mature upisala fakultet.
Dok razgovaramo s njom, jasno je da njezin put nije bio ni jednostavan ni uobičajen — posebno imajući u vidu da je zastupljenost romske djece u školama znatno niža u odnosu na opću populaciju, a među romskim djevojčicama ta razlika je još izraženija.
Piše: Maja Kristić/ Foto i video: Mladen Topić
Prema podacima sa službene UNICEF-ove stranice, romska djeca u BiH školu uglavnom pohađaju povremeno. Samo 1,5% romske djece upisuje predškolske ustanove, dok osnovnu školu pohađa tek 69% romske djece.
Zastupljenost romske djece u srednjem obrazovanju je znatno niža i iznosi svega 23 posto. Među njima, 27% su romski dječaci, dok je među romskim djevojčicama ta brojka još manja — samo 18%.
Unatoč ovim podacima, na UNICEF-ovoj stranici navode da u BiH još nije učinjen dovoljan napor da se romskoj djeci omogući nastava iz romskog jezika, niti da se osigura da sadržaj nastavnih planova i programa bude prilagođen potrebama djece iz nacionalnih manjina.
ŽELI OSJETITI KAKO JE BITI OBRAZOVAN
Jedna od rijetkih romkinja koja je odlučila da obrazovanje ne prekida na osnovnoj školi jest upravo Armina. Njezina priča je primjer svima u romskoj zajednici. Željela je znati čitati, krojiti bolju budućnost za sebe i svoju obitelj, svjesna da jednog dana roditelja više neće biti, i da će kroz život morati ići sama.
Kaže da je željela uspjeti i osjetiti kako je to biti obrazovan, a zahvaljujući njenom trudu i podršci roditelja, i njena sestra Sanda je završila srednju kuharsku školu.
„Željela sam biti primjer svojoj mlađoj sestri i svom bratu, ali i pokazati drugoj romskoj djeci da se škola može završiti. Tako sam i ja završila osnovnu školu, pa srednju trgovačku, zatim razliku predmeta za turističke škole. Sad sam upisala Pravni fakultet i, Bože zdravlja, ako bude prilike, završit ću ga. Nikad nije kasno završiti fakultet”, kaže Armina.
„Pored svega toga, preporučila bih svima da završe školu, jer danas-sutra ćemo možda i u Europu za jedno deset ili dvadeset godina“, dodaje ona.
Armina naglašava da bez podrške ne bi uspjela završiti školu. Zahvalna je općini, svim dosadašnjim načelnicima, učiteljima, roditeljima i socijalnim radnicima, koji su, kaže, uvijek bili uz njih i pomogli da ona, njezin brat i sestra završe školu. Ističe kako je podrška sustava ključna jer “bez nje ne možemo postići ništa”.
“Trenutno u Jablanici pohađa školu, ja mislim, troje djece jer je mali grad, malo stanovnika ima ovdje Roma, ali ta djeca idu u školu. Mislim da će završiti. Pa onda, ako imaju želju i volju i mogućnosti, ja bih voljela da svi Romi budu obrazovani i da danas, sutra mogu da sjednu, da imaju svoj put, da imaju svoj kafić. Što se tiče romskih zanata, imaju jako puno. I da oni imaju obrazovanje, oni bi mogli malo više steći“, objašnjava nam.
BEZ OBRAZOVANJA I DOKUMENATA, DJECA OSTAJU NEVIDLJIVA
Armina upozorava da mnogi Romi i dalje ostaju izvan školskog sustava jer njihove obitelji nisu ni upisane u matične knjige. Vjeruje da promjene moraju krenuti od temelja – predlaže da socijalni radnici najprije utvrde koliko romskih obitelji živi u njihovoj lokalnoj zajednici, a zatim ih informiraju o osnovnim pravima i mogućnostima koje im pripadaju.
“Mislim da je to problem i u BiH. Većina Roma nema svoj matični broj i nisu upisani u matični ured, i to stvara jedan jako veliki problem. Znači, oni nisu državljani nijedne države, što znači – isključuje. Veliki je problem to. Djeca koja su upisana gledaju da pomognu svojim obiteljima, i onda se događa da se neke curice rano udaju i stvaraju drugu djecu. I to je jako veliki problem.“
ZA ARMINU, KLJUČ SVEGA JE OBRAZOVANJE
“Tako onda postižu znanje. Jer ako dođu do informacija – da imaju pravo na matični broj, da imaju pravo na jednokratnu pomoć, barem godišnju, danas ima sigurno u nekoj općini i dva puta – razumijete, i nakon toga da im se pomogne“, objašnjava Armina.
Bez matičnog broja, djeca ne mogu ni upisati školu – a upravo je obrazovanje, poručuje, prvi i najvažniji korak ka dostojanstvenijem životu.
NUDI I KONKRETAN PRIJEDLOG KAKO POMOĆI ROMSKOJ POPULACIJI
Ističe kako je ključ u boljoj komunikaciji vlasti s romskim zajednicama, kao i u stvaranju prilika za obrazovanje i zapošljavanje.
“Trebalo bi da pravne osobe – hoću reći lica koja su na funkciji – komuniciraju, kao što su naša ovdje napravila sa svojim Romima. Tako bi svaki grad trebao da potiče, i onda bi u svakom gradu imali po jednu obrazovanu osobu. Ako imamo 20 obitelji, a ovdje nema 20 obitelji, pa tri obitelji neka završavaju – znači, mi smo postigli neki rezultat. Bosna i Hercegovina bi trebala zauzeti zemlju, županija da zauzme jednu zemlju, na koju će Romi dolaziti da rade, da sade, jer Romi su jako vrijedni. Samo im treba malo dati ideje i financija da rade. I onda bi to pošlo lako. Ne moraju biti to samo Romi, jer ima i drugih obitelji koje nemaju. Tako da bi se to moglo napraviti. Malo po malo mogla bi biti i neka tvrtka i da Romi imaju svoje nešto, razumijete? Ali to je politika, i nemaju dobre ideje.“
KAKO PODRŽATI ARMINU I NJEZINU OBITELJ
Armina svaki dan ustaje u četiri ujutro i odlazi na pijacu, gdje pet dana u tjednu prodaje polovnu robu. Kaže da joj ništa nije teško – uz to pomaže u kući i obavlja sitne zanatske poslove poput kalajisanja tepsija i sačeva. Prvi put je na sezonski rad na moru otišla s 20 godina i 50 KM u džepu. „Radila sam sve – kuhala, čistila, postavljala police na brodovima. Od Mljeta i Dubrovnika, do Komiže”, priča nam.
Armini i njenoj obitelji može se pomoći jednostavno – podrškom na pijaci u Jablanici, gdje svakodnevno prodaje robu, ili kupnjom tradicionalnih tepsija koje ručno izrađuje zajedno sa svojom majkom. Tako čuvaju zanat, ali i osiguravaju egzistenciju.
Za kraj poručuje: “Najvažnije je da ste zdravi, da se obitelj slaže i da se malo raskomotite, da imate komunikaciju sa svojim komšijama, prijateljima i da se ne svađate. Nije važno koliko imate, važno je da ste rahat sjeli za tom sofrom, stolom. A ostalo će sve doći. Kada nemate obitelji – u mojoj kući je tako – bez obitelji si nula. A s obitelji si sve.“
